U
dalekoj prošlosti Krstačani su se bavili izričito stočarstvom, kasnije
stočarstvom i ratarstvom. Uzgajala se uglavnom stoka sitnog zuba; koze i
ovce. Sijale su se sve vrste žitarica; pšenica, ozimica (raž), ječam,
kukuruz, bar, proso, sirak, a u ne tako dalekoj prošlosti sadio se duhan
i vinova loza. Od povrća najviše se sadio krumpir, te mrkva, kupus,
zelje, blitva, repa, slani grah i leća (sočivica). Voće je većim djelom
samoniklo i zastupljeno uglavnom s orahom, bajamom, višnjom, višnjakom i
trešnjom.
Zemlja
se obrađivala ručno, a kulture su se uzgajale na prirodan način bez
pesticida i umjetnih gnojiva. U takvim okolnostima prinosi su bili slabi
ili vrlo slabi pa je narod većim djelom godine oskudijevao i gladovao.
Izlaz su tražili u nadničarenju po Hercegovini, Primorju i otocima,
naročito otoku Hvaru.
U prošlom stoljeću kućni budžet popunjavao se i sezonskim radovima u Slavoniji. Išlo se u jematvu žitarica i šećerne repe. Gradilo se gotovo nije ništa osim državnih objekata, crkve, gusterne, škole i slično. Ako se gradila koja obiteljska kuća gradnja je trajala i po 30 godina. Uglavnom izvori života su bili vezani uz prinos sa zemljišta kojega mnoge obitelji nisu imale dovoljno. Dućana nije bilo, a da ih je i bilo kupovalo bi se samo petrulje za rasvjetu, sol i ništa više. Mnoge obitelji nisu mogle kupiti petrulje pa je jedina rasvjeta bila luč. Luč je inače jelovo drvo natopljeno smolom, koje se skupljalo u ljetnim danima na Biokovi.
Potrebe
domaćinstva zadovoljavale su se i čestim razmjenama dobara između
Zagore i Primorja. Zagora je nudila Primorcima stoku i poljoprivredne
proizvode, a Primorci Zagori su davali ribu, ulje i sol, pa i tekstil.
Doktoru se nije išlo, jer je bio toliko udaljen da je postojala narodna izreka; „Tko može doći do doktora taj nije bolestan.“
Sve
što se proizvelo na zemlji koristilo se i ništa se nije bacalo.
Puno se pažnje pridavalo uzgoju životinja, naročito koza i ovaca. Od
njihova runa izrađivalo se sve što se tiče odjevnih predmeta. Tkalo se
sukno, koje bi se nosilo čak u Hercegovinu u tzv. stupe gdje mu se
poboljšavala kvaliteta. Plele su se čarape, rukavice, guće-maje i
puloveri. Muškarci su nosili od sukna hlače i kratke kapute-kumparane.
Košulja i gaća nije bilo, pa se sukno oblačilo na golo tjelo. Žene, osim
pregače, koja se izrađivala tkanjem raznobojne vune, također su nosile
suknene haljine-modrne, te jačerme, kojim se pokrivalo leđa od vrata do
koljena.
Opanci,
kao jedino obuvalo za noge, izrađivali su se od goveđe i svinjske kože.
Od ovčje i kozje kože pravile su se takozvane mješine u kojima se
prenosilo grožđe i vino. Drvena burila-vučije služila su za prijenos
vode. Uglavnom za življenje ili bolje rečeno preživljavanje najvažnije
su bile domaće životinje i ljudski rad. Zanimljivo je spomenuti da su
sve odjevne predmete, alate i pomagala za rad izrađivali samouki
seoski majstori i žene.
Sve do druge polovice prošlog stoljeća u Krstaticama se moglo na starijim ljudima vidjeti tamnoplavo sukno. Mušku robu od sukna najduže su nosila dva starija muškarca; Jure Budalić iz Kulice i Markan Lizatović. Ni jedan niti drugi tu tradiciju nisu zadržali radi toga što su bili sirotinja i nisu imali, naprotiv, obojica su bila vrlo imućni i sukno su zadržali iz poštivanja tradicije.
Od
žena koje su među zadnjima skinule tradicionalnu odoru bila je Ruže
Dujčića. Ona je bila zadnja žena koja je nosila pregaču istkanu u
narodnom stilu.
Još i
danas na pazaru u Imotskom Marija Jagnjića prodaje zovnice, buzavce i
čarape koje je napravila na starinski način. Kupuju se ali ne za
svakodnevne potrebe nego kao suvenir i podsjetnik na prošla vremena.
Uglavnom živjeti se moglo jedino uz neizmjerno veliki rad i volju boga da nevrijeme ili suša ne uništi ljetinu.
Može
se reći da populacija, u svojoj prošlosti, nikada nije imala značajnih
gubitaka nastalih uslijed elementarnih nepogoda, ratova ili bolesti,
osim gubitaka u 2. svjetskom ratu u kojemu je svaki petnaesti stanovnik
stradao nasilnom smrću.
Također
valja spomenuti da je za prvih tridesetak godina 20. stoljeća bila
značajna migracija stanovništva u Slavoniju i Srijem, te u prekomorske
zemlje Australiju i Argentinu. U tom vremenu više od 120 osoba, uglavnom
momaka, za stalno se iselilo i potražilo život u nekom drugom okružju.
Postojali su nepisani zakoni po kojima su iz mnogobrojne obitelji
odlazili trbuhom za kruhom svi osim jednog, redovito najmlađeg člana,
koji je održavao imanje, čuvao starce i ognjište. Rijetki su se vraćali
nazad. Trajno su ostajali u tuđini radeći za sebe i svoju novostvorenu
obitelj, sjećajući se svojih korijena.
Ovo je
bio samo jedan mali presjek života naših predaka. Gotovo sam siguran da
je bilo tisuću puta teže i gore stanje, nego je opisano. Zato ovo
posvećujem svima onima koji su svojim rukama napravili sve što sada
vidimo. Hvala vam dragi pokojnici na svakom postavljenom kamenu, na svakoj
iskrčenoj krčini. Hvala vam za sve suze koje ste prolili, za sve patnje
koje ste pretrpjeli stvarajući ovo naselje ovakvim kakvo je danas.
Ipak,
danas kad nas ima trostruko manje od vremena prvog službenog popisa,
Krstatice nikada nisu bile ljepše i urednije. Divota je vidjeti mnoge
sinove i unuke rođene u Splitu, Zagrebu i kojekuda drugo kako uređuju i
popravljaju djedovinu.
Neizbježna
je istina da nas je ostalo malo. Zato se beskrajno veselim svakoj
adaptiranoj ili izgrađenoj kući, svakom hladnjaku, telefonu, televizoru,
kuhinji i kupatilu, koji se pojave u Krstaticama.
Krstačani, nemojte posustati ! Gradite i uređujte dalje. Vaši nasljednici biti će vam zahvalni.
Neka je s blagoslovom!
Do idućeg puta zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar