LIJEPA PERA

 

Akteri ove priče su mladi ljudi po imenu Pera i Marijan. Radnja se dešava u dvadesetim godinama prošlog stoljeća u selu Krstaticama.

U narodu se kaže; mlado-ludo. Tako i ova priča ima karakter svega onoga što nam nepromišljena mladost i ludost može sa životom nepopravljivo učiniti.

Jedna vrlo mlada, lijepa i poželjna, ali još neformirana djevojka zaljubila se u mladog i naočitog mladića, svog susjeda, koji je po seljačkim kriterijima, tada već bio u godinama  za ženidbu. Njihovo zajedničko i često druženje nikoga pa i njihove obitelji nije čudilo niti navodilo na sumnju, sve do momenta dok se nije primijetilo da je mlada Pera u drugom stanju.

U nekadašnja vremena kada bi se otkrilo da je djevojka imala vanbračnu vezu tretiralo se nju i njenu obitelj gore od bilo koje druge nevaljanosti, krađe, razbojstva, pijanstva i drugih poroka. Njena nesreća prenosila se na cijelu obitelj. Braća, a pogotovo sestre nemilosrdno su žigosane pečatom nemoralnosti tako da su teško dobivali šanse za ženidbu i udaju.

Iako je djevojka ostala u drugom stanju sve bi bilo “kako bog zapovijeda” da Pera i Marijan, nisu bili u vrlo bliskoj rodbinskoj vezi.

Marijan je bio sin Perine tete Ruže, koja se udala u Letiće. (Perina baba Iva i Marijanova majka Ruža bile su sestre.)

Stupanje u intimnu vezu s tako bliskom rodbinom bila je ne samo velika sramota i grijeh nego i protuprirodna i protuzakonita veza, koja se tretira kao protuprirodna blud.

Crkva, tada kao glavni čuvar morala i dostojanstva, proglasila je mladu Peru glavnim krivcem za rodoskrvnuće. Svakako, crkva je bila i tužitelj i sudac, pa da bi Pera okajala grijeh, morala je izvršiti nezapamćenu pokoru, koju joj je “propisao” krstački svećenik.

Sve što je za pokoru i oprost grijeha trebalo učiniti izmislio je jedan izuzetno pokvaren i nemoralan krstački svećenik. Njegov pustopašni život, davno prije ovog događaja, srušio je sva moralna načela po kojima bi svaki svećenik trebao živjeti. Njegovo licemjerje i pokvarenost išli su toliko daleko da je tjedan dana prije, s oltara nagovijestio ceremoniju pokajanja, te pozvao sve vjernike da budu prisutni u što većem broju, kako bi dojam i pouka bila čim upečatljivija.

Što je nesretna Pera trebala učiniti da bi okajala grijehe ?

Trebala je pronaći kost uginule životinje i hodajući na koljenima donijeti je u zubima od rodne kuće do crkve, dakako uz pratnju cijele obitelji. Pokajanje su pratila crkvena zvona koja su stalno brecala kao da je umrla. Na vratima crkve sačekao ju je svećenik sa skinutom i na pod postavljenom svećeničkom štolom. Prekoračenjem štole smatralo se da je pokora izvršena i da je grijeh oprošten.

Pera je sve to stoički izdržala, ali kada je krvavim koljenima prekoračila štolu pala je u nesvijest i duboku komu. Bilo je to previše za jedna nejaka djevojačka pleća.

Svakako, sve je to učinjeno na očigled velikog broja ljudi koji su došli više zbog ceremonije oprosta nego radi mise. Način na koji je nesretna Pera bila javno ponižena bio je nesvakidašnji za sve prisutne osim za svećenika. Radoznalost pučanstva u času se  pretvorila u tugu i suosjećanje prema nesreći djevojke. Među prisutnima a naročito među mladim ženama i djevojkama, umjesto osude, prezira i ruganja, nastalo je stanje sjete i sažaljenja. Mnogo kasnije kada su bile već starije osobe i imale svoju djecu i unuke, pričale su, da se nikada tako jadno i poniženo nisu osjećale kao tada kada je jedan još nerazvijeni curetak nosio križ na svoju Kalvariju.

Pokora je izuzetno djelovala na psihu i duševno stanje nesretne djevojke tako da se dugo nije vratila u normalan život. Ostajala je u rodnoj kući, gotovo zatvorena, gojeći svoje malo čedo.

Ipak, vrijeme je učinilo svoje. Pera je postala ponizna, marljiva i radišna. Razvila se u neobično lijepu djevojku – zrelu ženu. Našla je i svog životnog pratioca i partnera u osobi Stipe Pavičića. On ju je mimo svega zaprosio i oženio, prihvaćajući i plod njezine protuprirodne ljubavi. Malo iza toga svih troje otisnuli su se u daleku Argentinu, gdje im se gubi svaki trag. U ove krajeve nikada se više nisu vratili niti su s kime kontaktirali. Umrli su u tuđini i gotovo posve zaboravljeni. Poželimo im za vječnost lagan i miran san, a ova priča neka bude poučak za sve mladosti i ludosti. Ne dogodilo se više !

Krstački svećenik, čije ime ne spominjem iz obzira prema crkvi i svojim katoličkim korijenima, koji je Peri izmislio pokoru, kasnije je uhvaćen u ljubavnoj vezi, gle čuda, s udovicom, Perinom strinom Pipalušom. I u toj vezi začeto je dijete koje su ljubavnici, prema pričanju drugih, zajedno, da bi sakrili trag, u majci ugušili. Za tako grozan čin “sluga božji” i njegova priležnica nisu odgovarali ni pred bogom niti pred vlastima.

Do idućeg pisanja zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate