Jeste li se ikada zapitali što su to nadimci, tko ih i zašto izmišlja
i kakve su nadimke u prošlosti nosili stanovnici Krstatica?
Što je zapravo nadimak? Nadimak je opisno ime koje se daje uz ili umjesto službenog imena. On nije svojstven samo ljudima, nego se daje i životinjama, firmama, sportskim klubovima, gradovima, državama i profesijama.
Nadimci datiraju još od davnine, kada su za ljudski rod imali puno veće značenje nego što je to danas. Poznato je da su se u stara vremena jedinke međusobno razlikovale samo po imenima dobivenim po rođenju. Ograničenim brojem imena kojima se stanovništvo služilo nije se moglo zadovoljiti potrebu razlikovanja, naročito kada se broj stanovnika značajno povećao. Zato se pored imena dodavalo najprije ime oca, pa porodično ime i na zadnje nadimak.
Nijedan elemenat razlikovanja nije bio tako moćan kao nadimak. Nadimak, ne samo da je zamjenjivao sva druga obilježja, nego je trajao mnogo duže od života jedne osobe.
Nadimci se nisu davali s izričitom namjerom, osim ponekad, kada se njime htjelo nekome narugati. Zanimljivo je što za niti jedan nadimak, bilo ženski ili muški, nije poznato tko ga je i kada "zalijepio" za određenu osobu, pa se kaže da se nadimci rađaju u isto vrijeme kad i oni koji će ih kasnije nositi.
Rijetki su muškarci koji su se svog nadimka stidjeli. Nisu se čak ni ljutili kad su ih njime nazivali. Ta jedna jedina riječ toliko bi nekoj osobi "prekrila" kršteno ime da mu se pravoga imena rijetko tko sjećao.
Po načinu kako su nastali mogli bi se podijeliti na dvije vrste; jedni koji su nastali od krštenog imena ili prezimena, kao izvedenica i drugi koji su nastali "slobodnom formom". Ovi drugi su potpuno nove riječi i nisu imali nikakve veze s vlastitim imenom.
Evo, kako je to bilo u prošlosti Krstatica.
Stanovništvo se služilo s ne više od dvadesetak muških i isto toliko ženskih imena, pa je logično da je bilo više imenjaka. U svakidašnjem životu imenjaci su se onda mogli razlikovati samo pridajući nadimak svakom pojedincu. Ako bi se nadimak stvarao od vlastitog imena onda su te riječi u sebi manje više zadržale temelj stvarnog imena. Na primjer; Petar se mijenjao u Perija, Periša, Perenta, Peket, Peca, Pejdo.
Što je zapravo nadimak? Nadimak je opisno ime koje se daje uz ili umjesto službenog imena. On nije svojstven samo ljudima, nego se daje i životinjama, firmama, sportskim klubovima, gradovima, državama i profesijama.
Nadimci datiraju još od davnine, kada su za ljudski rod imali puno veće značenje nego što je to danas. Poznato je da su se u stara vremena jedinke međusobno razlikovale samo po imenima dobivenim po rođenju. Ograničenim brojem imena kojima se stanovništvo služilo nije se moglo zadovoljiti potrebu razlikovanja, naročito kada se broj stanovnika značajno povećao. Zato se pored imena dodavalo najprije ime oca, pa porodično ime i na zadnje nadimak.
Nijedan elemenat razlikovanja nije bio tako moćan kao nadimak. Nadimak, ne samo da je zamjenjivao sva druga obilježja, nego je trajao mnogo duže od života jedne osobe.
Nadimci se nisu davali s izričitom namjerom, osim ponekad, kada se njime htjelo nekome narugati. Zanimljivo je što za niti jedan nadimak, bilo ženski ili muški, nije poznato tko ga je i kada "zalijepio" za određenu osobu, pa se kaže da se nadimci rađaju u isto vrijeme kad i oni koji će ih kasnije nositi.
Rijetki su muškarci koji su se svog nadimka stidjeli. Nisu se čak ni ljutili kad su ih njime nazivali. Ta jedna jedina riječ toliko bi nekoj osobi "prekrila" kršteno ime da mu se pravoga imena rijetko tko sjećao.
Po načinu kako su nastali mogli bi se podijeliti na dvije vrste; jedni koji su nastali od krštenog imena ili prezimena, kao izvedenica i drugi koji su nastali "slobodnom formom". Ovi drugi su potpuno nove riječi i nisu imali nikakve veze s vlastitim imenom.
Evo, kako je to bilo u prošlosti Krstatica.
Stanovništvo se služilo s ne više od dvadesetak muških i isto toliko ženskih imena, pa je logično da je bilo više imenjaka. U svakidašnjem životu imenjaci su se onda mogli razlikovati samo pridajući nadimak svakom pojedincu. Ako bi se nadimak stvarao od vlastitog imena onda su te riječi u sebi manje više zadržale temelj stvarnog imena. Na primjer; Petar se mijenjao u Perija, Periša, Perenta, Peket, Peca, Pejdo.
Mato
je imao izvedenice; Matuka, Matiša, Maćo, Matica, Matić, Maćan, a Jure u
Juka, Jurtalo, Juriša, Juriš, Jukić, Jureško i td.
Koliko god da je bilo imenjaka nikada nisu bile dvije osobe s istim nadimkom. Spominjanjem nadimka odmah se znalo o kome je riječ, gdje mu je kuća, što radi ili tko su članovi njegove obitelji.
Nadimci nastali slobodnom formom bili su u jednoj sredini jedinstveni. Za razliku od vlastitih imena oni su strogo definirali samo jednu osobu i nisu u tom pogledu unosili pomutnju.
Koliko god da je bilo imenjaka nikada nisu bile dvije osobe s istim nadimkom. Spominjanjem nadimka odmah se znalo o kome je riječ, gdje mu je kuća, što radi ili tko su članovi njegove obitelji.
Nadimci nastali slobodnom formom bili su u jednoj sredini jedinstveni. Za razliku od vlastitih imena oni su strogo definirali samo jednu osobu i nisu u tom pogledu unosili pomutnju.
Bajak, Janjak, Stopalo, Tabanovac, Tić, Duvnjak, Lazo, Ravajel, Ćiro, Krivalj i Jevto, nosili su zajedničko ime
- Ivan, ali jedino nadimcima stvorile su se razlike do
prepoznatljivosti.
Na tu temu ispričao bi anegdotu, kojom se najbolje dokazuje važnost nadimka u prepoznavanju osoba; -- Mladi poštar trebao je osobno uručiti sudsko pismo na ime Gudelj Ivan. Bogme, dobro se nahodao od jednog do drugog koji su se tako zvali. U svakom zaseoku bila je barem po jedna osoba tog imena i prezimena. Svi su redom nijekali da se pismo odnosi na njih. Poštar bi pismo vratio nazad pod oznakom "nepoznata osoba" da se nije sreo s legendarnim Lazom. Slučaj je htio da je Lazo očekivao sudsko pismo no, poštar ne znajući da se Lazo zove Gudelj Ivan nije mu ga ni nudio. Nije ni čudo, jer osobu po nadimku Lazo rijetki su znali kako se službeno zove.
Nadimci nastali "slobodnom formom" nekako su osebujniji od onih koji sul izvedenice krštenog imena. U njima je sadržana, moglo bi se reći, narodna umotvorina i folklor, koji su više govorili o mašti naroda nego o ljudima koji su te nadimke nosili.
Pa, evo nekoliko nadimaka muškog roda koje je mašta stvarala, a vrijeme davalo pojedinim Krstačanima; Čavuš, Krkadin, Žuti, Špice, Mumin, Macikan, Čuka, Vuko, Zelić, Kalavra, Bajak, Moca, Raćija, Cikota, Pača, Jagnjić, Kršćanin, Krivi, Lazo, Jevto, Mišuka, Kuce, Ćosa, Pečo, Rošo, Klepo, Munjac, Baraba, Brko, Letić, Babić, Drlje, Orlina, Čmago, Leto, Maduna, Likota, Zvonac, Maleško, Pupan, Šare, Njaca, Ravajel, Tabanovac, Zeko, Janjak, Kekez, Peket, Šanje, Lole, Ađo, Cilac, Šaran, Tić, Catar, Pandelić, Cika, Gungić, Slipi, Gobo, Ćiber, Kopčić, Vužić, Čiput, Đime, Gluvi, Šešurak, Bebo, Bačić, Masle, Buleta, Pipalovac, Špikić, Poprd, Zojkan, Zekan, Ćalin, Mišeta, Klipe, Sekić, Muto, Bimbo, Perdžija, Čune, Zmaj, Tarzan, Strize, Bili, Kozlin.
Vidljivo je da se ne spominju nadimci nastali izvedenicom od imena, nego samo oni koji su nastali spontano u mašti naroda. (Možete ih preko komentara dopuniti)
Žene su se, uglavnom, zvale po svom izmijenjenom djevojačkom prezimenu. Ako se djevojka prezivala Gudelj, kada se udala zvali su je Gudeljača, Lišnjić - Lišnjuša, Topić - Topuša. No, ako je takva tvorba bila nezgodna za izgovarati, primjerice Pribisalić - Pribisalićka, Pavičić - Pavičićka ili Pavičkuša, onda se spontano dodavao nadimak po oca ili porodični nadimak; Mare Rošina, Mare Jagnjića ili Jagnjuša, Mile Perotina, Nede Malićeva, Dragica Babićeva i td.
Podrugljiv nadimak češće su dobivale žene od muške populacije. Obično je to bio nadimak koji bi im otkrivao karakter, manu, tjelesni nedostatak ili ponašanje. Bilo je svega nekoliko krstačkih žena čiji je nadimak nastao slobodnim formiranjem, a ne izvedenicom prezimena obitelji iz koje je došla; Šiška, Muga, Strina, Cimbre, Zela, Zeka, Kole, Šanta, Groznica, Grda, Škare, Šarka, Sinica, i td.
Zanimljivo je spomenuti da nadimci koji su nastali u određenom naselju nisu se kopirali i prenosili u drugo naselje. Svaka sredina imala je svoje nadimke bilo da se radi o nadimku izvedenom od imena ili nadimku nastalom slobodnim formiranjem. To potvrđuje primjer jedne krstačke nevjeste, koja je svoj nadimak prihvaćala gotovo kao kršteno ime. Kada se udala sama je otkrila kako su je zvali u rodnim Vinjanima. Krstačanima njen djevojački nadimak jednostavno nije odgovarao i nisu ga prihvatili. Možda je u svemu tome najveću ulogu odigrala njena vesela i iznad svega dobra narav, pa je "donesenim" nadimkom nikada nitko nije nazvao.
Na kraju, neka mi bude oprošteno što sam pišući o nadimcima kao dijelu narodnog folklora, na neki način, spominjao i njihove nositelje. U svemu tome nisam imao namjeru bilo koga izvrgnuti uvredi ili ruglu, naprotiv, moje štivo neka bude trajna uspomena na sve njih, ma kako god da su se zvali.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Na tu temu ispričao bi anegdotu, kojom se najbolje dokazuje važnost nadimka u prepoznavanju osoba; -- Mladi poštar trebao je osobno uručiti sudsko pismo na ime Gudelj Ivan. Bogme, dobro se nahodao od jednog do drugog koji su se tako zvali. U svakom zaseoku bila je barem po jedna osoba tog imena i prezimena. Svi su redom nijekali da se pismo odnosi na njih. Poštar bi pismo vratio nazad pod oznakom "nepoznata osoba" da se nije sreo s legendarnim Lazom. Slučaj je htio da je Lazo očekivao sudsko pismo no, poštar ne znajući da se Lazo zove Gudelj Ivan nije mu ga ni nudio. Nije ni čudo, jer osobu po nadimku Lazo rijetki su znali kako se službeno zove.
