KRSTATICE, SREDINA SELA

 

Sredina sela Krstatica je prostor lijevo i desno od regionalne ceste Golo brdo – Slivno, omeđen raskrsnicama Krča s jedne i Lizatovića progon na drugoj strani.  Zapravo,  to je prostor u proširenom žlijebu između visoravni Mali Vitrenik, Vlaka, i Brdo. 

Na desnoj strani regionalne ceste međusobno povezani lokalnom cestom smjestili su se Lizatovići, Topići i Ivanovići, po dvije obitelji Gudelj i Lišnjić, te jedna obitelj Vuletić. 

Na lijevoj strani, tristotinjak metara od ceste su Lišnjići i Vuletići (Šarini), Lizatovići (Mićini), te tik uz cestu  dvije obitelji Lizatović i po jedna obitelj Ćapin i Ivanović.

 

Za one koji ne znaju potrebno je dati slijedeće objašnjenje. Termin "Sredina sela" kojega ću u napisu koristiti, nije samo geometrijska sredina jednog prostora. To je naziv dijela naselja i tretira se kao geografski pojam.
Kada je davne 1482. godine pleme Bakić, bježeći pred Turcima iz malog istočno hercegovačkog mjesta Banj Dolac doselilo u Krstatice, zauzeli su najljepši i najplodniji prostor. Prve nastambe sagradili su u predjelu Kućica na Krčima, a u kasnijim vremenima su se proširili na današnji prostor.
Kako smo rekli, kroz dugi niz godina pleme Bakić mijenjalo je svoja obilježja, od broja stanovnika pa do imena i prezimena. Pouzdano se znade da su doneseno prezime najprije promijenili u Banjak, da bi tokom vremena iz njega nastala današnja prezimena  Ivanović, Lizatović i Topić.

Svi drugi stanovnici Sredine sela, koje danas nose prezimena; Vuletić, Lišnjić, Gudelj i Ćapin doseljavali su se u prošlosti u različita vremena, ali mnogo kasnije od dolaska prvih stanovnika. Nema pouzdanih zapisa po kojemu bi se moglo odrediti vrijeme njihovog doseljavanja.
Sredina je sela točno na geometrijskoj sredini naselja. Podjednko je udaljena od granice prema Slivnu i granice prema Zagvozdu. Sve zajedničke vrijednosti koje koriste Krstačani izgrađene su  u području koje pokriva Sredina sela. Tu je seosko groblje, crkva, kapelica uz župnu kuću, župni dvor, državna gusterna, škola, poštanska ispostava, telefonska centrala, bućalište i spomenik poginulima u Domovinskom ratu.

Zanimljivo je spomenuti da su dućan i gostionica uvijek bili u Sredini Sela iako je za iste bila potreba i u drugim dijelovima sela.
Što se ima još reći o stanovnicima ? Malo toga ima zapisano, a ako postoje zapisi oni su slabo poznati. Trebalo bi uložiti dosta truda da bi ih se pronašlo, prevelo na razumljivi jezik i kao takve prezentiralo. No, evo što sam uspio pronaći o nekim prezimenima koja egzistiraju u Sredini.

Vuletić;
Najstariji pisani trag o Vuletićima nalazimo u pismohrani Sinja, kamo su neki od njih prebjegli ispred turskog zuluma nakon oslobođenja Sinjske krajine 1686. godine.
Vuletići su vrlo staro hrvatsko pleme čija je matica u Crnču, okolica Nevesinja. O njima se čuva uspomena u nazivu seoskog groblja u Crnču koje se još i sada zove Vuletića groblje, iako već odavno nema Vuletića u tom selu.

Isto tako, nakon oslobođenja Imotske krajine od turskog ropstva 1717. godine, Vuletići su iz Crnča u više navrata doseljavali na to područje i nastanjivali se u Dobranje, Slivno Gornje (Krstatice) i Župu Biokovsku, a odatle su se tijekom vremena raseljavali i u druga sela Imotske krajine.

No, ima i drugačijih zapisa u kojima se kaže da su Vuletići starinom najvjerojatnije Ćavari iz Gostuše pokraj Širokog Briga, odakle su 1694. godine (velika seoba katoličkog življa iz Brotnja i Mostarskog blata) doselili u Imotsku krajinu.

U Krstaticama od jedne oveće obitelji Vuletića, koja je imala dvore u Gumancu ispod župne kuće, nastali su današnji Vranotini, Juriševi, Šarini i Matanovi.

Lišnjić;

O ovom plemenu ima malo zapisa, a i ono što nam stoji na raspolaganju dosta je kontradiktorno. Prema jednom izvoru Lišnjići se prvi put spominju 1686. godine u Zagvoškom zbijegu, a prema drugima taj podatak se odnosi na staro zagvoško pleme Linčur, a ne na krstačke Lišnjiće. Sigurno je jedno da pouzdanih izvora nema kada su se i odakle doselili u Krstatice.

Prema predaji stoji da su se krstački Lišnjići doselili iz hercegovačkog mjesta Crveni Grm (Ljubuški) na predjele, gdje je nekada živjelo pleme Brak. U Zemljišniku iz 1725. godine spominju se neki Lišnjići ali iz serdarije Roglić (Župa), a 1744. zabilježen je Ivan Lišnjić s 5 članova obitelji. Živjeli su kao i druga biokovska plemena, malo u polju malo u brdima, što je zavisilo od Turaka i njihovih aktivnosti.
Iz njihovog plemena makarski je biskup fra Marijan Lišnjić (1609 – 1686.)
U dijelu naselja smještenom na lijevoj strani ceste, gdje su godinama živjeli i stvarali, Lišnjića više nema. Raselili su se diljem Hrvatske uglavnom u Osijek, Split, Karlovac i Zagreb. Slabo i navraćaju, a mlade gotovo da i ne dovode, kako bi ga upoznali s drevnim ognjištima. Šteta! 
                                                                                                                                  

Ivanović, Topić, Lizatović;
Topići zajedno s Lizatovićima i Ivanovićima nastali su od stare bosanske plemićke obitelji Bakić, koja se zovala i Banjak, (sačuvan joj je i obiteljski grb), čiji su pripadnici nakon što su Turci 1482. godine zauzeli Hercegovinu prebjegli iz mjesta Banj Dolac (istočna Hercegovina) u Zabiokovlje. Prezime Banjak nose i 1686. godine, kada se među izbjeglicama na Makarskom primorju nalazila i 3-člana obitelji Nikole Banjka. Kako Topića nema u Stanju duša tadašnjih vrdolskih župa Slivna i Župe Biokovske iz 1744, onda ili se još nisu vratili iz izbjeglištva ili nisu počeli koristiti novo prezime Topić. 
Pretpostavlja se da je prezime Topići  nastalo od jednog Banjaka, čovjeka koji je bio hrom, šepav ili na turskom topav. Iz njegovog nadimka nastalo je stalno prezime Topić.
Posljednja iskra roda Topića u Krstaticama ugašena je 6.8.2001. smrću Marijana Topić. On je posljednji Topić koji je stalno živio u Krstaticama. Danas žive u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Herceg Novom, te Argentini.
Prezime Ivanović vjerojatno je nastalo od starog i izumrlog krstačkog prezimena Juranović. Nosio ga je poznati svećenik fra Mate Juranović, Krstačanin, istaknuti borac protiv Turaka. I Ivanovići su desetkovani. Raselili su se širom svijeta. Ima ih u Osijeku, Splitu, Trogiru, te prekomorskim zemljama Argentini i Australiji.

Nema zapisa kako i kada su se Lizatovići počeli koristiti novim prezimenom. Njih je bilo najviše, a danas žive u Splitu, Trogiru, Hvaru, Makarskoj, Zagrebu, Novom Sadu, Australiji, Kanadi i Argentini.
Zanimljivo je spomenuti da Ivanovići, Lizatovići i Topići iako su nastali iz istog plemena i međusobno su rodbinski vezani, značajno su se razlikovali jedni od drugih. Među Lizatovićima su uvijek bili oni bogatiji i napredniji za razliku od Ivanovića koji su oduvijek bili izrazito siromašni. Topići su bili oduvijek brojčano malo pod pleme, koje zbog toga nije imalo neki značajniji utjecaj ni na bogatstvo niti na siromaštvo.

