KRSTATICE, GUDELJI

 

Krstački zaselak Gudelji nalazi se na sjeverozapadnom ulazu u selo Krstatice. Smjestili su se neposredno uz lijevu stranu županijske ceste Golo Brdo – Slivno. Zaselak je osrednje veličine i sačinjavaju ga dvadesetak kamenih kuća sazidanih uglavnom u prošlom stoljeću. Broj stanovnika mijenjao se s vremenom, ali nikada nije prelazio broj od 100 duša. 
Danas u Gudeljima živi samo 13 osoba, uglavnom su svi stariji od pedeset godina. U Krstaticama još na tri lokacije ima nekoliko obitelji koje se prezivaju Gudelj, a najviše ih je u susjednoj Gornjoj Zečevini. 
Za razliku od drugih zaselaka o Gudeljima postoje pouzdani pisani dokumenti iz davne prošlosti po kojima možemo saznati njihovo etničko porijeklo i postanak prezimena.

U vrijeme kada je pleme Bakić, bježeći pred Turcima, došlo i naselilo se u Krstatice (1482.), Gudelji nisu postojali niti su se tako zvali. Prvo spominjanje riječi Gudelj zabilježio je fra Andrija Kačić Miočić u pjesmi "Pisma od vitezova države imotske" u kojoj se uskok Ivo Senjanin žali na postupke harambaše Mitra Radića od Imotskog, pogrdno ga nazivajući "zelenim gudeljem";

Al' poslušaj, dragi pobratime,
što govori Ive Senjanine:
»Nitko meni veće ne dodija
što zeleni Gudelj harambaša!«

Na njem bihu zelene haljine,
ter ga zato Gudeljem prozvaše,
i od tada, dragi pobratime,
Radići se Gudelji prozvaše.

Haljine na harambaši Mitru Radiću  ljutitog Ivu Senjanina, zbog napada na uskoke kod Zagvozda otimajući im plijen i potjeravši ih sve do mora, dale su povod da ga usporedi s gundevaljem, kukcem balegarom, izrazito zelene boje, pa otud i naziv Gudelj.
Kačić preko izričaja Ive Senjanina naziva harambašu s već formiranim i prilagođenim nadimkom, no za vjerovati je da se sama usporedba s gundevaljem u prvo vrijeme izgovaralo "gundelj". 
Svakako da veliko pleme Gudelj nije nastalo samo od jednog čovjeka, Mitra Radića. Njegovo junaštvo i za nekadašnje vrijeme neobično odijevanje, vjerojatno je navelo rodbinu i vlastitu družinu da se poistovjete s njim prihvaćajući njegov nadimak kao svoj.  
Ima i drugačijih tumačenja i pretpostavki o tome kako je nastalo prezime Gudelj. Postoji popis osoba iz vremena Zagvoškog bijega (1686.) koje su pred Turcima bježale na obale Cetine. U njima se spominju obitelji Gudeljić, ali ne i Gudelj. Neki smatraju da je od Gudeljića nastalo prezime Gudelj.
Imajući u vidu silnu spretnost našega naroda u izmišljanju nadimaka i njihovo "lijepljenje" uz osobu ili grupu ljudi, za vjerovati je da je nadimak "zeleni gundelj" dobra osnova po kojoj je kroz vrijeme i preobrazbu postalo nasljedno porodično ime tj. prezime.  
Od starine Radići-Gudelji živjeli su u staroj biokovskoj župi Vrdol (danas Rašćane, Slivno, Krstatice i Župa Biokovska). To svjedoči i rukopis u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, napisan bosančicom, "Libar od familije Radića-Gudelja" što ga je 1. rujna 1794. godine napisao pripadnik njihova plemena fra Šimun Gudelj (1714-1804).
Fra Šimun tvrdi da su od Radića plemena postali ne samo Gudelji nego i Budalići, Gući i Biočići.