Nadimci nastali "slobodnom formom" nekako su osebujniji od onih koji sul izvedenice krštenog imena. U njima je sadržana, moglo bi se reći, narodna umotvorina i folklor, koji su više govorili o mašti naroda nego o ljudima koji su te nadimke nosili.
Pa, evo nekoliko nadimaka muškog roda koje je mašta stvarala, a vrijeme davalo pojedinim Krstačanima; Čavuš, Krkadin, Žuti, Špice, Mumin, Macikan, Čuka, Vuko, Zelić, Kalavra, Bajak, Moca, Raćija, Cikota, Pača, Jagnjić, Kršćanin, Krivi, Lazo, Jevto, Mišuka, Kuce, Ćosa, Pečo, Rošo, Klepo, Munjac, Baraba, Brko, Letić, Babić, Drlje, Orlina, Čmago, Leto, Maduna, Likota, Zvonac, Maleško, Pupan, Šare, Njaca, Ravajel, Tabanovac, Zeko, Janjak, Kekez, Peket, Šanje, Lole, Ađo, Cilac, Šaran, Tić, Catar, Pandelić, Cika, Gungić, Slipi, Gobo, Ćiber, Kopčić, Vužić, Čiput, Đime, Gluvi, Šešurak, Bebo, Bačić, Masle, Buleta, Pipalovac, Špikić, Poprd, Zojkan, Zekan, Ćalin, Mišeta, Klipe, Sekić, Muto, Bimbo, Perdžija, Čune, Zmaj, Tarzan, Strize, Bili, Kozlin.
Vidljivo je da se ne spominju nadimci nastali izvedenicom od imena, nego samo oni koji su nastali spontano u mašti naroda. (Možete ih preko komentara dopuniti)
Žene su se, uglavnom, zvale po svom izmijenjenom djevojačkom prezimenu. Ako se djevojka prezivala Gudelj, kada se udala zvali su je Gudeljača, Lišnjić - Lišnjuša, Topić - Topuša. No, ako je takva tvorba bila nezgodna za izgovarati, primjerice Pribisalić - Pribisalićka, Pavičić - Pavičićka ili Pavičkuša, onda se spontano dodavao nadimak po oca ili porodični nadimak; Mare Rošina, Mare Jagnjića ili Jagnjuša, Mile Perotina, Nede Malićeva, Dragica Babićeva i td.
Podrugljiv nadimak češće su dobivale žene od muške populacije. Obično je to bio nadimak koji bi im otkrivao karakter, manu, tjelesni nedostatak ili ponašanje. Bilo je svega nekoliko krstačkih žena čiji je nadimak nastao slobodnim formiranjem, a ne izvedenicom prezimena obitelji iz koje je došla; Šiška, Muga, Strina, Cimbre, Zela, Zeka, Kole, Šanta, Groznica, Grda, Škare, Šarka, Sinica, i td.
Zanimljivo je spomenuti da nadimci koji su nastali u određenom naselju nisu se kopirali i prenosili u drugo naselje. Svaka sredina imala je svoje nadimke bilo da se radi o nadimku izvedenom od imena ili nadimku nastalom slobodnim formiranjem. To potvrđuje primjer jedne krstačke nevjeste, koja je svoj nadimak prihvaćala gotovo kao kršteno ime. Kada se udala sama je otkrila kako su je zvali u rodnim Vinjanima. Krstačanima njen djevojački nadimak jednostavno nije odgovarao i nisu ga prihvatili. Možda je u svemu tome najveću ulogu odigrala njena vesela i iznad svega dobra narav, pa je "donesenim" nadimkom nikada nitko nije nazvao.
Na kraju, neka mi bude oprošteno što sam pišući o nadimcima kao dijelu narodnog folklora, na neki način, spominjao i njihove nositelje. U svemu tome nisam imao namjeru bilo koga izvrgnuti uvredi ili ruglu, naprotiv, moje štivo neka bude trajna uspomena na sve njih, ma kako god da su se zvali.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar