SMILJANA SE UMAKLA

Kad se u našem narodu reklo za djevojku da se umakla to je značilo da je otišla – pobjegla živjeti s momkom prije vjenčanja.
Na tu temu evo priče.
Prije nekoliko dana sretoh dugogodišnjeg prijatelja Šimu. Dok smo ćaskajući ispijali kavu primijetio sam da Šime nije onaj kakvoga znam već dugo godina. Bio je nekako bezvoljan, tužan, potišten ili sve zajedno. Odsutnim pogledom davao mi je do znanja da mu nije stalo do ničega. No, pored svega osjetilo se da želi isprazniti dušu i da samo čeka da ga zapitam šta ga muči.
Hajde, kućo stara, reci mi što te muči?
Nisam ga morao puno nagovarati.
Imam problema. Smiljana me napustila, opali on kao iz topa.
Kako napustila, pa čitave ove godine živjeli ste sretno i zadovoljno. U čemu je problem?
E moj prijatelju, ne znaš gdje i kada će te sustići nesreća. Nismo se svađali i život nam je tekao iz dana u dan, smireno i lijepo. U našem zajedničkom životu nismo imali nikakvih problema i nisam primjećivao na Smiljani da je nesretna ili nezadovoljna. No, prije nekog vremena, kada sam se vratio s tržnice, na stolu nađoh Smiljanino pismo u kojemu na jednostavan način daje mi na znanje da me napušta i da odlazi živjeti s drugim čovjekom.
Znajući Šimu kao izuzetno veselog i uvijek spremnog na šalu, pa i na vlastiti račun, nisam mogao prihvatiti njegovo kazivanje za ozbiljno i istinito.

 

Znači, Šime da te žena nije ostavila, nego da se umakla za drugoga, htio sam se našaliti.
U mladosti Šime je bio, moglo bi se reći, van serijski momak. Vrlo zgodan, duhovit, vesele naravi, lijepo odgojen, iz dobrostojeće i poznate obitelji. Uvijek je imao lijepu i zgodnu djevojku. U našem društvu bio je glavna faca, ali se nikada nije pravio važan. Djevojke su se za njega lijepile kao taksane marke, no pored svega oženio se s ispod prosječnom djevojkom, u svakom pogledu.
Njegovo udvaranje i ženidba sa Smiljanom iznenadila je cijelo društvo, a naročito njegovu rodbinu.
Smiljana je bila djevojka koja se naprosto uvukla u naše društvo. Karakterom izrazita suprotnost od onoga što je bio Šime. K tome bila je ispod prosječne ljepote, ravna kao daska. Nije imala niti jedan atribut koji karakterizira mladu i zgodnu djevojku. Gotovo bi se reklo da je bila ružna. U društvu smo je zvali "daskatica". Čak se i Šime znao našaliti i reći "moja daskatica".
No, mic po mic Smiljana se uhvatila Šime i nakon nekog vremena su objavili da se žene. Svadba je bila kao nijedna koju sam vidio. Vjenčali su se u crkvi i kod matičara. Njihov bračni život bio je uzoran, skladan i bez trzavica. Živjeli su kao u bajci, jedino što nisu imali djece.
Razmišljajući o Šimi i njegovoj nesreći na pamet mi pade jedan razgovor kojega sam čuo u vlaku na pruzi Zagreb – Split.

Sjedio sam i drijemao u kupeu s dvije sredovječne žene koje su cijelim putem glasno prepričavale događaje sa svadbe s koje su se netom vraćale. Razgovor me nije zanimao i gotovo da su me svojom pričom uvele u san, kada su odjednom počele šaputati. Instinktivno sam se trgnuo i ne dajući im na znanje potpuno se bio razbudio.
- Znaš li ti kuma da sam se ja umakla i tek nakon pet mjeseci vjenčala?
- Morala sam tako učiniti. Rodbina je htjela da se udam za momka kojega nisam voljela.
- Sve je već bilo ugovoreno, čak je i svećenik bio prvu prolonciju (objavu) navijestio. No, onaj moj pokojni, bog da mu duši prosti, jedne subote večeri dođe i mi kriomice pobjegosmo k njegovoj kući.
- Mogu ti reći da nikada nisam požalila što sam to učinila!
- Više je vrijedilo ono kako smo živjeli prvih pet mjeseci, nego sve one godine poslije.
- Ljubavi i obostrane nježnosti bilo je na pretek, a i "onoga" je bilo češće i više nego u vremenima poslije vjenčanja.!
Ova dva slučaja nehotično sam počeo uspoređivati i tražiti u njima sličnosti i razlike. Što je to bilo tako čarobno u vremenu koje su proveli dvoje mladih do vjenčanja, a da se razlikovalo od vremena kada su se vjenčali?
 Također postavilo se pitanje; da li je bijeg - umicanje Šimine žene, koja je istina bila u odmaklim godinama slično ili jednako onome kada to čine mladi ljudi, te da li je taj čin zaista "ono pravo"?
U neka prošla vremena umicanje djevojke bilo je poprijeko gledano i od naroda i od crkve. Crkva i  crkveni zakoni su  njegovali, gotovo propisivali da je konzumiranje braka moguća jedino poslije vjenčanja. Vjenčanje su navještali s oltara tri nedjelje za redom pa tek poslije toga održala bi se svadbena ceremonija.
Koliko god da se crkva protivila umicanju i konzumiranju braka prije vjenčanja mladi su uvijek nalazili razlog da  isprobaju život prije vjenčanja. Umaknuše, tako su nazivali one koje su se umakle, vjenčavale bi se nekoliko mjeseci poslije umaknuća. Njihovo vjenčanje nije se razlikovalo od vjenčanja onih koje se nisu umakle. Mladenci bi odredili svadbeni dan, a svećenik bi na isti način najavljivao tri tjedna zaredom njihovo vjenčanje. Sve je bilo isto osim što mladenka, umaknuša, nije smjela u crkvi imati na glavi krunu kao obilježje nevinosti.
Danas, prisjećajući se svih onih koji su stupili u brak na jedan ili drugi način, gotovo da su bolji brakovi onih parova koji su započeli bračni život umicanjem od onih brakova koji su nastali na tradicionalan način.
Ako bi se mene pitalo ja bi glasovao za one koji su se umicali. Njihovi brakovi počivali su na izrazitoj volji i ljubavi dvoje mladih. Oni drugi, često puta su bili brakovi iz interesa ili onih koji su u njih stupali ili njihovih roditelja.
Svoje opredjeljenje potkrepljujem činjenicom da je kod umicanja naprosto nemoguće da bi netko s nekim pobjegne u život na silu ili bez obostrane ljubavi, što se ne bi moglo reći za sve one koji su ušli u brak na već unaprijed dogovoreni način.
Umaknuti se moglo radi raznih razloga, ali moglo bi ih se svesti na tri četiri karakteristična.
Jedan od razloga bio je da se mladima žurilo živjeti u zajednici zbog toga što je djevojka ostala u drugom stanju. Drugi i najčešći bio je onaj da su roditelji djevojku obećali dati jednom, a ona voljela drugog momka. Izlaz je našla da se umakne - pobjegne za onoga koji joj je bio bliži srcu. Treći je razlog bio neimaština i nemogućnost organiziranja prave svadbe, pa se umicanjem svadba i trošak oko nje odgodio na neodređeno i bolje vrijeme.
Vraćajući se na situaciju mojeg prijatelja Šime, gotovo da sam siguran da je Smiljana, bez obzira na godine provedene sa Šimom, našla "ono pravo" u nekome drugome čovjeku, iako je Šime bio pojam muškarca kako po ljepoti tako i karakteru.
Svakako, Smiljana je pravi primjer umaknuše. Napuštajući sve i Šimu i lijep i lagodan život s njim, ne čekajući zvaničnu rastavu ili Šiminu reakciju, rukovodeći se samo svojim osjećajima, izabrala staro i prokušano rješenje. Umakla se i otišla da prati onoga tko joj je srcem zavladao.
Ako mislite drugačije, dakako da imate na to pravo, ali svakako razmislite o ovoj izreci i tek potom donesite sud o umaknuću; - srce čovjeku smišlja put, a sudbina mu upravlja koracima.

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate