Koliko je u prošlosti narod imotske krajine bio vezan za Bosnu i Hercegovinu, najbolje pokazuje činjenica da su gotovo sva njegova kretanja bila usmjerena preko Bosne i Hercegovine. Možda je to bilo i zbog, za ondašnje vrijeme, izuzetno dobre cestovne povezanosti dok su putevi preko Splita bili rezervirani samo za one koji su išli u prekomorske zemlje; Australiju, Novi Zeland i Sjevernu Ameriku. U prošlosti, Imotsku su krajinu s Bosnom i Hercegovinom povezivale dvije odvojene autobusne linije, koje su držala braće Borić iz Imotskog. Svakodnevno se putovalo jednom od Imotskog do Čapljine, a drugom prugom od Imotskog do Mostara. I Čapljina i Mostar, s ostalim svijetom, bili su povezani uskotračnom željeznicom pravcem Sarajevo - Vinkovci. Vinkovci su oduvijek bili željezničko raskršće, preko kojega su naši djedovi i očevi išli na omiljeno odredište, Osijek. Mnogi momci iz Imotske krajine baš spomenutim pravcem otišli su i skrasili se u Osijeku, najprije privremeno, a kasnije i sa stalnim boravkom.
Ivanić, Danko Ličkin i Lazo na putu prema Čapljini
U predratno vrijeme nije bez razloga Osijek nazivan glavnim gradom Dalmacije.
Privremeni radovi u Osijeku bili su rezervirani za jesensko vrijeme, a glavninu sezonske radne snage "progutale" bi uglavnom građevinske tvrtke, a ponajviše jematva šećerne repe.
Tako je i ne mali broj Krstačana, poslije odrađenih poslova i obranih plodova na vlastitoj zemlji, odlazilo na sezonske radove u Osijek i okolna slavonska polja.
Među prvima su se otisnuli Lišnjići; Ante i Danko Ličkin, zatim Maćan i Pejdić, a kasnije Dankara i Jurina. Iz Sredine sela redovno su prema Slavoniji išli braća Baraba i Munjac Rošin, Vice Rošin, Kršćanin Jagnjića, Lazo, Ivanić, Žuti i braća mu Luka i Stipe, te Vuko. Iz Donje Zečevine nezaobilazni putnici bili su Joko Rakušin i Šanje, te nekoliko momaka iz Pavičića i Prančioka.
Odlazak na privremeni rad u Slavoniju nije bio toliko tegoban. Naprotiv, mnogi su mu se veselili, ako ništa drugo onda zbog toga što se radeći moglo zaraditi, a tada i nešto više trošiti na vlastiti život.
Odlazilo se krajem osmog mjeseca, a vraćalo za Božić u obaveznom i zajedničkom povratku. Zašto je važno spomenuti sezonski rad na koji su odlazili ljudi i momci biokovskog podneblja? Pa, uglavnom zbog toga što je odlazak u Slavoniju na privremeni rad za neke obitelji bio jedini izlaz da prežive zimu i proljetnu glad. Istine radi, siromaštvo i bijeda bili su do te mjere gospodari ljudskih života da mnogi iako su htjeli nisu mogli krenuti na put. Ostali su jer naprosto nisu imali novca da plate putne troškove. Zbog toga čekalo ih je dugo i gladno proljeće.
Sezonski rad progutao je najviše radnika bez zanata i zanimanja. Nadnice su bile male i teško se moglo uštedjeti, a ako se nešto i zaradilo onda se to teško trošilo. Trebalo je nešto sačuvati i donijeti u ostatak obitelji.
Da bi uvećali zaradu sezonci su morali, pored redovnog posla, danonoćno raditi i druge raznorazne poslove. Osječkim obiteljima pomagali su u raznim poslovima. Radili su sve, od čišćenja fekalnih jama, krečenja i čišćenja stanova pa do pripreme drva za zimu. Stotine i stotine vagona cementa, ugljena, građevinskog materijala i drugih roba na željezničkoj stanici prešlo je preko vrijednih krstačkih leđa. Ipak najomiljenija zarada bila je ona koju su dobivali od osječke gospode. Nedjeljom u jutro obrijani, čisti i uredni stizali bi na gradsku tržnicu, nudeći se osječkim gospođama da nose korpe u koju su one smještale kupljene namirnice. Za svoje usluge nisu imali određenu cijenu, jer su otkrili da su bolje prolazili i više dobivali od dragovoljnosti gospođa.
I pored sveg truda teškom mukom se uvećavala zarada. Naročito je bilo teško onima koji su pušili. Cigarete su bile skupe, a lula se nije smjela pušiti. Da bi zadovoljili svoje potrebe, skupljali su na tramvajskim stanicama odbačene čikove, mrvili ih, krišom s njima punili lule i pušili. Skupljanje čikova bilo je ponižavajuće i sramotno. Zato su imali štap na čijem je vrhu bio oštar čavao s kojim bi neprimjetno nabadali čikove.
No, neki od njih niti su skupljali čikove niti su poslije radnog vremena bilo što drugo radili. Oni su redovno sjedili po gostionicama i gostili se uz teško zarađeni dinar.
Odlazak i povratak sezonaca bili su zajednički. Svi su se dobro međusobno poznavali, jer kroz dugi niz godina njihov sastav nije se mijenjao. Uvijek su to bili isti ljudi. Život u tuđini bio je kao da su živjeli u vojarni. Smještaj i hranu imali su organizirano u zajednici, pa i u slobodno vrijeme nisu se razdvajali. Pored svih tegoba koje su ih pratile bio je to ipak život pun druženja i zajedničkih akcija. Doživljaji i raznorazne dogodovštine koje su se, nakon napornoga rada, među njima događale i danas se prepričavaju, iako su njeni akteri već odavno mrtvi.
Vjerojatno ste čuli za onu uzrečicu; "Niti valja kao Joko, niti kao Vuko", no siguran sam da ne znate kada je i zbog čega nastala.
Pa evo priče.
Tamo negdje 1936. godine grupa Krstačana vraćala se kući. Put ih je vodio vlakom iz Osijeka do Mostara, te od Mostara do Imotskog Borićevim autobusom.
Bila je to čudna grupa ljudi, koja se razlikovala od ostalog svijeta. Već u Sarajevu su punili džepove sitnim kamenčićima kako bi u vrtovima uz željezničku prugu gađali mlade žene u feredžama i dimijama.
Njihova prtljaga bila je velika, teška i čudna. U velikim ruksacima bilo je svega i svačega. Kući u siromaštvo nosilo se sve što se moglo naći na otpadu ili što je bilo odbačeno na osječkim gradilištima. Iz pretrpanih ruksaka virile su željezne šipke, koluti žice, razni alati, male limene peći-furone, pamučne krpe uzete iz šećerane, zidarski alat, a bogme našao se i jedan dobar komad željezničke tračnice.
Svakako se treba spomenuti da se u njihovim ruksacima mogla naći i pokoja kocka šećera, naročito kod onih koji su radili u šećerani. Svakodnevno, ali kriomice iznosili bi po pregršt šećera, te ih ljubomorno čuvali dok nisu pošli kući. Te famozne kocke šećera vrlo teško su se iznosile iz šećerane. Na porti su ih čekali strogi čuvari. Jedan od najstrožih stražara bio je Lazo Bojkin, Krstačanin, koji je samo rijetkima progledao kroz prste, kada bi im na pregledu pronašao šećer.
Dobiti kocku šećera za Božić bila je prava rijetkost. To je bilo rezervirano samo za one koji su bili najbliži srcu; roditelji, djeca, obećane djevojke, mlade majke i jako bolesni. Kocka šećera kao rijetki slatki zalogaj oduvijek je pobuđivao među sirotinjom veselje i radost. No u nekim ruksacima našlo se i pokoji komad kao snijeg bijele slanine. Prije toga, neke obitelji, rijetko da su u obroku imale svinjetinu.
Grupa s tako teškim ruksacima uputila se, dakako pješke, iz Imotskog u Krstatice. Negdje na pola pute, kod Tole, bilo je ugodno odmorište gdje bi putnici redovno zastali i predahnuli. Tu bi se popilo i pokoju čašu vina, te nastavilo dalje. I naša grupa nije iznevjerila tradiciju. Kupljeno je i popilo se nekoliko litara vina. Ne previše, žmul po glavi. Svi su platili svoje, čak i oni koji su nesretni dinar čvrsto držali u dubokim džepovima.
Put su nastavili preko Šućurova Sedla, zastajkujući kod Levaduše prije penjanja uz strminu Osoja.
Već umorni s prepunim i teškim ruksacima došli su na vrh. Na Gomelicama, kod Ljubićeve ograde, bio je zadnji odmor prije rastanka i dolaska u selo. Tu se je obično između pušača razmjenjivao duhan, te popilo zadnje gutljaje rakije, ako je netko imao. Uglavnom tu je bilo mjesto na kojemu su se svodili računi, prepričale zadnje dogodovštine, a stotinjak metara dalje se rastajalo. Jedni prema Lišnjićima, drugi prema Zečevini, a treći u Sredinu sela.