  
Značajno je spomenuti da su krstački Radići-Gudelji bili, moglo bi se reći, rasadnik Gudelja po drugim mjestima, a naročito po Imotskoj krajini. O tome u svom rukopisu piše također fra Šimun spominjući pravce i mjesta kojima su pojedine obitelji otišle. Tako se 6 obitelji odselilo na otok Vis, jedna obitelj u Slivnicu podno Velebita, 6 obitelji naselilo se u Cerovim Docima, današnje Grude, 4 obitelji u Poljica, nekoliko obitelji u Podosoje i 12 obitelji otišlo je u okolicu Duvna, Kupresa i mjesta Crvenica, te još neka mjesta pod turskom vlašću. 
Prema venecijanskom Zemljišniku (1725-1730), kao prvi doseljenici u Zmijavce bili su Grgo i Andrija Gudelj koji su zajedno s udovicom i nasljednicima serdara Rade Budalića dobili na dar ukupno 25 kanapa zemlje. 
Danas u Imotskoj krajini najviše Gudelja ima u Zmjavcima u kojima je donedavno bilo preko stotinu obitelji sa skoro 400 osoba.
Zanimljivo je spomenuti da zmijavačke obitelji Gudelj raspoznaju se i po nadimcima; Ćurdo, Đurić, Dešić, Jurezić, Supopović i Tonkić.   
U krstačkim Gudeljima u prošlosti bilo je dosta poznatih osoba koje su obilježile svoje vrijeme. Jedan od najpoznatiji svakako je bio fra Šimun Gudelj (+1804), te još dva svećenika franjevačkog reda; fra Jeronim (+1768) i fra Anđeo (+1793).
Samo Gudelji iz Krstatica imali su svećenike franjevačkog reda. 
Od ratnika najpoznatiji je bio harambaša Mitar Radić-Gudelj. "Zeleni harambaša", kako su ga u prvo vrijeme nazvali. Bio je opasan ratnik, a naročito se istakao u borbama protiv Turaka i uskoka, uglavnom braneći Imotsku krajinu. Njegovu snagu i borbenost najbolje su osjetili na sebi uskoci i Ivo Senjanin, kojima je kod Zagvozda oteo plijen i za svagda ih protjerao sve do mora.
 
Evo Kačićeva viđenja boja kod Zagvozda;
 
Prid njima je Mitar harambaša
od Radića roda i plemena:
dostigoše senjske vitezove
kod Zagvozda, mista vilinjega.
Na Senjane juriš učiniše
ter ih k sinju moru potiraše,
oteše im plino zaplinjeno
i lijepo roblje zarobljeno.
Mnogo rusih glava odsikoše
i zdravo se natrag povratiše
pivajući i popivajući,
vino pijuć, kolo igrajući.
 
Tu je i hajdučki harambaša Štipan Gudelj, supotpisnik molbe s fra Šimunom koju 5. srpnja 1797. godine upućuju caru Franji I. da se Imotska krajina pripoji Primorju.  
Svakako ne smiju su zaboraviti Karlo Gudelj, hrabri alfir od Krajine i Toma Gudelj, mlađi alfir, možda i najhrabriji. Obojica su se istakli u žestokim borbama s Turcima kod Zadvarja i Tribinja u Kandijskom ratu (1645-1669).

Za Karla Gudelja važan je bio sraz s Turcima kod Zadvarja;
 
Kada Turci teško izgiboše
pod Zadvarjem rata od Morije,
tada turske glave odsicaše
Karlo Gudelj, alfir od krajine.
Njemu bane svitlo perje daje,
zlatan prsten na desnicu ruku,
kojino se i sada nahodi
u Radića, popa kanonika.
 
Toma Gudelj i u porazu s Turcima pokazao se kao izuzetan i hrabar junak;
 
Kada Turci Tribinj osvojiše
u tom gradu Toma Gudelj biše,
mlađan alfir Lučić kolunela,
od Primorja, mista kamenoga.
U ruke se Turkom ne pridaje,
već uteče kroz carevu vojsku,
noseć golu u desnici ćordu,
a u livoj alaj zelen barjak.

 
Sve dok je bilo mladosti i radne snage Gudelji su se bavili zemljoradnjom, vinogradarstvom i stočarstvom, te sitnom trgovinom.  
Veći broj Gudelja posjedovalo je zemlju ne samo u Krstaticama nego i na Imotskom polju. Bili su to veliki vinogradi u kojima se bralo i po vagon grožđa. Neki su sijali pšenicu, ječam i najčešće kukuruz. Zbog izuzetno plodne zemlje i dovoljne količine vlage rijetko kada je ljetina podbacila. Obitelji koje su raspolagale obradivom površinom na Imotskom polju znatno su bile bogatije od onih koje su imale i obrađivale samo nešto malo škrte brdske zemlje. Upravo je taj faktor napravio razliku između onih koji su bili bogati i u svakoj prilici imali više od onih siromašnih koji su se morali snalaziti na razne načine da bi preživjeli. 
Po bogatstvu prednjačili su Stipe Maslić, kao veliki proizvođač vina, te Markuzina i Karubin s proizvodnjom žitarica i grožđa. No, bilo je onih koji su imali tako malo da su graničili s prosjačkim štapom. 
Svršetkom devetnaestog stoljeća država je forsirala sadnju duhana. To je za siromašne bio spas. Sadeći duhan seljaci su jedino tako mogli doći do gotovog novca. No, preko duhana moglo se i bolje živjeti. Iako je vlast i država strogo vodila računa o urodu duhana i njegovom plasmanu u državne otkupne ustanove, pronašli  su se načini kako s duhanom zaradili bolje od onoga što je za njega davala država. 
Mnogi su spretni ljudi iz Podbiokovlja trgovali s otocima i Primorjem. Duhan i poljoprivredni proizvodi išli su u Primorje, a sol, ulje i tekstil u Podbiokovlje. Rijetko se tko mogao u tome usporediti s Gudeljima!
U cijelim Krstaticama nisu bile tako očite razlike između bogatih i siromašnih kao što su bile u Gudeljima.  
Ovo što je ostalo od krstačkih Gudelja danas svi žive posve izjednačeno. Iste muke i nevolje podjednako muče sve pa bilo da su na velikom ili malom posjedu. Nemaju ni jedni niti drugi iz prostog razloga što nitko niti može niti hoće obrađivati zemlju. Bolje žive samo oni koji su kroz život zaradili barem kakvu takvu mirovinu. 
Za razliku od drugih mještana Gudelji nikada nisu radili kao nadničari, niti su išli u prošnju ma koliko god su poneki bili siromašni. Uglavnom svatko je obrađivao samo svoju zemlju i brinuo se o svom imanju bez obzira koliko je ono bilo veliko. 
Negdje između dva rata životne neprilike natjerale su ih na odlazak u razne krajeve svijeta. Šezdesetih godina prošlog stoljeća najomiljenija destinacija im je bila Zapadna Njemačka u kojoj su mnogi ostali toliko dugo da su zaradili mirovinu. 
Danas krstačkih Gudelja ima u Australiji, Belgiji i Njemačkoj. U domovini ih je najviše u Splitu, Zagrebu, Karlovcu i Osijeku.  
Što se tiče intelektualnog razvoja stanovnika moglo bi se reći da padom turske vlasti i smrću posljednjeg u nizu fratara (1804.), fra Šimuna Gudelja, nestalo je serdara, harambaša, alfira i fratara. Stoljeće i pol u zaseoku nije bilo ljudi značajnijeg društvenog uspona i položaja. Otvaranjem pučke škole u Sredini sela završavali su samo osnovnu školu i nisu se dalje školovali. Nekoliko samoukih zidara i seoskih majstora bilo je sve što su u naobrazbi imali i postigli.  
Tek poslije Drugog svjetskog rata, kada je osnovno školovanje bilo po zakonu obvezno, mnogi potomci Gudelja nastavili su se školovati i završavati zanate, srednje škole i fakultete. To je donijelo i neminovnu migraciju mladog i reproduktivnog stanovništva u druge krajeve domovine i svijeta. 
Među prve poslijeratne i najpoznatije školovane Gudelje spadaju sinovi Stipe Maslića, Joko-Frane i brat mu Milan.

Milan Gudelj, diplomirani pravnik, u pravosuđu je postigao gotovo sve. Njegova profesionalna karijera kretala se od Općinskog javnog tužitelja, preko suca Okružnog suda u Karlovcu i Zagrebu i suca Vrhovnog suda RH do člana Državnog sudbenog vijeća RH.
Bio je izuzetan đak i student, a kao pravnik važio je kao veliki poznavatelj zakona, strog ali iznad svega pravičan sudac!
Na čast i diku trebalo bi biti svakom Krstačaninu što se jedan od nas, isključivo svojim radom i znanjem, popeo tako visoko na društvenoj ljestvici i pri tome ostao posve normalan i pošten čovjek. 

U krstačkim Gudeljima već dugo caruje starost i ne čuje se plač novorođenčadi. Nema mladih i reproduktivnih koji bi Gudelje vratili u život. Polako ali sigurno bliži se kraj.
Nekada rasadnik jakih i neustrašivih ljudi, danas se sveo na nekolicinu starih i nemoćnih koji u svojoj svakidašnjici čekaju neminovni smiraj.
Sudbina je okrutna. Na žalost oni nisu jedini.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)