Sredina je sela najveći dio naselja kako po površini tako i po broju stanovnika. Danas broji oko 40 duša od čega je 12-tero djece, što je izuzetno dobro u usporedbi s drugim dijelovima naselja. Uspoređujući današnji broj stanovnika s onim između dva rata dolazi se do zaključka da ga je danas skoro 10 puta manje. Nije se tome čuditi. Iz Sredine najviše je onih koji su u prvoj trećini dvadesetog stoljeća trajno napustili Krstatice. Više od trideset mladića i djevojaka odselilo se u Srijem i Slavoniju, te prekomorske zemlje Australiju, Kanadu i Argentinu.
U proljeće i ljeto 1918. godini Sredina je sela proživjela najteže i najtužnije vrijeme. Španjolska gripa naplatila je danak baš od onih koji su bili mladi i reproduktivni ljudi. Gotovo cijela jedna generacija starosti do 25 godina nestala je u samo tri mjeseca.
Poslije Drugog svjetskog rata stanovništvo se značajno obnovilo. Rijetke su bile one obitelji u kojima je bilo manje od petero djece. Najviše djece imale su Lišnjića obitelji. No, u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća udareni su temelji propasti svih sela pa tako i Krstatica. Sve što je bilo mlado i moglo raditi napustilo je seosku idilu i preselilo se u grad, zamjenjujući naporne zemljoradničke poslove s tvornicama, školama i fakultetima.

Kroz prošlost, stanovništvo Sredine uvijek je bilo neka vrsta avangarde. Oni su se među prvima opismenili, prvi su imali školovane zanatlije, liječnike, ekonomiste i pravnike, no i među prvima su pohrlili u svijet gdje su učili, stvarali i bolje živjeli. Sa zadovoljstvom spominjem Čavuša Topića kao prvog pismenog Krstačana, Ivanića prvog izučenog zanatliju, braću Ivana, Stipu i Marka Letića prvog pravnika, ekonomistu i liječnika. Svakako ne smiju se zaboraviti nadaleko poznati samouki i vrsni zanatlije. Mate Lizatović i sin mu Stipe kovali su u svojoj kovačnici sve, od motike do brave i ključa. Bili su umjetnici vrućeg željeza. Mogli su zavezanih očiju potkovati konja. Zidari kakvi su bili Raćija i sin mu Ljubić, te braća Mandić i Pupan, gradili su lijepe i čvrste kuće, ćemere i gusterne. Njihove kamene građevine i danas dominiraju s čvrstoćom i klasičnom ljepotom. Iko Rošo, tesar i bačvar izrađivao je bačve, bigunce i burila kojima se stanovništvo desetljećima služilo. Nije rijetkost da se i danas nađe u upotrebi bačva koju je Iko napravio.
Ipak, mušku populaciju prošlost je upoznala kao najbolje zemljoradnike i nadničare. Svojim su radom i nadničarenjem na mostarskom polju, makarskim maslinicima i hvarskim vinogradima bili uvijek prepoznati po izrazitoj skromnosti i velikim radnim sposobnostima.

U vremenu iza Domovinskog rata Sredinu sela počelo se obnavljati više nego ikada. Djeca i unuci vrijednih zemljoradnika učiniše nemoguće. Dok su jedni obnovili gotovo sve, od rodnih kuća pa do vječnih počivališta, drugi, pretežno mlađi naraštaj,  grade nove i moderne objekte.
Danas, kada se prođe kroz Krstatice može se vidjeti koliko se toga izgradilo i obnovilo.  

Prema izgrađenom i obnovljenom reklo bi se da smo bogati i da imamo puno. No, stvarnost je drugačija. Istina je da materijalno nismo bogati, ali zato imamo drugo bogatstvo koje je sasvim drugačije od onoga materijalnoga. Naše bogatstvo očituje se kroz neizmjernu i trajnu želju da rodnu grudu uredimo i sačuvamo od propadanja i zaborava. Takvo nešto u sebi nose samo oni ljudi kojima su životne nedaće "brusile dušu" i u nju usađivale najplemenitije osjećaje, ljubav i odgovornost spram korijena iz kojih su niknuli. To je neuništiva snaga koja nas stalno tjera da u zavičaj ulažemo i zadnju kap znoja.
Jedino se tako može objasniti ono; zašto je Roko Ćosin došao čak iz Australije i obnovio djedovinu koju neće moći tako često uživati.

Eto dragi moji, još samo da vas pozdravim.
Zdravi i veseli bili!
Vaš Mali Mate