Jedna od najvećih nevolja koja je ikada zadesila čovječanstvo dogodila se svršetkom Prvog svjetskog rata, 1918. godine. Bolest dišnih organa nazvana "španjolica" odnijela je u samo nekoliko mjeseci preko 50 milijuna života. Stvarni broj nikada neće biti poznat, jer pouzdanih podataka o tome nema, ali se znade da je na primjer u SAD od španjolice umrlo oko 500.000 tisuća, a u Indiji više od 20 milijuna ljudi. Karakteristično je da su umirali uglavnom mladi ljudi starosti između 20 i 40 godina života.
Španjolska gripa ili španjolica dobila je ime jer je Španjolska, kao država koja nije bila uključena u rat, prva pisala o gripi i objavila istinu o njoj.
Zapravo se ne zna gdje je nastala, ali postoji vjera da se najprije pojavila u Kanzasu u američkim vojnim logorima za obuku odakle su je u Francusku prenijeli američki vojnici, koji su se krajem 1917. godine uključili u ratna zbivanja u Europi.
Među populacijom manje je poznato da sama gripa nije bila ubojita. Bolesnici su umirali od ubojitih upala pluća izazvanih pandemijskim organizmom, vjerojatno virusom, uzročnikom svinjske gripe koji je prešao na ljude.
I naši krajevi nisu bili pošteđeni od španjolice.
U Krstaticama u vrlo kratkom vremenu, ljeta 1918. godine umrlo je dvadesetak osoba. Najviše su stradale obitelji Juke Lizatovića i Antića Račina. Iz te dvije obitelji za kratko vrijeme umrlo je 15 osoba.
Istinu o nesretnom slučaju o kojemu ću napisati par redaka danas nije moguće u potpunosti utvrditi, ali je posve sigurno da tragičnu smrt jedne djevojke nitko i nikada ne bi pretvorio u laž, naprosto jer za to nije bilo potrebe. S toga razloga vjerujem da tok događaja ipak graniči s istinom.
Jednog dana naglo je oboljela mlada i zdrava djevojka.
Visoka temperatura propraćena jakim kašljem oduzela joj je mladi život. Prije nje iz njene obitelji, četvero njih, koji su imali iste karakteristike bolesti, već su odnijeli u groblje. Ostali ukućani i rodbina znali su da je oboljela od iste bolesti kao i njeni već umrli prethodnici. Znali su također, da se bolest širi na sve one osobe koji su bile u doticaju s bolesnima, te da se prenosi dahom. Nije se puno razmišljalo. Smrt je zavladala širim područjem pa su odlučili da netom umrlu djevojku treba čim prije spremiti i ukopati.
Pokojnica je ostala u rodnoj kući taman toliko koliko je trajalo umivanje i oblačenje mrtvog tijela.
Narod je bio neuk i nije znao tok bolesti niti propratne pojave koje je bolest sa sobom nosila. Gonjeni strahom od brzog širenja smrti, djevojku su ukopali na seosko groblje bez da su je određeno vrijeme ostavili u kući ili mrtvačnici.
Običaj je bio da se mrtva tjela ukopavaju bez sanduka, pa su nesretnu djevojku spustili i položili u prvu slobodnu grobnicu na ostatke već davno umrlih predaka.
Tuga za umrlom bila je velika. Žalilo se ne samo što ju je smrt uzela na samom početku najljepšeg doba ljudskog življenja, nego što je ona bila zadnja u nizu živih, koja je na nejake grudi primila golemu tugu oplakujući nedavno preminulu braću i roditelje.
Istog dana navečer po završetku crkvenog obreda večernje molitve, remeta - ukopnik, vraćajući se kući još jednom je došao na grob u koji je danas položio prerano preminulu djevojku. Pokojnica mu je bila blizak rod pa je osjećao neku neodoljivu silu koja ga je gotovo gurala prema njenom počivalištu.
Iz sentimentalnih misli trgao ga je tihi i tajanstveni glas, koji je upravo njega dozivao i molio za pomoć. Zavladala je tišina, a ukopnik se napinjao iz petnih žila osluškujući ne bi li odredio smjer iz kojega je glas dolazio. Krikovi užasa iako prigušeni jasno su naznačili da dolaze upravo iz grobnice ispred koje je stajao.
Strah mu je sledio krv i ukočio svaku želju da učini nešto razumno osim da pobjegne glavom bez obzira. Već je davno odmakla noć kada je ukopnik, ni živ ni mrtav, došao kući. Nikome o svemu što mu se dogodilo nije rekao ni riječi, nego je šutio kao zaliven. Već sutradan Crkveni odbor morao je tražiti novog remetu-ukopnika. Luka Španjića to više nije htio niti mogao raditi.
Strašna bolest kako god je naglo došla tako je i naglo nestala.
Od tada prošlo je podosta godina.
Vrijeme je sve više radilo protiv ukopnika i njegove tajne. Što je duže šutio to mu je bilo sve teže. Susjedi i rodbina su se opravdano pitali šta se to dogodilo s vrijednim i veselim čovjekom koji je preko noći postao povučen i tih, ali sve češće zavirujući u čašu.
Crkvenjari-remete su se tokom vremena mijenjali, umrle pokapali, ali Luka niti jednome od njih nije ispričao svoju priču.
Grob je također čuvao svoju tajnu, jer se u njega dugo godina nije nikoga ukopalo.
