S lijeve strane, stotinjak metara od županijske ceste Golo Brdo – Slivno, smjestio se zaselak Donja Zečevina.
U zaseoku je nekad bilo 12 obitelji u kojima je u najplodnijim vremenima živjelo ne više od 50 do 60 duša. Stanovništvo Donje Zečevine, poput cijelog sela, desetkovano je i nalazi se na pragu izumiranja. Broj stanovnika, koji stalno u njoj živi, sveden je na ispod deset. Osim u jednoj obitelji svi su stariji od sedamdeset godina.
Što reći o prošlosti plemena Zec? Na blogu u napisu, Krstačka plemenima, napisao sam osnovne i za sada jedine podatke o njemu.
U zaseoku je nekad bilo 12 obitelji u kojima je u najplodnijim vremenima živjelo ne više od 50 do 60 duša. Stanovništvo Donje Zečevine, poput cijelog sela, desetkovano je i nalazi se na pragu izumiranja. Broj stanovnika, koji stalno u njoj živi, sveden je na ispod deset. Osim u jednoj obitelji svi su stariji od sedamdeset godina.
Što reći o prošlosti plemena Zec? Na blogu u napisu, Krstačka plemenima, napisao sam osnovne i za sada jedine podatke o njemu.
Ukratko, znamo da se pleme nekada zvalo Mišković i da je došlo iz Prisoja na Buškom Blatu najprije u Proložac. Predaja kaže da su u Krstaticama starosjedioci, a da im je postojbina u Kruševcu, što će reći da su se doselili iz Kruševca u Krstatice. Naslijedili su imanje izumrlog plemena Bezer, a dijele se na Zec, Zec-Kruševac, Zec-Orlović i Zec-Peškirić. Prvi put ih se spominje 1686. godine u zapisu o izbjeglima u Zagvoškom zbjegu, ali pod imenom Zečević. Nije poznato kada su promijenili ime u Zec.
Varljiv je osjećaj da se o tako malom zaseoku nema što reći. Naprotiv, život stanovnika Donje Zečevine ponešto se razlikovao od života neposrednih susjeda. Živjeli su samostalno, gotovo kao izdvojena grupa, pa su i zbog toga zanimljivi.
Obitelji su kao nigdje drugdje bile međusobno čvrsto povezane. Između sebe izuzetno su se poštovali i pomagali. Poznato je da su u vrijeme intenzivnih poljoprivrednih radova Zecovi najprije i zajednički obradili svoja imanja, a tek iza toga su išli drugima na nadnice.
U Donjoj Zečevini nije bilo svađa i razmirica, živjelo se složno, možda i zbog toga što je veća polovica zaseoka u vrlo bliskom srodstvu.
Najbrojnija i imovno najbolje stojeća obitelj dugo je bila obitelj Marka Zec. To je trajalo sve dok mu se sinovi, Peket, Janjak, Pile, Stipina i Šanje nisu oženili, međusobno podijelili imanje i počeli samostalno živjeti. Podjelom velikog imanja stvoreno je pet manjih, vrlo siromašnih obitelji. Bio je to tipičan primjer kako se stvarala sirotinja.
Njegova druga žena, koja mu je rodila dva sina i tri kćeri, baba Šuša, živjela je preko sto godina. Umrla je od starosti, ali umno i tjelesno potpuno zdrava. Poznavali su je po izuzetno veselom duhu i šalama, pa i na vlastiti račun. Kada su je pred samu smrt zapitali kako je, baba je kroz smijeh odgovorila; -- sinko, dodro sam i ništa mi ne fali, sve dok je moj Stipe živ, ali ne znam kako ću kad on umre?! Sin Stipe bio je 30 godina mlađi.
Donja Zečevina specifičan je zaseok ne samo po svom izgledu nego i po svakidašnjem životu. Zaseok je izgrađen na način da su obiteljske kuće međusobno blizu, a opet dovoljno daleko da obitelji jedna drugoj ne smetaju. Ljepotu i ugođaj zaseoka činila su brojna stabla klena i kostela, ispod čijih su se velikih krošanja u ljetnim danima i večerima odmarali njeni stanovnici.
Od davnine Zecovi su bili dobri zemljoradnici i uzgajivači stoke, ali od toga se teško moglo solidno živjeti pa i u vrijeme kada je godina dobro rodila. Zato su pred zimu odlazili na sezonske radove u osječke tvornice, livnicu, šećeranu i tvornicu šibica. U prošlosti Osijek je mnogima iz Imotske krajine bio glavno odredište, pa su ga s pravom zvali "glavni dalmatinski grad".
Različitost Zecova od drugih očitovala se i u tome što se gotovo svaka obitelj bavila sitnim zanatima i tako nastojala dopuniti kućni budžet.
U Donju Zečevinu kod Tabanovca navraćalo se ako se trebalo pokrpati bronzin ili zalemiti posudu od lima, kalajisati bakrenjače i kotlove.
Primorka Zečeva, rođena u Podgori, kada se udala u Zečevinu postala je na daleko poznata po tanganju (bojanju) vunenih predmeta. Boje je radila sama uglavnom od prirodnih materijala.
Za uređivanje domova i prostora nije bilo boljega od Grgasa. On se već od svoje rane mladosti bavio krečenjem s pomoću kreča kojega je također sam proizvodio. Za njega se znalo da je majstor bez premca, pa je dugi niz godina u selima uređivao obiteljske kuće, crkvene prostore, župne kuće, školu i zadružne domove. U zimskim danima kada nije krečio izrađivao bi i popravljao obuću.
Samouka i spretna krojačica, Anđe Ikanova, podjednako je lijepo krojila i šivala muške i ženske odjevne predmete. Djevojke koje su držale do sebe kod Anđe su sašile barem jednu bluzu i vuštan (suknja) ili dale napraviti opanke.
Stipina Zec i brat mu Šanje, samouki ali dobri zidari, znali su s kamenom. Sve što su gradili imalo je smisao, oblik i ljepotu.
Na kraju može se reći da su u Donjoj Zečevini živjeli vrijedni i radišni ljudi, koji su siromaštvo i bijedu svladavali na sebi svojstven način. Strpljivim i stalnim radom protkanim zajedništvom premošćivali su teškoće i onda kad se iza njih nije vidio izlaz.
Posebno treba spomenuti vrijeme odmah iza Drugog svjetskog rata, kada je nekolicina momaka iskoristila poticaj države i otišla na školovanje stjecati znanja u raznim zanimanjima.
Današnjem mlađem naraštaju malo će biti poznato da je Pilić izučeni kinooperater, koji je u kino "Sloboda" u Zagrebu vrtio filmove. Stipe je Rakušin, po zanimanju strojovođa, dugo godina radio na željeznici. Vozio je brzi vlak Split – Zagreb, što je nekada u tom pozivu bila privilegija. U isto vrijeme Ljubić Stipinov izučio je za autolakirera, a brat mu Periša za postolara. Njihov najstariji brat, Ađo, završio je milicijsku školu i kao milicionar služio u poznatom konjičkom vodu u Vukomercu u Zagrebu. Rođak im Juka bio je milicijski pozornik na otoku Korčuli, a brat mu Iko rukovodio je jednim pogonom u Tvornici duhana Rovinj. Anđelko Grgasov, izučeni električar, čitav radni vijek radio je u Osijeku.
Djevojke iz Donje Zečevine, nažalost, nisu slijedile mušku populaciju. Lijepe Grgasove kćeri, Marija, Neda, Dragica i Milenka bile su jedine koje su se otisnule u svijet. Marija i Dragica završile su školu za medicinske sestre, Neda je bila profesionalna kuharica, a jedino Milenka nije uspjela završiti školu, što joj nije smetalo da bude vrsna i marljiva radnica.
Donja Zečevina daleko je bila ispred ostalih po htijenju i prihvaćanju novih društvenih kretanja, pa tako i školovanju djece.
Danas, ona kao i naselje Krstatice jedva da su u životu. Cijele
generacije rasule su se po nekadašnjoj državi. Danas žive u Osijeku,
Novom Sadu, Sesvetama kod Zagreba, Rovinju, Splitu, Kaštelima i
Imotskom. Ipak, kud god da su otišli, ljeti se rado vraćaju na svoju
djedovinu, dovodeći sinove i unuke.
Za svaku su pohvalu sesvetski i osječki Zecovi. Oni su najčešći i najbrojniji gosti u Krstaticama. Pored teških i skupih vremena, ljeti dolaze i dovode ne samo obitelj i bližu rodbinu nego i prijatelje. Kažu i tvrde, da provode ugodne dane u prekrasnom zaseoku Donjoj Zečevini uživajući u miru i blagostanju seoske idile.
Nadam se da će ih biti još i više kada nas biokovski tunel posve približi moru.
I na kraju, možda bi se mnogi Krstačani trebali ugledati u Donje Zecove, ljude koji su od davnine lakše od drugih prihvaćali trendove dolazećih vremena!
Gotovo sam uvjeren da je to jedini način kako mlađima pružiti priliku da zapamte Krstatice kao mjesto svojih korijena. Ako budemo u Krstatice dovodili svoju djecu i unuke u njima će trajno ostati sjećanja koja će se, ma kako god bilo daleko i skupo, pretvoriti u posjete. Učinimo taj napor, jer je to jedini način na koji se možemo odužiti onima koji su vjekovima ulagali znanje i beskrajni trud kako bi stvorili sve ovo što sada u Krstaticama ima.
Odgovornost pripada nama da Krstatice udaljimo od zaborava!!
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Varljiv je osjećaj da se o tako malom zaseoku nema što reći. Naprotiv, život stanovnika Donje Zečevine ponešto se razlikovao od života neposrednih susjeda. Živjeli su samostalno, gotovo kao izdvojena grupa, pa su i zbog toga zanimljivi.
Obitelji su kao nigdje drugdje bile međusobno čvrsto povezane. Između sebe izuzetno su se poštovali i pomagali. Poznato je da su u vrijeme intenzivnih poljoprivrednih radova Zecovi najprije i zajednički obradili svoja imanja, a tek iza toga su išli drugima na nadnice.
U Donjoj Zečevini nije bilo svađa i razmirica, živjelo se složno, možda i zbog toga što je veća polovica zaseoka u vrlo bliskom srodstvu.
Najbrojnija i imovno najbolje stojeća obitelj dugo je bila obitelj Marka Zec. To je trajalo sve dok mu se sinovi, Peket, Janjak, Pile, Stipina i Šanje nisu oženili, međusobno podijelili imanje i počeli samostalno živjeti. Podjelom velikog imanja stvoreno je pet manjih, vrlo siromašnih obitelji. Bio je to tipičan primjer kako se stvarala sirotinja.
Njegova druga žena, koja mu je rodila dva sina i tri kćeri, baba Šuša, živjela je preko sto godina. Umrla je od starosti, ali umno i tjelesno potpuno zdrava. Poznavali su je po izuzetno veselom duhu i šalama, pa i na vlastiti račun. Kada su je pred samu smrt zapitali kako je, baba je kroz smijeh odgovorila; -- sinko, dodro sam i ništa mi ne fali, sve dok je moj Stipe živ, ali ne znam kako ću kad on umre?! Sin Stipe bio je 30 godina mlađi.
Donja Zečevina specifičan je zaseok ne samo po svom izgledu nego i po svakidašnjem životu. Zaseok je izgrađen na način da su obiteljske kuće međusobno blizu, a opet dovoljno daleko da obitelji jedna drugoj ne smetaju. Ljepotu i ugođaj zaseoka činila su brojna stabla klena i kostela, ispod čijih su se velikih krošanja u ljetnim danima i večerima odmarali njeni stanovnici.
Od davnine Zecovi su bili dobri zemljoradnici i uzgajivači stoke, ali od toga se teško moglo solidno živjeti pa i u vrijeme kada je godina dobro rodila. Zato su pred zimu odlazili na sezonske radove u osječke tvornice, livnicu, šećeranu i tvornicu šibica. U prošlosti Osijek je mnogima iz Imotske krajine bio glavno odredište, pa su ga s pravom zvali "glavni dalmatinski grad".
Različitost Zecova od drugih očitovala se i u tome što se gotovo svaka obitelj bavila sitnim zanatima i tako nastojala dopuniti kućni budžet.
U Donju Zečevinu kod Tabanovca navraćalo se ako se trebalo pokrpati bronzin ili zalemiti posudu od lima, kalajisati bakrenjače i kotlove.
Primorka Zečeva, rođena u Podgori, kada se udala u Zečevinu postala je na daleko poznata po tanganju (bojanju) vunenih predmeta. Boje je radila sama uglavnom od prirodnih materijala.
Za uređivanje domova i prostora nije bilo boljega od Grgasa. On se već od svoje rane mladosti bavio krečenjem s pomoću kreča kojega je također sam proizvodio. Za njega se znalo da je majstor bez premca, pa je dugi niz godina u selima uređivao obiteljske kuće, crkvene prostore, župne kuće, školu i zadružne domove. U zimskim danima kada nije krečio izrađivao bi i popravljao obuću.
Samouka i spretna krojačica, Anđe Ikanova, podjednako je lijepo krojila i šivala muške i ženske odjevne predmete. Djevojke koje su držale do sebe kod Anđe su sašile barem jednu bluzu i vuštan (suknja) ili dale napraviti opanke.
Stipina Zec i brat mu Šanje, samouki ali dobri zidari, znali su s kamenom. Sve što su gradili imalo je smisao, oblik i ljepotu.
Na kraju može se reći da su u Donjoj Zečevini živjeli vrijedni i radišni ljudi, koji su siromaštvo i bijedu svladavali na sebi svojstven način. Strpljivim i stalnim radom protkanim zajedništvom premošćivali su teškoće i onda kad se iza njih nije vidio izlaz.
Posebno treba spomenuti vrijeme odmah iza Drugog svjetskog rata, kada je nekolicina momaka iskoristila poticaj države i otišla na školovanje stjecati znanja u raznim zanimanjima.
Današnjem mlađem naraštaju malo će biti poznato da je Pilić izučeni kinooperater, koji je u kino "Sloboda" u Zagrebu vrtio filmove. Stipe je Rakušin, po zanimanju strojovođa, dugo godina radio na željeznici. Vozio je brzi vlak Split – Zagreb, što je nekada u tom pozivu bila privilegija. U isto vrijeme Ljubić Stipinov izučio je za autolakirera, a brat mu Periša za postolara. Njihov najstariji brat, Ađo, završio je milicijsku školu i kao milicionar služio u poznatom konjičkom vodu u Vukomercu u Zagrebu. Rođak im Juka bio je milicijski pozornik na otoku Korčuli, a brat mu Iko rukovodio je jednim pogonom u Tvornici duhana Rovinj. Anđelko Grgasov, izučeni električar, čitav radni vijek radio je u Osijeku.
Djevojke iz Donje Zečevine, nažalost, nisu slijedile mušku populaciju. Lijepe Grgasove kćeri, Marija, Neda, Dragica i Milenka bile su jedine koje su se otisnule u svijet. Marija i Dragica završile su školu za medicinske sestre, Neda je bila profesionalna kuharica, a jedino Milenka nije uspjela završiti školu, što joj nije smetalo da bude vrsna i marljiva radnica.
Donja Zečevina daleko je bila ispred ostalih po htijenju i prihvaćanju novih društvenih kretanja, pa tako i školovanju djece.
Za svaku su pohvalu sesvetski i osječki Zecovi. Oni su najčešći i najbrojniji gosti u Krstaticama. Pored teških i skupih vremena, ljeti dolaze i dovode ne samo obitelj i bližu rodbinu nego i prijatelje. Kažu i tvrde, da provode ugodne dane u prekrasnom zaseoku Donjoj Zečevini uživajući u miru i blagostanju seoske idile.
Nadam se da će ih biti još i više kada nas biokovski tunel posve približi moru.
I na kraju, možda bi se mnogi Krstačani trebali ugledati u Donje Zecove, ljude koji su od davnine lakše od drugih prihvaćali trendove dolazećih vremena!
Gotovo sam uvjeren da je to jedini način kako mlađima pružiti priliku da zapamte Krstatice kao mjesto svojih korijena. Ako budemo u Krstatice dovodili svoju djecu i unuke u njima će trajno ostati sjećanja koja će se, ma kako god bilo daleko i skupo, pretvoriti u posjete. Učinimo taj napor, jer je to jedini način na koji se možemo odužiti onima koji su vjekovima ulagali znanje i beskrajni trud kako bi stvorili sve ovo što sada u Krstaticama ima.
Odgovornost pripada nama da Krstatice udaljimo od zaborava!!
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar