(Uz prikazivanje turske TV emisije "Sulejman Veličanstveni)
Upravo se ove godine navršilo 530 godina od dana kada su se doselili prvi stanovnici na prostor današnjih Krstatica. Vjerojatno vam je poznato, no, nije na odmet ponoviti da je u proljeće davne 1482. godine iz malog mjesta Banj Dolac, istočno-hercegovačko pleme Bakić, bježeći pred Turcima doselilo i nastanilo se u ove naše predjele.
Što ih je natjeralo da se odvaže na tako dalek i neizvjestan put? Zar je život pod Turcima bio zaista tako težak da se jedino bježanjem od njih moglo spasiti i bolje živjeti? Možda ih je za donošenje odluke prisililo neko drugo zlo? Možemo samo nagađati, ali svakako da odluku nisu donijeli iz prostog hira ili obijesti. Nije to bio puki izlet kakvoga danas poznajemo, no u svemu ovome nameće se jedno važno pitanje; tko je bio čovjek ili grupa plemenskih vođa koji su osmislili plan, pripremili narod i pokrenuli ga na put neizvjesnosti? Zamislite samo koje su sve značajne odluke trebali donijeti, od one tko će i koliko će duša poći na put, pa do one što sve ponijeti sa sobom.
Dakako, trebalo je ponijeti gotovo sve, od iglice pa do pluga, jer u novom boravištu nije ih čekalo gotovo ništa. Svakako, ponijeli su i sjeme raznih žitarica, sve vrste alata i privremena sredstva za stanovanje. Poveli su sve vrste životinja, prvenstveno one koje su namijenjene za rasplod i t. d. Sve što im je trebalo za početak života morali su imati tu pored sebe i nisu se smjeli osloniti na ono da će potrebno negdje posuditi ili kupiti.
Važna radnja u svemu ovome bila je pojedinačni odabir osoba koji bi pošli na put. Nije ih smjelo biti ni premalo ni previše. Mogli su krenuti samo mladi, zdravi i snažni, koji će moći na putu izdržati sve tegobe. Podjednaki broj muških i ženskih članova plemena, ali koji su rodbinski dovoljno udaljeni, kako bi se međusobno ženili i stvarali zdravo pokoljenje.
Postavlja se i jedno jednostavno pitanje; kojim su putem došli, kada puteva nije bilo i kako to da su izabrali baš predjel današnjih Krstatica? Svakako da njihove namjere i krajnji cilj nisu bile Krstatice, jer jednostavno u to vrijeme one nisu postojale, ali gotovo je sigurno da su u njih došli preko Osoja i Počivala. S brdskog prijevoja kojega nazivamo Počivala, prostor što ga je priroda formirala upravo tako da se baš tu sa željom počine i predahne, ugledali su ono što su dugo tražili.
Prekrasan vidik prema Biokovu i drugim uzvišenjima, koja okružuju prostor pokriven stoljetnim hrastovima, plodne vrtače koje su se uz malo truda mogle pretvoriti u korisno tlo, te kristalno čisto nebo i svježi zrak, prvim došljacima su ispunili dušu i nagnali ih da se tu konačno zaustave.
Ipak, vremena za uživanja nije bilo. Trebalo je u najkraćem vremenu smjestiti stotinjak, a možda i više ljudi, djece i žena na sigurno, pružiti im sveopću zaštitu od vremenskih i drugih nepogoda. Moralo se odmah i ne čekajući prionuti na uređenje zemljišta za sjetvu. Prijetila je opasnost da ih glad i bijeda natjeraju da pojedu sve zalihe hrane pa i ono malo sjemena pšenice, ječma i drugih žitarica, koje su u tu svrhu nosili. Da se to dogodilo bio bi im definitivni kraj.
Put selidbe trajao je desetak godina, a vodio ih je najprije u Botuš, zatim u Podosoje. U Podosoju im je bilo privremeno boravište i baza u kojoj su ostali svi oni koji nisu bili za teški fizički rad. Samo snažni odlazili su u Krstatice dok nisu podigli naselje u koje su se na kraju trajno preselili.
Prve nastambe izgradili su od hrastovine, na području Kućica, kod Rošina poda.
No, možete li zamisliti kako su izgledale Krstatice tih proljetnih dana davne 1482. godine? Prostor današnjih Krstatica bio je pokriven velikom i gustom hrastovom šumom ispresijecanom plodnim vrtačama. Cijeli prostor bio je bez obiteljskih kuća, ceste i puteva, bez škole, crkve i groblja, nije bilo pristava – podgrada i obrađenih plodnih vrtača i konačno nije bilo svega onoga što se danas vidi, a što je ljudskom rukom napravljeno?
Dakako, današnje plodne površine bile su pokrivene travom i šikarom, pa je trebalo proći stotine godina pretvarajući ih u plodno zemljište. Nije moguće izračunati koliko je muke i truda utrošeno dok se sve izgradilo.
Ipak, vrijedno i hrabro pleme Bakić započelo je mukotrpan ali i neizvjestan životni put, neprestano se boreći s prirodom i drugim nedaćama, kako bi stvorili sebi sve ono što im je bilo potrebno za život.
Put iz daleke postojbine do Krstatica, koji se danas može preći za nekoliko sati, trajao je desetak godina, ali život pod Turcima bio je puno teži nego sve tegobe koje su doživjeli i ne samo u toku selidbe.
Pored svega što su pretrpjeli na putu koji ih je vodio u neki drugi život, nisu bili dobre sreće. Naime, 11 godina poslije dolaska u Krstatice, Turci su zauzeli Imotski ( 1493.) i cijelu Krajinu pa su Bakići opet postali tursko roblje.
Kroz dugi vremenski period pleme Bakić je ojačalo, ali se i mijenjalo. Nije poznato zašto su i kada promijenili prezime u Banjak (vjerojatno zbog Banj Doca), da bi na kraju od njih postali današnji Ivanovići, Topići i Lizatovići.
I na kraju s radošću zahvaljujem i odajem dužno poštovanje svima onima koji su u više od pola milenija živjeli, stvarali i gradili Krstatice, te nam ih darovali onakvima kakve su danas. Neka nam budu uzor.
Eto s ovo malo podataka podsjetio sam sve one koji navraćaju na blog, a naročito one koji su postali od plemena Bakić, da ovo zapamte i prenesu na mlađe kako bi se spriječilo da sve ode u zaborav.
Rijetko tko u Imotskoj krajini može preko starih dokumenata saznati o svojoj povijesti kao što je to slučaj s Krstaticama. Zato sam s veseljem prikupio podatke, sažeo ih na razumnu mjeru, te ih na prikladan način stavio vama dostupnim.
Ako će biti od koristi biti ću jako zadovoljan.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili i sretna vam godišnjica Krstačani!
Vaš Mali Mate.
PS
Koristio: - Fra Vjeko Vrčića; Plemena Imotske krajine,
- Ante Ujević; Imotska krajina,
- Wikipedija
Primjedbe
Objavi komentar