Ipak, dvadesetak godina iza smrti mlade Matije grobnicu u kojoj je bila pokopana trebalo je otvoriti zbog ukopa pokojnika, njenog rođaka. Remeta-ukopnik Iko Rošo ulazeći u grobnicu zgrozio se od prizora koji je ugledao. Na bočnu stranicu grobnice skoro u sjedećem položaju zatekao je naslonjen kostur. Kada ga je prošao prvi šok, da prisutni ne bi vidjeli ono što i on, Rošo je nađeni kostur nastojao neprimjetno položiti u vodoravno stanje, no neki od prisutnih ljudi ipak su uočili neobičnost. Od tada istina o naslonjenom kosturu počela se širiti među narodom, koji je nagađao čiji bi mogao biti.
I tako priče su počele kolati među stanovništvom o sudbinama već davno ukopanih ne mimoilazeći ni smrt pokojne Matije.
Nitko se nije imao hrabrosti suočiti s tajnom koju je grobnica čuvala, pa su i ukopnici zaobilazili grob u kojemu je bila ukopana nesretna djevojka. Mrtve su ukopavali u druge grobnice, tako da je njen grob ostao dugo nedirnut. Dakako i rodbina nije imala snage i odvažnosti grob otvoriti. Istina koja je mogla imati jezivi ishod ne bi bila nikome draga, a najmanje onima koji bi bili suodgovorni za strašnu smrt. Mašta i priče u pučanstvu razvijale su razne scenarije oko smrti mlade djevojke, no vrijeme je cijeli slučaj neminovno potiskivalo na rub zaborava.
O onome šta je zatekao u grobnici niti Rošo nije bio željan govoriti. Šutnja dvaju ukopnika, Luke koji je ukopao djevojku i Ike Rošina koji je vidio kostur u neobičnom položaju trajala je dugo.
Kroz vrijeme sve je bilo više onih koji su Luku otvoreno osuđivali za pokazani strah i kukavičluk, a on opet od svega što su mu predbacivali nije se znao braniti, pa je sadržaj priče sve više sličio istini.
Luka je, da bi olakšao vlastitu savjest, ne malo puta pred ljudima pitao Iku o svemu pa i o posmrtnim ostacima u grobnici ?!
Zašto je Luka stalno opsjedao Rošu? Obadva su dobro znala da je nedavno ukopani rođak pokojne Matije spušten u isti grob u koji je Luka prije više od dvadeset godina ukopao nju. Smirenje duše mogao mu je dakle dati jedino ukopnik Iko Rošo, koji je ukopavajući Matijinog rođaka, mogao potvrditi ili negirati nagađanja oko smrti mlade Matije.
Rošo nikada s Lukom nije o tome htio razgovarati, ali mnogi su bili svjedoci da mu je svojom šutnjom davao do znanja da je sukrivac za sudbinu pokojnice.
Scenarij smrti mlade Matije bazirao se na tome da je nesretnica zaražena virusom španjolice od bolesti dišnih organa zamrla (med. asfiksija) i kao takva ukopana. Nakon nekog vremena došla je k svijesti i vidjevši gdje se nalazi u jezivom i potpuno bespomoćnom stanju umrla od straha.
Mnogi su, kroz vrijeme nastojali doći do istine, no oba ukopnika nikada se javno nisu izjasnili. Svoju tajnu odnijeli su na onaj svijet, ali pouzdano se znade da remeta, Iko Rošo, nikada nije Luki rekao šta je zatekao u grobnici u kojoj je bila pokopana nesretna djevojka.
Možda je tako najbolje, jer bi istina najviše pogodila rodbinu nesretnice, a i svakog normalnog čovjeka koji bi o tome razmišljao.
Kako kaže mr. Drago Plečko; "Biti živ zakopan je jedna od najužasnijih predodžbi koje ljudi imaju o onom lošem šta bi im se moglo dogoditi. Tu paranoju ne može ugasiti ni činjenica da su moderni kriteriji ustanovljavanja smrti razrađeni tako da je nemoguće da se ponovi ovakav jeziv scenarij."
U Krstaticama je sagrađeno novo groblje s obiteljskim grobnicama, a stari, plemenski grobovi više nisu u upotrebi i pomalo se zaboravljaju. U jednom od njih na vječnom počinku su ostaci jedne mlade osobe kojoj sudbina nije bila sklona. U svom kratkom životu zasigurno je doživjela više tuge, jada i čemera nego što je to doživjelo čitavo jedno selo. Zbog patnje i tuge za umrlim roditeljima i braćom sudbina umjesto da Matiju pomiluje ona ju je nagradila smrću i to ne bilo kakvom smrću. Na samrtnom uzglavlju za Matiju nije bilo milosrđa. Umrla je u beskrajnom bespuću samoće, ostavljena i napuštena i od ljudi i od anđela.
Dakako, puno sam razmišljao o ovom slučaju, pitajući se da li ga je potrebno spominjati i pisati o njemu.
Koliko god je sve ovo stravično u meni je zapravo prevladala neka tuga i snažno sažaljenje nad sudbinom mlade osobe, koja je, ako je istina, skončala na stravičan način. Njenu smrt narod nerado spominje, možda baš zbog toga što je u njoj bilo toliko toga nepravednog.
Matijin grob godinama nitko ne kiti niti ga posjećuje. Gotovo da se i ne zna gdje je, pa otud i odluka da objavim ovaj naslov, želeći tako spriječiti da otiđe u zaborav jedna tužna i neobična smrt.
Zato u spomen na pokojnu Matiju, neka ovaj cvijet ostane vječno mirisan i rascvjetan. S njim kitim njeno počivalište !
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar