VELIKA ZABLUDA JNA



Rat u Sloveniji bio je daleko iza nas. Bilo nam je potpuno jasno da se lagano ali sigurno priprema napad na Hrvatsku, ako bi se svojevoljno pokušala odvojiti od Jugoslavije. Državno rukovodstvo, a posebno Ministarstvo oružanih snaga spremali su se za obranu zemlje.
Unaprijed su se pripremale mnoge akcije kojima bi se otupilo oštricu mnogostruko jačeg napadača. Jedna od takvih bila je akcija u kojoj bi se u određenom trenutku i na određeni način razorile - uništile telefonske veze JNA, čime bi se otežalo ili potpuno onemogućilo zapovijedanje s JNA postrojbama.
Odmah na početku kolovoza te 1991.godine od Ministarstva obrane dobio sam zadatak da zajedno s brigadirom Zlatkom Cišperom izradimo plan akcije po kojoj bi se značajno narušile telefonske veze JNA. Plan se morao napraviti u čim kraćem vremenu.




Sadržaj plana imao je nekoliko bitnih odrednica, kojih smo se morali striktno držati. Objekte veze JNA trebalo je napasti na cijelom području Hrvatske u isto vrijeme, nanoseći im štete u što manjem obimu, kako bi se zauzimanjem istih od strane hrvatskih snaga, veze ponovno osposobile i dale na  korištenje Zboru narodne garde i policiji. 
Pored vojnih veza trebalo je vojnim licima iskopčati fiksne telefone u stanovima i uredima. Jedine veze koje su trebale ostati u funkciji bile bi veze u vojnim bolnicama i medicinskim ustanovama.
U ono vrijeme smatrali smo da bi ovo bila prava akcija, kojom bi uzdrmali JNA, dajući na znanje njenom zapovjedništvu da i nisu baš tako svemoćni i nedodirljivi.



Znali smo da su glavni oslonac svih vrsta veza u JNA bili radio relejni objekti (RRO), koji su izgrađeni na vrhovima planina po čitavoj nekadašnjoj državi. Bilo ih je oko šezdesetak, od toga dvadesetak u Hrvatskoj. Međusobno povezani po principu "rešetke", što će reći da su se dvije zamišljene ili stvarne točke u prostoru mogle povezati iz nekoliko različitih i međusobno udaljenih RR objekata. Ako bi jedan objekt iz bilo kojih razloga "ispao" jedan ili više njih mogli su ga u potpunosti zamijeniti. Objekti veze građeni su tako da mogu izdržati atomski udar, a cjelokupni tehnički sadržaj, te primjerena količina goriva, vode i hrane potrebne za život i rad posade, nalazili su se duboko pod zemljom. Njihova izgradnja i opremanje bilo je dugo i vrlo skupo. Stjecao se dojam da su objekti neuništivi.
No, najosjetljiviji njihov dio bile su antene izgrađene na površini zemlje. Urušavanjem antenskog sistema sva ostala tehnika bila je uzaludno zaštićena u utrobi zemlje. 
Nije bilo jednostavno u jednom trenutku onesposobiti sve što se planski gradilo pedeset godina, a naročito ako su to dobro čuvani vojni objekti. Zbog toga smo predvidjeli da se diverzije izvedu noću. To je bio teži put, ali tako se jedino moglo računati na kakav-takav uspjeh.
Veze JNA poznavao sam u tančine, što mi je olakšalo da odaberem za diverziju upravo najvitalnije dijelove u sistemu veza. Njihovim uništenjem urušili bi se i cijeli zapovjedni putevi, a to je bila osnovna zamisao svega.
Dvadesetak dana radili smo dan i noć i zadatak je završen. Neobrađeno je ostalo samo područje Dalmacije, područje koje je pokrivala Ratna mornarica. Zbog mog dalmatinskog porijekla i dobrog poznavanja teritorija, odlučeno je da pođem u Split i da plan diverzije za to područje izradim samostalno.
Ipak sve to nisam mogao izvesti sam. Trebalo je naći nekoga pouzdanog tko je radio na sistemu veza Ratne mornarice i da je istovremeno prešao u Zbor narodne garde, odnosno Hrvatsku vojsku.
Potpukovnik JNA, Dušan-Duje Vlastelica, Hrvat, Sinjanin bila je prava osoba.
Sastali smo se u Zapovjedništvu sektora u Resniku gdje smo četiri dana skupljali podatke i u najvećoj tajnosti izradili planove.
Kada je sve bilo gotovo iz Resnika na zračnu luku Split krenuo sam u pratnji dva kršna mladića u novim maskirnim uniformama s oznakama Zbora narodne garde. Maskirna uniforma za ondašnje vrijeme i prilike bila je neobična i rijetko viđena. Izazivala je veliko zanimanje među civilnim stanovništvom.
Dok smo čekali poziv na avion, pored nas zastali su piloti i stjuardese, glasno komentirajući i hvaleći lijepo i skladno odjevene momke. Ni mi nismo ostali dužni divljenju stjuardesama, jer su i one bile odjevene u nove i lijepe uniforme ukrašene prepoznatljivim oznakama tek osnovane hrvatske zrakoplovne kompanije.
Tek što je zrakoplov poletio preko zvučnika su nas obavijestili o nekakvoj diverziji na radio relejne objekte na području Dalmacije. Vijest je među putnicima izazvala urnebesno veselje, kakvo se viđa samo na nogometnim utakmicama no, meni nije bilo do veselja. Pitao sam se nije li Duje krivo razumio zadatak u vezi s diverzijom i dao naredbu da se napadnu određeni objekti veza. Naime, cijeli zadatak tretirao se kao državna tajna, pa se akciju moglo pokrenuti samo na osnovici unaprijed određene lozinke, koju su mogli izreći i narediti Predsjednik države ili Ministar obrane.
Moja razmišljanja prekinula je ponovna vijest o blokadi zračne luke Pleso od strane JNA, uz dodatak da će biti srušen svaki zrakoplov, bez upozorenja, ako se ne bude pridržavao striktnih vojnih naredbi ili ako skrene s određenog mu koridora.
Zbog čega, o tome nismo dobili vijest. U tim trenucima bio sam, vjerojatno, jedini putnik splitske linije koji je povezao svoju sudbinu s viješću o napadnutim vojnim objektima.


 
Cijelim putem znojio sam se od muke, misleći, što ako se netko nepozvan dokopao naših dokumenata i preko njih me povezao s diverzijom? Pojedine faze plana opisao sam vlastitom rukom, pa se vrlo lako moglo ustanoviti autora.
Mučio me nerješivi problem. Ako vojska bude pregledavala putnike i prtljagu, kako  sakriti i zaštiti dokumentaciju koju sam nosio. Bavio sam se mišlju da nacrte pokidam u sitne dijelove, ali što ako napad na objekte nema veze s mojom dokumentacijom? Uništenjem dokumentacije dovela bi se u pitanje istovremenost početka planirane diverzije.
Za vrijeme leta stalno sam pogledavao onu stjuardesu s kojom sam se sreo dok sam bio s našim vojnicima. Pogledi su nam se susretali više nego što je to uobičajeno, gotovo kao da se jedno drugome udvaramo.
Ruka mi je bila stalno na taški, koju sam nesvjesno držao pored sebe, umjesto da sam je stavio u boks iznad sjedala.
Kada smo sletjeli na Plesu, pored zrakoplova zapazio sam vojnike s psima i vojne policajce pod ratnom opremom, kako pomno promatraju sve koji su se kretali pistom, a posebno putnike koji su došli iz Splita.  
Prije samog izlaska iz aviona donio sam odluku da mi je najbolje tašku s dokumentacijom ostaviti u avionu. Aerodromsko osoblje bi je našlo i jednostavno pohranilo u depo izgubljenih stvari, pa kada se situacija smiri lako bi ju ponovno uzeo.

