KIKAŠ I MATAN

 

Pred trgovačkim centrom u Imotskom prije nekog vremena postavljen je spomenik Matanu, liku iz TV serije "Prosjaci i sinovi", koje je Antun Vrdoljak snimio 1971. godine po romanu i scenariju hrvatskog pisca Ivana Raosa.
Preko Matana i djeda mu Kikaša, te ostalih likova ispričana je najljepša priča o ljudima Imotske krajine, koji od seoskih prosjaka postaju najprije trgovci, a iza toga vrlo bogati i uspješni ljudi.
Radnja se dešava između dva rata, gdje prosjačenje nije bilo prosto "ispružanje ruke" za milostinjom. Ono je bilo osmišljeni zanat, koje Kikaš, vođa prosjaka, osmišljava do savršenstva.

Kada je Kikašev unuk Matan porastao i od djeda preuzeo zanat, on ne staje tamo gdje je djed stao, on ide dalje. Sitnim prevarama, a naročito domišljatošću on pretvara zanat prosjačenja u trgovinu. Razlika je u tomu što o ramenu ne visi prosjačka torba nego mali dućan. 
Mreža se Matanove "vojske" razbacala od Sarajeva preko Zagreba do zemalja Srednje Europe. Ona lagano ali sigurno stiče bogatstvo trgujući galanterijom.

U Matanu postoji želja za trgovanjem i švercem onoliko dugo dok postoji takmac-rival tj. dok postoji "dektiva i pulicija”. Njihov odnos stalno je takmičenje u kojoj je policija s jednu, a Matan i njegovi prosjaci-trgovci na drugoj strani.

No, kada sud, na osnovu simulirane bolesti, oslobađa Matana od krivnje, tada nestaje policije i vječne mu pratnje. Matanov život tada postaje besmislen. Izgubio je ne samo partnera u nadmetanju nego i mogućnost da osjeti slast pobjede nad njim.

Povijest se ponovila. Matanov djed Kikaš prestao je prosjačiti istog trenutka kad mu je smrću Škilje iz Zagvozda nestalo konkurencije.

Raos je preko toga rekao da su ljudi ovoga podneblja u vječitoj međusobnoj utakmici i takmičenju, ono, tko će dalje, bolje i više. Pravi olimpizam, koji ima smisla samo dok ima takmičara.

 Cijeli dućan o ramenu

Naši ljudi nisu jalni zato što drugi imaju. Oni se ne predaju nego igraju sve dok rivalstvo i utakmica traje. Stalna želja da se bude bolji od drugog nije laka stvar, jer to iziskuje veliki napor i stalnu spremnost.
Druga karakteristika ljudi ovog podneblja najbolje je ocrtana kroz Matanove staračke dane.

Premda Matan živi u gradu kao gospodin i daleko od siromaštva, okružen bogatstvom i sa svime što je mogao samo poželjeti, on svemu tomu ne pridaje neki značaj.

Njegovo srce neodoljivo ga vuče u siromašni zavičaj, upravo tamo gdje je rođen i kao prosjak počeo!!

Eto, takvi smo mi iz Imotske krajine!! Beskrajno volimo svoj zavičaj!!

Do idućih redaka zdravi i veseli bili!

Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)