Kroz mnoge godine vrijeme je učinilo svoje, ali duboko uklesana 1878. godina i inicijali P. L. na vratniku, kamenu iznad ulaznih vrata, ostali su, kao iz inata, još uvijek vidljivi.
Davno je to bilo. U povijesti ta se godina spominje po tomu što su se evropske velesile dogovorile i odobrile (gle čuda) Austrougarskoj državi da okupira Bosnu. Dok se Bosna opirala i krvarila, ovdje u malom i meni prelijepom mjestu jedna se obitelj veselila useljenju u novoizgrađeni dom. Bio je to dom predaka tada još nerođenog Pejde Lovrina.
U prošlim vremenima nije bilo lako izgraditi obiteljsku kuću. Kuće ovakvog tipa gradile su se i po dvadeset i više godina. Onda nije nikakvo čudo što je vlasnik dao uklesati godinu završetka. Mogu samo pretpostaviti koliko je u obitelji bilo sreće i zadovoljstva kada je uselila u novu kuću. I naravno, taj događaj ne smije se zaboraviti, naprotiv, trebalo ga je zabilježiti da traje sva vremena.
Moje stalne šetnje putem kroz Sredinu sela dovele su me po ne znam koji put tu ispred ove urušene kuće. Svratio sam u zapušteno dvorište s mislima kao da ću sresti nekoga od ukućana koje sam poznavao. Naravno, nije me imao tko dočekati, jer oni koji su tu živjeli njih više nema.
Nisam odmah otišao. Sjeo sam na kameni otvor već dugo godina nekorištene Pejdine gusterne. Obuzelo me neko sjetno razmišljanje protkano sjećanjem na stanovnike ove obiteljske kuće. Bile su to uspomene iz moje mladosti, vremena dok su Cvita i Pejdo bili još u snazi. Dabome, u sjećanju su mi ostale i njihove kćeri, Mile, Mare i Ruže. Poznavao sam ih dobro, čak sam Mari i Ruži bio na svadbi. Nažalost, svi su osim Ruže na drugom svijetu.
Svakako i kuća ili bolje rečeno ovo što je od nje ostalo izmijenila je svoj lik. Urušila se i nije više prepoznatljiva izgledu kakav je zapisan u mojem sjećanju.
Da....da i ona je nekada bila najveće obiteljsko blago, mjesto ljubavi i obiteljske sreće, mjesto veselja i tuge, dječjeg smijeha, nestašne igre, djevojaštva i svega drugog što jedna obitelj doživi u vremenu svog postojanja. Danas je to ruševina koja neće moći još dugo odolijevati vremenu i sudbini.
Dok sam tako sjedio u sjeni stoljetnih kljenova, mislima sam odlutao u ne tako daleku budućnost....
Pratio me nekakav strah, gotovo panika, pri pomisli da bi u budućnosti cijelo naselje moglo ovako izgledati.
Ako bi se to dogodilo nastala bi nezamislivo velika šteta. Bilo bi uništeno sve što smo mi i naši preci stoljećima gradili. U nepovrat bi nestala i sva materijalna vrijednost stvaranu kroz dugu prošlost. Priroda ma koliko god bila savršena nema obzira prema ljudskom rodu, pa joj se ne smije dozvoliti da zamijeni čovjeka. Treba stalno imati na umu, da tamo gdje nema čovjeka i gdje prestane njegova briga i nadzor, priroda će odmah zauzeti njegovo mjesto. A onda sve krene drugačije.
Svjestan sam da mnogih obitelji više nema i da će nas biti sve manje. Zbog toga će naše oranice i vinogradi, naše kuće i sve što se stoljećima gradilo biti sve više nekontrolirani od čovjeka. Tada će na scenu stupiti priroda sa svojim zakonitostima i sve što smo od nje oteli ona će nastojati vratiti pod svoje okrilje.
E sudbino, sudbino.....što nisi bila samo malo milostivija i darežljivija prema Cviti i Pejdi. Mogla si im život okrenuti u drugačijem pravcu, pa se ne bi izbrisali tragovi njihovog ulaganja u budućnost.
Svi mi gradimo i stvaramo da traje vječno, no sudbina obično izokrene naše želje i donese nam nešto drugo. Ne znam točno što si to sudbino trebala učiniti da Cviti i Pejdi život promijeniš, ali gotovo sam siguran da si ti sudbino glavni krivac. Da si iz bezbroj varijanti odabrala bilo koju a ne ovu, ovdje u ovom dvorištu danas bi bilo sve drugačije. Znala si kakva je sudbina djece. Znala si da sinovi ostaju na djedovini, a kćeri se udaju i odlaze tražiti sreću u novim obiteljima i novim domovima.
Da....da sudbino, ti si jedini krivac što uklesani spomen u tvrdom kamenu davne 1878. godine neće moći izdržati vrijeme za dalekih vjekova.
No, ja mislim da se sve može popraviti kako Cvitini dvori ne bi pali u potpunu zaborav.
Cvita i Pejdo nisu imali muškog nasljednika, ali su preko svojih kćeri dobili brojno potomstvo, koje bi uz malo volje i sredstava moglo sve vratiti u bolje stanje. Kuća je na prekrasnom i mirnom položaju. Ima lijepu i široku okolinu koja pruža čarobni mir i tišinu. Ta seotska idila upravo je ono što je urbanom čovjeku najpotrebnije. Pametnom obnovom i dogradnjom nekih sadržaja ne samo da bi se kuća i okolina istrgli od zaborava i propadanja, nego bi se sve skupa moglo korisno upotrijebiti.
Joj, na vremenskoj prognozi rekoše da će i danas biti jako vruće. Dižem se s bucala gusterne i nastavljam svoju šetnju kroz Lizatoviće i Sredinu sela, pitajući se zašto sam pisao baš o Pejdinoj obitelji? Nisam li svojim izričajem i stavom nekoga povrijedio?
Odgovor je jednostavan. Cvitini i Pejdini dvori propadaju uz moje prisustvo. Mogu svjedočiti kako su izgledali prije sedamdesetak i više godina, a kako izgledaju danas. Naprosto, mogu ih usporediti i donijeti svoj sud o njima i svemu oko njih.
Ne...ne...nisam zločest i zlonamjeran. Sve je rečeno u dobroj namjeri!!
Oni koji poznaju mene znadu da sam jako vezan i odan mjestu svog rođenja. Isto tako znadu da mi je beskrajno stalo da Krstatice ostanu dugo vremena ovakve kakve su danas.
Nije na odmet spomenuti kako sam mogao pisati još barem o četrdesetak sličnih krstačkih obitelji koje je zadesila ista sudbina, ali nisam. Htio sam pisati samo o nekome koga dobro poznam ili barem toliko dobro koliko sam poznavao Cvitu, Pejdu i njihove kćeri.
Da su živi i kada bi ovo pročitali oni bi jedini dali pravi odgovor, no posve sam siguran da mi ne bi zamjerili. Zato neka ovo bude trajan spomen na njih.
Žurim se doma....opet je vruće kao u paklu.....
Da li zbog vrućine ili moje naravi ili možda stvorenog dojma o Cvitinim dvorima, nameće mi se pitanje? Kako li će izgledati za stotinjak godina moja rodna kuća? Nemam odgovor kako će izgledati, ali znam da bi bio neizmjerno tužan kada bi kontrolu nad njom preuzela priroda, a ne čovjek.
Ma, k vragu! Šta se mučim hipotetičkim pitanjima i nemogućim odgovorima. Stari ljudi ne bi trebali razmišljati o budućnosti.....
Zdravi i veseli bili
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar