Iza novogodišnjih praznika, kada je u snijegom okovano Zabiokovlje bilo izuzetno teško i rizično doći, u selo Krstatice pristigla je grupa nepoznatih ljudi. Na slabom hrvatskom jeziku jedva su mogli objasniti koga traže. No, imali su sreću da su se odmah namjerili na osobu koja je unaprijed bila obaviještena o njihovom dolasku.
Tko su ovi mladi ljudi, odakle su došli i što ih je nagnalo da prevale put dug više od dvanaest tisuća kilometara?
Da bih vas uveo u priču potrebno se vratiti gotovo stotinu godina unatrag.
Odmah po završetku Prvog svjetskog rata cijeli svijet upao je u tešku ekonomsku krizu. Najlošije stanje bilo je u europskim zemljama na čijemu se prostoru vodio rat, no i prekomorske zemlje nisu bile pošteđene teškog ekonomskog stanja. Ispaćene ratom, europske zemlje nisu raspolagale s kapitalom kako bi preustrojile i obnovile gospodarstvo. Posljedica toga bila je velika nezaposlenosti na kraju jadan i vrlo težak život velikog broja stanovnika. Sve što je bilo loše u velikim europskim zemljama još gore je bilo stanje u zemljama malog gospodarskog potencijala. Među njih spadali su i naši krajevi, u kojima su pored svih tegoba još zavladali bolest i glad.
Na drugom kraju svijeta problemi u gospodarstvu očitovali su se na drugačiji način. Tako na primjer zemlje Južne Amerike i Australije imale su kapitala za ulaganje, ali su znatno oskudijevale u stručnoj i školovanoj radnoj snazi. Da bi donekle riješile svoj problem, Južnoameričke države, Čile, Bolivija i Argentina, potkraj rata otvorile su granice, upućujući u svijet poziv za slobodno useljavanje radno sposobnih osoba.
Dakako, vijest je doprla i do naših krajeva. Mnogi krstački mladići, po uzoru na druge Imoćane, nisu se dugo dvoumili. Posudili su pare za "pašaj" i krenuli u nepoznato.
I tako je to počelo.
Negdje između 1925. i 1930. godine iz mnogobrojne obitelji Stipana i Matije Ivanović izdvojio se najsmjeliji od četiri sina, Jure, i odlučio otići u svijet trbuhom za kruhom.
Jure nije pošao sam. Desetak njegovih vršnjaka, seljana, kolega i prijatelja podjednako siromašnih i neukih momaka krenuše na put u veliku avanturu. Bili su to; Mate Markanov, Jure Ivanović-Rošin, Jure Dujčića, braća Marijan i Silvestar Topić, Marijan i Jakov Letića, Bajak Kalavrin, braća Jure i Marijan Blažević i još desetak drugih mladih ljudi. Svakako treba spomenuti i mladu obitelj Peru, Milku i Stipana Pavičić koji su godinu dana prije otišli za Argentinu. (Njihovu sudbinu opisao sam u postu pod naslovom "Lijepa Pera").
Već u Đenevskoj pomorskoj luci društvo se podijelilo. Jedna se grupa ukrcala i otisnula u daleku Australiju, a druga, u kojoj je bio i Jure Rošin, uputila se u Južnu Ameriku. Nitko od njih nije zasigurno znao u kojoj će zemlji pristati. Znali su samo da idu u Južnu Ameriku, ali gdje, to nije bilo ni važno. Važno je bilo da će ih netko dočekati i zaposliti, bar su tako mislili.
Na brodu nisu bili sami. Bilo je tamo Mađara, Nijemaca, Talijana i drugih europskih siromaha. Što se brod više primicao odredištu, putnici su postajali sve zabrinutiji. Naši zemljaci nenaviknuti na vanjski svijet sve više su se osjećali izgubljeno. Jedino čime su se mogli hrabriti bio je dogovor još u polasku iz Krstatica da će se držati zajedno i da će u nevolji jedan drugomu pomagati.
U tuđinu su stigli s oduševljenjem, no ubrzo su shvatili da stvarnost neće biti onakva kako su je zamišljali niti onakva kako su je tamošnje vlasti obećavale. Vlasti su očekivale školovane ljude i zanatlije, a ne polupismenu sirotinju, koja osim mladosti i volje za radom nije imala ništa drugo.
Premda nisu bili školovani i kao takvi gotovo nepotrebni i neupotrebljivi, nisu bili vraćeni na polazište. Useljeničke vlasti su ih jednostavno izručile velikoposjednicima koji su ih uzeli gotovo kao robove. Koliko god da su se protivili postupcima i ponašanju useljeničkih vlasti odustajanja nije bilo. Zbog nepoznavanje jezika stvorena je nepremostiva prepreka između njih i velikoposjednika, pa su im želje bile uskraćene. Odmah su bili razdvojeni i odvedeni u nepregledna prostranstva Argentine.
Povratak u domovinu također nije bio moguć, jer niti su imali novac za povratnu kartu, niti im je tko to želio dati. U takvoj bezizlaznoj situaciji ostalo im je jedino da prihvate ono što im se nudilo, a to je ogroman trud i borba za goli život.
Treba naglasiti da onoga dana kada su gladni, umorni i ispaćeni dugom plovidbom stupili prvi put na argentinsko tlo da su im to bili zadnji trenuci koje su proveli zajedno. Dugi niz godina radili su i živjeli u istoj zemlji, ali nikada više nisu jedan drugog vidjeli. Suvišno je spominjati da se nitko od njih nikada nije vratio ili posjetio Hrvatsku. Ostali su u potpunoj izolaciji svoje bijede, koju im je nanio život u tuđini.
Njihove sudbine ostadoše do danas nerazjašnjene.
Jedini koji je pod starost navratio u stari kraj bio je Jure Rošin. Tamo negdje 1963. godine, znajući da boluje od neizlječive bolesti, došao je u Krstatice da se oprosti od još živuće majke, braće Ike, Vice i Joze, te sestara Ive i Anice.
Jure nije tajio da mu se u Argentini posrećilo. Nakon nekoliko godina teškog rada oženio se. Iako mu je žena bila argentinska domorotkinja u braku je živio za one prilike sretnim obiteljskim životom. Dok mu je žena bila uz obitelj, Jure je danonoćno radio kod gazde na raznim gospodarskim poslovima, pa se gotovo s obitelji nije ni viđao. Imao je četiri dobro odgojena sina, koja su nakon odrastanja završili škole i zanate, osnovali svoje obitelji i nastavili živjeti kao pravi Argentinci. Jedina zamjerka koja se može pripisati Juri je što djecu nije naučio govoriti hrvatski jezik.
Kad je Jure umro cijela njegova argentinska obitelj izgubila je svaki kontakt s rodbinom u Hrvatskoj.
Prolazile su godine, generacije su se mijenjale, ženilo se i udavalo, rađala su se djeca u Argentini i u Hrvatskoj, a kontakta nije bilo. Sjećanje je sve više bljedilo dok se nije potpuno izgubilo. Trajalo bi to tko zna do kada da nije proradila krv u Jurinu pokoljenju. Pričama kojima je odgajao sinove, a oni opet prenosili svojoj djeci i tako s koljena na koljeno, treća i četvrta generacija došla je do saznanja da se njihov djed i pradjed Jure rodio tamo negdje daleko u nekoj maloj zemlji Hrvatskoj.
Nije bilo druge nego odlučiše otići potražiti mjesto rođenja pradjeda Jure, te upoznati rodbinu i svoje korijene. Iako Hrvatska nema veleposlanstvo u Argentini, na razne načine su tražili informacije o postojbini svoga djeda. Najveća saznanja došla su preko hrvatskih iseljeničkih klubova u Buenos Airesu i Cordobi.
I tako dvije Jurine praunuke, Jesica (27) i Katia (20), dobiše studentske stipendije od Hrvatske države za studij hrvatskog jezika, kojega su na sveučilištu u Zagrebu uspješno završile. Dok su bile na studiju tražile su i dobile i hrvatsko državljanstvo.
Malo iza toga u Hrvatsku došao je i Jesicin brat Nadir Ivanović (30), inženjer za naftu, koji se zaljubio u Hrvaticu. Odlučio je potražiti bračnu sreću s Andrejom, djevojkom iz Slavonske Požege. Da sreća bude veća ovih dana društvu se pridružila i Jurina unuka Norma (47), Katjina majka.
Tokom Božićnih praznika Argentinci hrvatskog podrijetla nisu dangubili. Obilazili su brojnu rodbinu u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Trogiru, Slivnu i najzad u Krstaticma. Rodnu kuću djeda i pradjeda Jure u Krstaticama ostaviše za posjetu na zadnje, kako rekoše, da je duže pamte.
Rodbina ih je svugdje lijepo primila i počastila, a posebno ona u Krstaticama. Rođak po Jurinoj sestri, Čedomil Jakovljev kao pravi domaćin priredio im je u Krstaticama pravo slavlje, gozbu. Bilo je tu svega u izobilju; pršuta, pečenice na gradelama, domaćeg sira, mesa ispod peke, kruha ispod sača, domaćeg vina, sve upravo onako kako se u prošlosti dočekivalo drage goste i rodbinu.
Jedan dan u Krstaticama prošao je vrlo brzo. Rodbina se vidjela, počastila i razmijenila sjećanja spominjući sve one kojih među nama više nema.
Na izuzetno dirljivom rastanku, hrvatski Argentinci obećaše da će svake godine netko iz Argentine posjetiti Hrvatsku i Krstatice. Jesica, Katja i Nadir, dobiše od krstačke rodbine zadatak da svoje bliže uče hrvatski jezik kako se ponovno započete veze ne bi opet prekinule.
Milo selo Krstatice, mjesto svojih korijena, napustiše u suzama isto onako kako ih je napustio prije stotinu godina njihov pradjed.
Eh, samo da ih je pradjed mogao vidjeti....tko će znati, možda je i vidio....
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar