Bilo je predbožićno vrijeme. Zima je puno ranije stigla nego što se očekivala. Bura, taj snažni i vrlo hladni vjetar gurao je sve ispred sebe pa i rijetke ljude koji su se zatekli na otvorenom. Iz kuća su izlazili samo oni koji su imali dobar razlog. Snijeg rijetko pada u vrijeme jake bure, a ako pada onda znatno otežava sve vanjske aktivnosti. Zakloni nisu preporučeni kao sklonište, jer obično u njih bura nagoni snijeg u smetove, često i veće od 5 metara. Nekadašnje življenje na selu imalo je karakteristiku velike bijede i siromaštva, koje su redovno pratile razne bolesti. U takvim okolnostima ljudska bića postaju potpuno ništavna i bespomoćna.
Krstatice su se odavale baš kao mjesto zaostalosti, izoliranosti, siromaštva i bezizlaznosti. Nije bilo prijevoznih sredstava, telefona, autobusa, a u slučajevima kada se trebalo liječnika moralo se k njemu ići pješke.
Koja ironija. Pa onaj tko može pješke otići u Imotski k liječniku taj nije bolestan. Vrlo visoka tjelesna temperatura ukazivala je da tijelom hara nepoznati upalni proces. Dijete, mala Zorka, bila je na umoru. Disanje joj je bilo isprekidano i teško, gotovo ga se nije čulo. Već treći dan ništa nije jela. Zatvorene oči kao da je u dubokom snu, a zjenice jedva da reagiraju. Ako se nešto odmah i brzo ne poduzme dijete će umrijeti. U susjedstvu već ih je troje umrlo. Što poduzeti uz ovakvo grozno nevrijeme, a najbliža pomoć je više od 17 kilometara daleko. Nitko nije vidio izlaz iz nesretne situacije. Preostalo je samo bespomoćno čekanje kraja. Pamet je stala, a mišići gotovo da ne reagiraju.
No, u ovakvoj bezizlaznosti javilo se srce. Ljudski organ koji će donijeti i izvršiti svaku odluku. Ono jedino ima hrabrosti početi neravnopravnu borbu između života i smrti. Bezbrojne prepreke koje prate siromaštvo biti će savladane na najbolji način. Jedino ono ima vjeru u sebe, da može!
Iako iznurena teškom plućnom bolešću, Anica sa Zorkom u naručju zamotana u posuđeni plet-ogrtač od vune krenula je put Imotskog. Sama, bez odmora, kroz bespuće uz pratnju velikog nevremena za nekih šest sati pješačenja stigla je u Imotski noseći polumrtvo dijete. Nema se vremena za čekanja, bolesna curica samo što nije izdahnula.
Doktor je Tonković pregledom ustanovio da je Zorka zaražena difterijom, za ono vrijeme vrlo opasnom, zaraznom i smrtonosnom bolešću. Prepisao je udarnu dozu lijekova koji su u onim vremenima bili na raspolaganju, s uputom da ih dijete treba koristi svaki sat. Također, majci nije zaboravio spomenuti da će dijete ozdraviti ako ne umre u narednih 20 sati.
Iz Imotskog, gdje ju je sačekao muž, morali su se vratiti u Krstatice, dakako pješice. Oboje su pošli put sela naizmjenično noseći bolesno dijete. Nevrijeme je sve više prijetilo, pa je nastala utrka ljudskih mogućnosti s nedaćama.
Na Kamenmostu sustigao ih je Ljubić Račijin, koji se također vraćao kući. Vidjevši ih da s teškom mukom nose dijete, ponudio je svoju pomoć, procjenjujući da bi za vidjela teško došli doma ako im ne pomogne. Uzeo je Zorku u naručje i više ju nije ispuštao sve dok nisu stigli. Putem se nitko nije odmarao pa ni Ljubić. Premda je nosio malu bolesnicu stalno je požurivao roditelje kako bi čim prije stigli i izbjegli duboku noć.
U kratkotrajnim zastojima da bi predahnula iznemogla i bolesna majka, revno je hrabrio roditelje da je curica živa, jer još uvijek osjeća toplinu njenog tijela. Nije ju ispuštao iz naručja, mrmljajući sebi u bradu, gotovo se zaklinjući, da će mu biti snaha ako preživi. Bio je veliki optimist i nije se predavao.
Neprestano su se žurili, ali zbog iscrpljenosti bolesne Anice, koja je već preko deset sati u pokretu, te zbog hladnoće, vjetra i snijega, koji je počeo padati, nije se moglo tako brzo napredovati. Vrijeme Ave Marije bilo je davno prošlo kada su ukućani preuzeli malu bolesnicu iz ruku čovjeka koji ju je neprekidno nosio. Ukočene ruke, te vrijedne ruke, koje su od kamena znale napraviti gotovo sve, ostale su dugo u položaju kao da je dijete još uvijek bilo u njima.
Premda rastom malen, Ljubić se pokazao kao jako srčan čovjek. Trebalo je više od 15 kilometara po bespuću Šućurova sedla i Osoja nositi, bez odmora, bolesno trogodišnje dijete. Bio je iscrpljen ali se nije micao od djeteta sve dok nije došlo ono vrijeme koje je najavljivalo život ili smrt. Ostao je zajedno s ukućanima i rodbinom čekati da prođe 20 sudbonosnih sati. Kritično vrijeme lagano je prolazilo. Nitko nije spavao. Jedini pokazatelj da li bolest napreduje ili se smiruje bio je toplomjer.
Kako je rekao liječnik, udarna doza lijeka trebala bi učiniti svoje. Ili će nastupiti naglo poboljšanje ili iscrpljeni organizam neće izdržati. Prošlo je onih dvadeset kritičnih sati, ali nitko se nije usudio izmjeriti temperaturu. Tek kada se pred jutro mala bolesnica počela micati i ravnomjerno disati bio je znak da će sve biti u redu i da muka nije bila uzaludna. Malo iza, toplomjer je pokazao da temperatura pada, što je bio najbolji pokazatelj da se tijelo oporavlja. Dijete je spašeno zahvaljujući srčanosti njene majke. Svakako i slučajni prolaznik Ljubić odigrao je značajnu ulogu u spašavanju djeteta. Da nije bilo njega vjerojatno bi sve završilo drugačije.
Iako iznurena teškom plućnom bolešću, Anica sa Zorkom u naručju zamotana u posuđeni plet-ogrtač od vune krenula je put Imotskog. Sama, bez odmora, kroz bespuće uz pratnju velikog nevremena za nekih šest sati pješačenja stigla je u Imotski noseći polumrtvo dijete. Nema se vremena za čekanja, bolesna curica samo što nije izdahnula.
Doktor je Tonković pregledom ustanovio da je Zorka zaražena difterijom, za ono vrijeme vrlo opasnom, zaraznom i smrtonosnom bolešću. Prepisao je udarnu dozu lijekova koji su u onim vremenima bili na raspolaganju, s uputom da ih dijete treba koristi svaki sat. Također, majci nije zaboravio spomenuti da će dijete ozdraviti ako ne umre u narednih 20 sati.
Iz Imotskog, gdje ju je sačekao muž, morali su se vratiti u Krstatice, dakako pješice. Oboje su pošli put sela naizmjenično noseći bolesno dijete. Nevrijeme je sve više prijetilo, pa je nastala utrka ljudskih mogućnosti s nedaćama.
Na Kamenmostu sustigao ih je Ljubić Račijin, koji se također vraćao kući. Vidjevši ih da s teškom mukom nose dijete, ponudio je svoju pomoć, procjenjujući da bi za vidjela teško došli doma ako im ne pomogne. Uzeo je Zorku u naručje i više ju nije ispuštao sve dok nisu stigli. Putem se nitko nije odmarao pa ni Ljubić. Premda je nosio malu bolesnicu stalno je požurivao roditelje kako bi čim prije stigli i izbjegli duboku noć.
U kratkotrajnim zastojima da bi predahnula iznemogla i bolesna majka, revno je hrabrio roditelje da je curica živa, jer još uvijek osjeća toplinu njenog tijela. Nije ju ispuštao iz naručja, mrmljajući sebi u bradu, gotovo se zaklinjući, da će mu biti snaha ako preživi. Bio je veliki optimist i nije se predavao.
Neprestano su se žurili, ali zbog iscrpljenosti bolesne Anice, koja je već preko deset sati u pokretu, te zbog hladnoće, vjetra i snijega, koji je počeo padati, nije se moglo tako brzo napredovati. Vrijeme Ave Marije bilo je davno prošlo kada su ukućani preuzeli malu bolesnicu iz ruku čovjeka koji ju je neprekidno nosio. Ukočene ruke, te vrijedne ruke, koje su od kamena znale napraviti gotovo sve, ostale su dugo u položaju kao da je dijete još uvijek bilo u njima.
Premda rastom malen, Ljubić se pokazao kao jako srčan čovjek. Trebalo je više od 15 kilometara po bespuću Šućurova sedla i Osoja nositi, bez odmora, bolesno trogodišnje dijete. Bio je iscrpljen ali se nije micao od djeteta sve dok nije došlo ono vrijeme koje je najavljivalo život ili smrt. Ostao je zajedno s ukućanima i rodbinom čekati da prođe 20 sudbonosnih sati. Kritično vrijeme lagano je prolazilo. Nitko nije spavao. Jedini pokazatelj da li bolest napreduje ili se smiruje bio je toplomjer.
Kako je rekao liječnik, udarna doza lijeka trebala bi učiniti svoje. Ili će nastupiti naglo poboljšanje ili iscrpljeni organizam neće izdržati. Prošlo je onih dvadeset kritičnih sati, ali nitko se nije usudio izmjeriti temperaturu. Tek kada se pred jutro mala bolesnica počela micati i ravnomjerno disati bio je znak da će sve biti u redu i da muka nije bila uzaludna. Malo iza, toplomjer je pokazao da temperatura pada, što je bio najbolji pokazatelj da se tijelo oporavlja. Dijete je spašeno zahvaljujući srčanosti njene majke. Svakako i slučajni prolaznik Ljubić odigrao je značajnu ulogu u spašavanju djeteta. Da nije bilo njega vjerojatno bi sve završilo drugačije.
Mala se Zorka oporavila i kroz vrijeme izrasla u zgodnu djevojku. Dvije prijateljske obitelji, pored želje da budu rodbina nije se ostvarila. Putevi sudbine često ne idu u pravcu naših želja. No, ne treba žaliti. Ponekad nas život uvjeri da je prijateljstvo jednako vrijedno kao i rodbinska veza. Tako je nekad bilo tako je i danas.
A srce, što s njim? Kada ljudski um ostane paraliziran jer se sukobio s nerješivim problemom, tada stupa na scenu plemeniti organ našeg tijela, naše srce. U takvoj situaciji srce podređuje sebi i snagu i pamet, te pronalazi načine po kojima rješava gotovo nerješivo. Tako je bilo i ovoga puta.
U spomen na moju majku.
U spomen na moju majku.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate selo.
Vaš Mali Mate selo.
Primjedbe
Objavi komentar