 
Iz zrakoplova sam namjerno izlazio među zadnjim putnicima. Prolazeći pored "moje" stjuardese, kada sam mislio da sam se riješio taške i dokumenata, ona me još jednom umiljato pogleda i umjesto pozdrava obratila mi se u čuđenju: "a taška"??
Skamenio sam se, ali nije bilo druge nego se vratiti. Stjuardesa nije mogla znati što je u taški, ali vjerojatno moje ponašanje u avionu i pratnja vojnih policajaca dalo joj je motiv da "prokuži" važnost taške.
Ponovno prolazeći pored stjuardese, na moje veliko iznenađenje, ona me živahno primi ispod ruke i povede u pravcu gdje obično izlazi osoblje zrakoplova. Moje tamne naočale i stjuardesina ruka ispod moje nije izazivala pozornost, dapače, izgledalo je kao da mi je zbog pomanjkanja vida potrebna pomoć.
Na izlaznim vratima od aerodromske zgrade, puštajući mi ruku, uslijedio je kratak pozdrav i savjet da čim prije nestanem s prostora zračne luke. Očito da je osoblje aviona znalo više od onoga što su nama putnicima rekli preko avionskog razglasa.
Nikada se nisam odlikovao brzinom u hodanju i trčanju, no ovaj put brže od svih putnika splitske linije stigao sam na autobusnu stanicu u Velikoj Gorici. Kaže se da su u strahu velike oči. Ja bih dodao i koraci.
Čekajući gradski autobus slušao sam dvojicu putnika kako glasno komentiraju situaciju na aerodromu.
JNA je blokirala aerodrom zbog zrakoplova iz Ugande, naređujući ugandskom pilotu da skrene s rute, te ga prisilno prizemljila na Pleso. Pregledom je ustanovljeno da je zrakoplov prevozio oružje namijenjeno Zboru narodne garde i da je pri tome uhvaćen neki hrvatski iseljenik, koji je priznao da je organizirao kupovinu oružja.
Epilog;
Noću 17. na 18. rujna 1991. godine, petnaestak dana poslije mog dolaska iz Splita, na tajni znak "PREKID" aktiviran je plan i izvedena djelomična diverzija na sistemu veza JNA u Hrvatskoj. Ovom akcijom veze JNA su pale tj nisu bile za normalnu upotrebu.
Ono što se gradilo preko pedeset godina, ono u što su uložena golema materijalna sredstva, ono što je dovelo do uvjerenja o neprekidnosti i neuništivosti "nervnog sistema" u smislu zapovijedanja JNA postrojbama, bez traga je nestalo.
I tako, za vrijeme manje od jedne noći srušila se kula od karata.
Radio relejne veze bile su još jedna velika zabluda u koju je vjerovalo vrhovništvo JNA.
 

No, malo iza ove akcije uslijedio je popravak i osposobljavanje onoga što je bilo porušeno. Znali smo da je rat neizbježan i da će te iste veze biti potrebne Zboru narodne garde i Hrvatskoj policiji.
Sudbine;

  • Anđelko Tule (1970), Branko Peći (1956), Damir Pišmiš (1966), Davor Dragić (1969), Tomo Perić (1969), Tade Nikić (1959), Jozo Koutin (1962), Ivica Zlomislić (1967), Tomislav Vužić - Mohenski (1971), Tomislav Pranjković (1965) i Vinko Tomašević (1971); Poginuli su na Papuku 2. prosinca 1991. godine prilikom pokušaja uspostave veza za potrebe bojišta na području Istočne Slavonije.
  • Anton Kikaš; Hrvatski iseljenik, poslovan čovjek, rođen u Hercegovini, sa stalnim boravkom u Kanadi, toga 31. kolovoza 1991. godine, kao jedini putnik u ugandskom zrakoplovu, punim oružja namijenjenog Hrvatskoj policiji, uhićen je i maltretiran na aerodromu Pleso od strane vojne policije JNA. Iz vojnog zatvora pušten je postupkom razmjene za JNA generala Aksentijevića.
  • Stjuardesa; Nikada se više nismo sreli. Navodno se poslije kraćeg vremena udala i s mužom otišla raditi u jednu arapsku zemlju.
  • Zlatko Cišper, brigadir i Ljubomir Topić, bojnik; U umirovljeničkim danima još ne miruju. Prikupljaju podatke o stanju i broju sredstava veze JNA, koja su se zatekla 1991. godine u Hrvatskoj. Stalni su članovi državne komisije za sukcesiju, (podjela državne imovine između republika nekadašnje države).
Ovaj zapis posvećujem mojim kolegama – vezistima iz Odreda veze, Anđelku Tule i Tomislavu Vužić – Mohenski, te devetorici hrvatskih vojnika 123. požeške brigade.
Prilikom uspostavljanja radio relejnih veza na planini Papuk, ubili su ih iz zasjede pobunjeni Srbi 2. prosinca 1991. godine.
Jedanaest mladih života ugasilo se gotovo u jednom trenutku bez da su ispalili i jedan metak.

Do idućeg susreta zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate

Primjedbe