Posjedalo bi se po okolnom kamenju i temeljima nikada izgrađene kapelice, veseleći se što će uskoro vidjeti obitelj i svoje najbliže.
Padale su šala i priča o svemu i svačemu, a najviše o radu u Osijeku i o načinu na koji se zarađivalo. U jednom trenutku prevladala je zajednička radoznalost. Netko je predložio da se svako od njih pojedinačno izjasni o visini svoje ušteđevine. I tako je počela "ispovijed" o novcu kojega su zaradili i donijeli.
Najmanju zaradu nosio je Šanje, svega 200 dinara. On je bio invalidan na nogu pa je teškom mukom nalazio dodatne poslove. Veći dio među njima raspolagali su zaradama između 250 i 350 dinara. Ispostavilo se da je najviše zaradio i uštedio Vuko, oko 400 dinara. Bila je to značajna cifra. Za 400 dinara moglo se kupiti 400 kilograma pšenice, što je za jednu osrednju obitelj bila osigurana bezbrižna zima.
Kada je došao red da se očituje Joko Rakušin, svi su se začudili kada je iz džepa izvukao dva dinara i bacio ga među gustiš, govoreći; "Kad nema više, netriba mi ni ovo".
Društvo je odmah usporedilo Vuku i njegovu zaradu s Jokom i njegova dva dinara. Vuko je bio izuzetno štedljiv čovjek i jedan od onih koji nije kupovao duhan iako je bio strastveni pušač. Volio je i popiti, ali nije išao po gostionicama. Dok je Vuko skupljao čikove kako bi što više ostalo novca za mnogobrojnu obitelj, Joko nije štedio. Bio je bekrija, koji nije trpio ni glad niti žeđ. Što bi zaradio to bi i potrošio.
Ova priča se godinama diskretno širila među Krstačanima. Redovno su uspoređivali Vuku kao škrtog čovjeka s Jokom kao predstavnika rasipništva, sve dok netko nepoznat iz naroda nije izrekao; "niti valja kao Joko niti valja kao Vuko", misleći na ono, da nije dobro biti niti jako škrt niti rasipnik.
Za života, Vuko i Joko nikada se nisu ljutili na onoga tko bi ih spomenuo po ovom istinitom događaju.
Oni već davno nisu među živima, ali pokoljenja će ih spominjati preko izreke nastale u razdoblju njihova mukotrpnog života. Teško življenje i patnje nisu ih sprečavale da budu međusobno tolerantni ljudi, ljudi od veselja, dobrog duha i bez ljutnje. Potpuno sam uvjeren da niti meni ne bi zamjerili što sam ih u ovoj priči spomenuo. Zato, neka svi počivaju u miru. Hvala im na svemu što su činili da bi mi danas postojali.
Eto i ovo je jedna priča iz života naših predaka, na kojoj se iznjedrila jedna izuzetno mudra izreka.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Privremeni radovi u Osijeku bili su rezervirani za jesensko vrijeme, a glavninu sezonske radne snage "progutale" bi uglavnom građevinske tvrtke, a ponajviše jematva šećerne repe.
Tako je i ne mali broj Krstačana, poslije odrađenih poslova i obranih plodova na vlastitoj zemlji, odlazilo na sezonske radove u Osijek i okolna slavonska polja.
Među prvima su se otisnuli Lišnjići; Ante i Danko Ličkin, zatim Maćan i Pejdić, a kasnije Dankara i Jurina. Iz Sredine sela redovno su prema Slavoniji išli braća Baraba i Munjac Rošin, Vice Rošin, Kršćanin Jagnjića, Lazo, Ivanić, Žuti i braća mu Luka i Stipe, te Vuko. Iz Donje Zečevine nezaobilazni putnici bili su Joko Rakušin i Šanje, te nekoliko momaka iz Pavičića i Prančioka.
Odlazak na privremeni rad u Slavoniju nije bio toliko tegoban. Naprotiv, mnogi su mu se veselili, ako ništa drugo onda zbog toga što se radeći moglo zaraditi, a tada i nešto više trošiti na vlastiti život.
Odlazilo se krajem osmog mjeseca, a vraćalo za Božić u obaveznom i zajedničkom povratku. Zašto je važno spomenuti sezonski rad na koji su odlazili ljudi i momci biokovskog podneblja? Pa, uglavnom zbog toga što je odlazak u Slavoniju na privremeni rad za neke obitelji bio jedini izlaz da prežive zimu i proljetnu glad. Istine radi, siromaštvo i bijeda bili su do te mjere gospodari ljudskih života da mnogi iako su htjeli nisu mogli krenuti na put. Ostali su jer naprosto nisu imali novca da plate putne troškove. Zbog toga čekalo ih je dugo i gladno proljeće.
Sezonski rad progutao je najviše radnika bez zanata i zanimanja. Nadnice su bile male i teško se moglo uštedjeti, a ako se nešto i zaradilo onda se to teško trošilo. Trebalo je nešto sačuvati i donijeti u ostatak obitelji.
Da bi uvećali zaradu sezonci su morali, pored redovnog posla, danonoćno raditi i druge raznorazne poslove. Osječkim obiteljima pomagali su u raznim poslovima. Radili su sve, od čišćenja fekalnih jama, krečenja i čišćenja stanova pa do pripreme drva za zimu. Stotine i stotine vagona cementa, ugljena, građevinskog materijala i drugih roba na željezničkoj stanici prešlo je preko vrijednih krstačkih leđa. Ipak najomiljenija zarada bila je ona koju su dobivali od osječke gospode. Nedjeljom u jutro obrijani, čisti i uredni stizali bi na gradsku tržnicu, nudeći se osječkim gospođama da nose korpe u koju su one smještale kupljene namirnice. Za svoje usluge nisu imali određenu cijenu, jer su otkrili da su bolje prolazili i više dobivali od dragovoljnosti gospođa.
I pored sveg truda teškom mukom se uvećavala zarada. Naročito je bilo teško onima koji su pušili. Cigarete su bile skupe, a lula se nije smjela pušiti. Da bi zadovoljili svoje potrebe, skupljali su na tramvajskim stanicama odbačene čikove, mrvili ih, krišom s njima punili lule i pušili. Skupljanje čikova bilo je ponižavajuće i sramotno. Zato su imali štap na čijem je vrhu bio oštar čavao s kojim bi neprimjetno nabadali čikove.
No, neki od njih niti su skupljali čikove niti su poslije radnog vremena bilo što drugo radili. Oni su redovno sjedili po gostionicama i gostili se uz teško zarađeni dinar.
Odlazak i povratak sezonaca bili su zajednički. Svi su se dobro međusobno poznavali, jer kroz dugi niz godina njihov sastav nije se mijenjao. Uvijek su to bili isti ljudi. Život u tuđini bio je kao da su živjeli u vojarni. Smještaj i hranu imali su organizirano u zajednici, pa i u slobodno vrijeme nisu se razdvajali. Pored svih tegoba koje su ih pratile bio je to ipak život pun druženja i zajedničkih akcija. Doživljaji i raznorazne dogodovštine koje su se, nakon napornoga rada, među njima događale i danas se prepričavaju, iako su njeni akteri već odavno mrtvi.
Vjerojatno ste čuli za onu uzrečicu; "Niti valja kao Joko, niti kao Vuko", no siguran sam da ne znate kada je i zbog čega nastala.
Pa evo priče.
Tamo negdje 1936. godine grupa Krstačana vraćala se kući. Put ih je vodio vlakom iz Osijeka do Mostara, te od Mostara do Imotskog Borićevim autobusom.
Bila je to čudna grupa ljudi, koja se razlikovala od ostalog svijeta. Već u Sarajevu su punili džepove sitnim kamenčićima kako bi u vrtovima uz željezničku prugu gađali mlade žene u feredžama i dimijama.
Njihova prtljaga bila je velika, teška i čudna. U velikim ruksacima bilo je svega i svačega. Kući u siromaštvo nosilo se sve što se moglo naći na otpadu ili što je bilo odbačeno na osječkim gradilištima. Iz pretrpanih ruksaka virile su željezne šipke, koluti žice, razni alati, male limene peći-furone, pamučne krpe uzete iz šećerane, zidarski alat, a bogme našao se i jedan dobar komad željezničke tračnice.
Svakako se treba spomenuti da se u njihovim ruksacima mogla naći i pokoja kocka šećera, naročito kod onih koji su radili u šećerani. Svakodnevno, ali kriomice iznosili bi po pregršt šećera, te ih ljubomorno čuvali dok nisu pošli kući. Te famozne kocke šećera vrlo teško su se iznosile iz šećerane. Na porti su ih čekali strogi čuvari. Jedan od najstrožih stražara bio je Lazo Bojkin, Krstačanin, koji je samo rijetkima progledao kroz prste, kada bi im na pregledu pronašao šećer.
Dobiti kocku šećera za Božić bila je prava rijetkost. To je bilo rezervirano samo za one koji su bili najbliži srcu; roditelji, djeca, obećane djevojke, mlade majke i jako bolesni. Kocka šećera kao rijetki slatki zalogaj oduvijek je pobuđivao među sirotinjom veselje i radost. No u nekim ruksacima našlo se i pokoji komad kao snijeg bijele slanine. Prije toga, neke obitelji, rijetko da su u obroku imale svinjetinu.
Grupa s tako teškim ruksacima uputila se, dakako pješke, iz Imotskog u Krstatice. Negdje na pola pute, kod Tole, bilo je ugodno odmorište gdje bi putnici redovno zastali i predahnuli. Tu bi se popilo i pokoju čašu vina, te nastavilo dalje. I naša grupa nije iznevjerila tradiciju. Kupljeno je i popilo se nekoliko litara vina. Ne previše, žmul po glavi. Svi su platili svoje, čak i oni koji su nesretni dinar čvrsto držali u dubokim džepovima.
Put su nastavili preko Šućurova Sedla, zastajkujući kod Levaduše prije penjanja uz strminu Osoja.
Već umorni s prepunim i teškim ruksacima došli su na vrh. Na Gomelicama, kod Ljubićeve ograde, bio je zadnji odmor prije rastanka i dolaska u selo. Tu se je obično između pušača razmjenjivao duhan, te popilo zadnje gutljaje rakije, ako je netko imao. Uglavnom tu je bilo mjesto na kojemu su se svodili računi, prepričale zadnje dogodovštine, a stotinjak metara dalje se rastajalo. Jedni prema Lišnjićima, drugi prema Zečevini, a treći u Sredinu sela.
Posjedalo bi se po okolnom kamenju i temeljima nikada izgrađene kapelice, veseleći se što će uskoro vidjeti obitelj i svoje najbliže.
Padale su šala i priča o svemu i svačemu, a najviše o radu u Osijeku i o načinu na koji se zarađivalo. U jednom trenutku prevladala je zajednička radoznalost. Netko je predložio da se svako od njih pojedinačno izjasni o visini svoje ušteđevine. I tako je počela "ispovijed" o novcu kojega su zaradili i donijeli.
Najmanju zaradu nosio je Šanje, svega 200 dinara. On je bio invalidan na nogu pa je teškom mukom nalazio dodatne poslove. Veći dio među njima raspolagali su zaradama između 250 i 350 dinara. Ispostavilo se da je najviše zaradio i uštedio Vuko, oko 400 dinara. Bila je to značajna cifra. Za 400 dinara moglo se kupiti 400 kilograma pšenice, što je za jednu osrednju obitelj bila osigurana bezbrižna zima.
Kada je došao red da se očituje Joko Rakušin, svi su se začudili kada je iz džepa izvukao dva dinara i bacio ga među gustiš, govoreći; "Kad nema više, netriba mi ni ovo".
Društvo je odmah usporedilo Vuku i njegovu zaradu s Jokom i njegova dva dinara. Vuko je bio izuzetno štedljiv čovjek i jedan od onih koji nije kupovao duhan iako je bio strastveni pušač. Volio je i popiti, ali nije išao po gostionicama. Dok je Vuko skupljao čikove kako bi što više ostalo novca za mnogobrojnu obitelj, Joko nije štedio. Bio je bekrija, koji nije trpio ni glad niti žeđ. Što bi zaradio to bi i potrošio.
Ova priča se godinama diskretno širila među Krstačanima. Redovno su uspoređivali Vuku kao škrtog čovjeka s Jokom kao predstavnika rasipništva, sve dok netko nepoznat iz naroda nije izrekao; "niti valja kao Joko niti valja kao Vuko", misleći na ono, da nije dobro biti niti jako škrt niti rasipnik.
Za života, Vuko i Joko nikada se nisu ljutili na onoga tko bi ih spomenuo po ovom istinitom događaju.
Oni već davno nisu među živima, ali pokoljenja će ih spominjati preko izreke nastale u razdoblju njihova mukotrpnog života. Teško življenje i patnje nisu ih sprečavale da budu međusobno tolerantni ljudi, ljudi od veselja, dobrog duha i bez ljutnje. Potpuno sam uvjeren da niti meni ne bi zamjerili što sam ih u ovoj priči spomenuo. Zato, neka svi počivaju u miru. Hvala im na svemu što su činili da bi mi danas postojali.
Eto i ovo je jedna priča iz života naših predaka, na kojoj se iznjedrila jedna izuzetno mudra izreka.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar