Po osnovici naseljavanja, najmlađi dio Krstatica je onaj što ga nazivamo Donji kraj. Donji kraj smjestio se na lijevoj i desnoj strani ceste Golo brdo - Slivno, u žlijebu kojega čine brda Brus s jedne i Gradina s druge strane. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća u naselju je živjelo četrdesetak obitelji s više od dvjesto duša. Lijevo od ceste smjestili su se Vuletići (Matanovi), Ivanovići (Stipičići), Pribisalići, Šućuri, Zec-Orlovići, Blaževići, Mrkonjići, Buljubašići i jedna obitelj Gudelj.
Ovo naselje spada u dio Krstatica koji se naseljavao na razne načine i u različita vremena, što najbolje o tome govore prezimena kojima se stanovništvo služi. Svako prezime ima svoju povijest nastanka i nisu međusobno zavisna niti su plemenski povezani, što nije slučaj s ostalim Krstačanima.
Naseljavanje Donjeg kraja nema točno određeno razdoblje, ali se pretpostavlja da je veći dio obitelji pojedinačno dolazio pred sam kraj vladavine Osmanlija (1717).
Važno je napomenuti da u Donjem kraju ima više, nego u drugim dijelovima Krstatica, obitelji koje su nastale po osnovi dolaska na ženinstvo. Naime, u ovim krajevima nekada je bio dobro poznat običaj, dolazak mladića-ženika na imanje svoje odabranice. Taj oblik doseljavanja nazivali su; "došao u rore" ili "priženio se". Doći u rore ili priženiti se mogao je momak-ženik ako je njegova odabranica bila dotarica, što će reći, da djevojka-udavača nije imala braće. Da se obitelj ne bi ugasila, jer u njoj nije bilo muškog potomka, redovno je ženik došao u obitelj dotarice, gdje bi zasnovao svoju obitelj, ali pod drugim prezimenom, uglavnom različitim od prezimena udavače. Ovaj podatak ukazuje i na to da je u Donjem kraju bilo više obitelji bez muških potomaka pa je i to utjecalo na veličinu populacije. Tako su kroz prošlost nastale obitelji s novim prezimenima prenesenim iz drugih naselja; Lendić iz Gornjih Rašćana, Mrkonjić iz Slivna, Buljubašić iz Zagvozda ili okolice Makarske, Gudelj iz Krstatica (Gornji kraj), Buljan iz Zmijavaca, a možda su tako nastale i obitelji Vuletić i Ivanović čiji su korijeni u Sredini sela.
No, evo još nekih podataka o obiteljima i njihovim prezimenima koja danas egzistiraju u Donjem kraju.
Vuletić (Matanovi)
S lijeve strane regionalne ceste, petstotinjak metara od Sredine
sela, dugo godina živi samo jedna obitelj Vuletić. Ova obitelj svoje
porijeklo veže uz matično pleme Vuletić koje se nastanilo u Sredini
sela. Poslije Domovinskog rata supruge poginule braće, Marinka i Matka u
Vuletićima su sagradile obiteljske kuće i tako proširile rod Vuletića.
Ivanović (Stipičići)
S iste strane regionalne ceste tristotinjak metara dalje od Vuletića, od davnine su tri obitelji Stipičić, koje po uzoru na Matanove pripadaju matičnom plemenu Ivanović nastanjenom u Sredini sela. Danas u Stipičićima živi samo jedna osoba.
Lendići su su se doselili na ženinstvo iz Gornjih Rašćana. Ovi današnji povremeno navraćaju iz Splita i Zagreba gdje su se iselili.
U naselju kojega zovemo Pavičići, smješteni s desne strane ceste
nastanili su se Pavičići (5), Budalići (5) i jedna obitelj Lendić.
Budalić
Staro su pleme. Ogranak su plemena Radić, koje se podijelilo na Radiće, Budaliće, Guće i Gudelje.
Iz ovog plemenskog ogranka potječe fra Frano Radić – Budalić koji je bio provincijal provincije Bosne Srebrene (1696 – 1699).
Također iz istog plemena potječe i serdar, Rade Budalić, čija se
serdarija protezala na Krstatice, Slivno, Župu, Zmijavce, Runoviće i
Rašćane. Zanimljivo je da nije zabilježena godina rođenja i godina smrti
tog vojnog domoljuba. Pouzdano se znade da je živio prije 1725. godine,
jer je te godine u mletačkom Zemljišniku upisana njegova udovica, kojoj
je tadašnja vlast, na ime zasluga njenog muža, serdara, dodijelila
zemljište u Zmijavcima na Imotskom polju.
Pavičić
Prvo spominjanje prezimena Pavičić bilo je u popisu obitelji koje su u Zagvoškom bijegu 1686. godine pobjegle od turskog nasilja iz Krstatica u pravcu cetinske krajine. Upisan je Pavičić Grgo s 8 članova obitelji. Prilikom ustrojavanja Zemljišnika (1725.), za područje imotske krajine, upisani su Mijo Pavičić s 10 članova i Ivan Pavičić. Mletačka vlast dodijelila im je zemlju u Zmijavcima i u Podbablju.
Po porijeklu prezimena Pavičići su uglavnom Hrvati. Ima ih u okolici Obrovca i Gospića, te Otočca ali srpske nacionalnosti. Potječu iz područja oko rijeke Bune u Hercegovini.
Potrebno je spomenuti da se u Pavičiće u taj pitomi zaselak iz Sredine sela, prije nekog vremena doselila na djedovinu po materi, obitelj Mate Babićeva. To je ujedno i jedina reproduktivna obitelj u Donjem kraju, koja uspješno goji mlado pokoljenje.
Sretno Maruška i Mate!
Prančiok je dio Donjeg kraja. To je prostor s lijeve strane regionalne ceste. Naseljavaju ga obitelj s prezimenima; Blažević (2), Zec-Orlović (5), Šućur (2), Buljubašić (2), Mrkonjić (2), Pribisalić (7) i Gudelj (1)
Blaževići nisu autohtono krstačko pleme. U popisu stanovništva 1744. godine Blaževići se ne spominju. Vjerojatno da su u to vrijeme bili u svom drugom domu u Drinovcima, gdje su u mirna vremena živjeli, no kod pojačanog turskog zuluma ili neposrednih bitaka između kršćana i Turaka mnoga plemena, pa tako i Blaževići, bježala su u podbiokovlje i tamo nastavljali živjeti. Tako su se jednom selili iz polja u brdo a drugi put iz brda u polje, što je ovisilo o situaciji i nedaćama koje su ih gonile.
Starina je ovog roda, smatra fra Vjeko Vrčić, u Blaževićima, selu u hercegovačkoj općini Grude. Tu su zabilježeni u biskupskim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću.
Danas u Hrvatskoj živi oko 6.400 osoba s prezimenom Blažević, a rasprostranjeni su svuda. Prezime je veoma često i u bosansko-hercegovačkih Hrvata.
Na dalmatinskom području Blaževići danas žive: u Stobreču pokraj Splita, u Ljuti i Turjacima pokraj Sinja, u Sušcima (Dicmo), u Maovicama pokraj Vrlike, Čavoglavama i Kljacima (Drniš), Dolića Dragi, Krstaticama, Lokvičićima i Postranju, te u Muću Gornjem.
Zec-Orlović
Starina Orlovića, znamenitog hrvatskog roda, u Srednjem vijeku bila je u staroj župi Brotnjo i to u današnjem selu Blatnici pokraj Čitluka u Hercegovini. U zapisima fra Vjeke Vrčića zapisano je slijedeće; dio Arapovića nekoć Orlovića doselilo se u Sebišinu u Imotskoj krajini, gdje su u maticama župe Runovići 1792. upisani ali s kraćim oblikom prezimena, Arap, koje će kasnije zamijeniti s obiteljskim nadimkom Glavota, što im je i danas prezime.
Inače, danas u Imotskoj krajini Orlovići žive u Ričicama, a i lovrećki su se Olujići, prema predaji, nekoć prezivali Orlovići. Da li naši Orlovići imaju s njima povijesnu povezanost nije poznato, te kada i kako su dobili dodatno prezime Zec također je nepoznato.
Zanimljivo je spomenuti da su Orlovići pleme koje se često puta selilo iz mjesta u mjesto, te bi pri svakoj selidbi mijenjali prezime. Tako su u Hercegovini od Orlovića nastala mnoga prezimena; Divić, Petrinović odnosno Petrina, Aralo, Jukić, Prusinović ili Prusine, Arap, Glavota, Olujić, Arapović i Odobašić. Nije onda nikakvo čudo što su i krstački Orlovići dodali prezimenu dodatak tako da se danas zovu Zec-Orlović. Zec-Orlovića nema nigdje osim u Krstaticama i nekoliko obitelji u Splitu, koja su više u Krstaticama nego u Splitu.
Pribisalić
O Pribisalićima nema puno toga zapisano, pa se o njihovu porijeklu za sada malo zna. Prvi put se spominju u popisniku izbjeglica u Zagvoškom bijegu 1686. godine. Prije toga živjeli su u Tučepima, a za vrijeme zbjega u okolici Zadvarja, u kanjonu Cetine. Nose nadimak Perdiž, pa bi se po tom nadimku moglo zaključiti da se radi o Krstačkim Pribisalićima.
Buljubašić
Buljubašići su hrvatsko pleme. U starini su živjeli u okolici Makarske, a u manjem broju su i Bošnjaci (iz tuzlanskoga kraja). Razmjerno najviše Buljubašića u proteklih sto godina rođeno je u Zagvozdu, gdje se svaki deseti stanovnik prezivao Buljubašić. U Hrvatskoj danas živi oko sedamsto Buljubašića u više od dvjesto domaćinstava.
Šućur (2), Mrkonjić (2), Gudelj (1)
Obitelji s ovim prezimenima nastanile su se u Donjem kraju po osnovu ženinstva. Šućuri su vezani za veliko pleme Šućura u Biokovskom Selu, Podbablju i Zmijavcima.
Mrkonjići su na ženinstvo došli iz Slivna, a obitelj Gudelj iz Krstačkih Gudelja.
Stanovništvo Donjeg kraja kroz prošlost živjelo je kao i drugi stanovnici Krstatica. Bavili su se zemljoradnjom, vinogradarstvom i stočarstvom, te sitnim obrtom uglavnom samouki zidari, tesari, bačvari i kovači.
Velikim i siromašnim obiteljima nastanjenim na škrtoj zemlji bio je jedini spas u iseljavanju u bogatije i perspektivnije krajeve. Životni putevi si ih odveli u daleke zemlje kao što su Australija, Argentina, Njemačka, Austrija, te u naše gradove Osijek, Rijeku, Split, Makarsku, Zagreb i druga mjesta. Otići negdje u tuđinu, raditi, zasnovati tamo obitelj i nikada se više ne vratiti u postojbinu bilo je jedino rješenje koje je postalo gotovo navika i nije mu se pridavalo veliku pažnju. Tako se moralo pa onda nije bilo teško.
Zbog svega što se desilo sa selom u prošlom stoljeću nije mimoišlo ni Donji kraj. Danas je ovo naselje na izdisaju. Nekada preko četrdeset obitelji s mnogobrojnom djecom su posve nestale. Dječje veselje i plač od potomaka vrsnih krstačkih zemljoradnika i vinogradara čuju se negdje drugdje, a lijepi i pitomi prostori Donjeg kraja ostadoše pusti i neobnovljivi.
Zemlja se obrađuje usput, uglavnom od onih koji žive blizu, u Splitu i Makarskoj. U rodne kuće, koje su po običaju lijepo obnovljene, navraćaju ponekad djeca i unuci, te poneki uživalac njemačke mirovine, no ima i onih koji su otišli i nikada se nisu pojavili na rodnoj grudi, niti su doveli supruge, djecu, unuke ili prijatelje. To i je najveći grijeh, ali njihov!
Eto dragi moji Donjani.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar