BIOKOVSKO SELO

Prije svega moram objasniti zašto pišem o Biokovskom Selu, kada ovo naselje nije u sastavu naselja Krstatice. Odgovor je jednostavan. Premda su u prošlosti Krstatice i Biokovsko selo nekoliko puta u svjetovnom smislu živjeli razdvojeno, ipak su od svog postanka u zajedničkoj vjerskoj zajednici, župi Krstatice. Imajući u vidu da su u dalekoj prošlosti povijest pisali svećenici, kao jedini pismeni koji su živjeli među narodom, onda je razumljivo zašto se naselja u zapisima ne spominju odvojeno jedni od drugih. Crkvena teritorijalna podjela bila je osnova svega pa i pisanja povijesti.

Biokovsko Selo, Zabrdo ili Zabrđe jedno je od najmlađih sela Imotske krajine. Smjestilo se između zapadne padine Velikog Vitrenika i istočnog obronka planine Biokovo, zvana Ljut.
U stalnom je sastavu vjerske župe Krstatice, a svjetovno se definitivno odvojilo od Krstatica 1948. godine, kada je dobilo i današnje ime.
Biokovsko Selo čine manji zaseoci; Kulica, Gući, Šućuri, Peškirići, Vranješi, Drinova, Dubina i Kruševac.
Naseljeno je plemenima; Budalić, Guć, Šućur, Zec-Peškirić, Vranješ, Bakota, Radić, Karlušić i Zec-Kruševac.

Gući

Nema podataka na osnovu kojih bi se saznalo kada je prostor Zabrda naseljen. Gotovo cijela povijest Zabrda usko je vezana uz sudbinu i prošlost naselja Krstatice. Čak i popis stanovništva iskazivan je zajedno s Krstaticama, pa je za prošla vremena vrlo teško ustanoviti samostalnu demografsku sliku naselja.

U nekoliko manjih zaselaka nekada je živjelo između 50 i 60 obitelji, a najveći broj duša datira iz popisa stanovništva 1938.  godine. Prema tom popisu zajedno s Krstaticama bilo je 1533 osobe. Ako bi se broj osoba dijelio u omjeru prema broju obitelji onda bi te godine Zabrdo imalo malo više od jedne trećine popisanog stanovništva.

Kao i za druga područja tako se prošlost Zabrda definirala i iščitavala uz vrijeme značajnih datuma. U raspoloživim zapisima Zabrdo se nikada ne spominje odvojeno. Njegova povijest pomiješana je s poviješću Krstatica, osim prvog značajnog datuma kojim se bilježi prvo naseljavanje Krstatica (1482). Vrlo vjerojatno, da je Zabrdo naseljavano mnogo godina kasnije s pojedincima iz različitih plemena, ali najviše iz Krstatica. Na to upućuju ista prezimena koja nose stanovnici obaju naselja.

Zabrdo je inače, od davnine u istoj vjerskoj zajednici s Krstaticama. Još prije turske vladavine bili su u istoj župi, župi Vrdol, no u prošlosti svjetovno pripadanje Zabrda više se puta mijenjalo, od Župe Biokovske, Zagvozda do Krstatica.

Ipak mora se reći da na prostoru Imotske krajine nema dva tako slična prostora, kao što su Krstatice i Biokovsko Selo, a da su razdvojena. Međusobna rodbinska povezanost, (više od trideset obitelji Krstatica i Zabrda rodbinski su povezana), imanja u polju, planini i brdu imaju zajedničke međe, crkva i groblje su im na istom mjestu i zajednički se brinu za njih. Sve ukazuje da je to jedan narod i jedan prostor, pa je gotovo neprirodno da su danas razdvojeni.

Zanimljivo je spomenuti da se Zabrdo uvijek odvajalo i ponovno vraćalo Krstaticama izričito svojom voljom i da im stanovnici Krstatica to nikada nisu uzimali za zlo.

Kako sam već rekao Biokovsko Selo izgleda kao da nema zapisanu samostalnu prošlost, ali ako ona već negdje postoji onda je pomiješana i neodvojiva od prošlosti Župe, Zagvozda, a naročito Krstatica.

U svakidašnjem životu Biokovci, tako smo ih zvali, ipak su se razlikovali od Krstačana. Zabrđani su narod planine, pravi gorštaci koji su svoje djelovanje i način življenja  podređivali planini Biokovu. U njenim njedrima nalazili su smisao života, crpeći iz nje gotovo sve što je čovjeku za život bilo potrebno. Dugo i uporno su živjeli uz te svoje prostore i navike, pa je rijetko koji Zabrđanin odlazio u svijet trbuhom za kruhom, kao što su to činili Krstačani.

 

   Kuća za odmor. Vlasnik Miro ZecPeškirić

Među njima za povijest nije bilo značajnih ljudi. Nije bilo biskupa, serdara ni vojskovođa, ali su zato imali vrsne zidare i kovače, bačvare i samardžije, te u Kruševcu vrlo dobre proizvođače vina. Žene i djevojke izvrsno su tkale i plele sve što se od vune moglo napraviti.
Čvrsto su vjerovali u život blizu Biokova, ma koliko god je taj život bio težak i neizvjestan. A Biokovo, ta surova planina nesebično ih je darivala. Stotine kilograma sira napravljeno je u planini od mlijeka ovaca, koza i krava, koje su pasle sočnu biokovsku travu. Nijedna janjetina na ražnju ili lešo nije išla u tek kao ona koja je odgojena na Biokovu. Krumpir i drugi poljoprivredni plodovi ekološki uzgojeni mirisali su na prirodu. U njima je bilo sve što je potrebno za zdrav i dugovječan život stanovništva.
Ta sinteza čovjeka i prirode, koju su Zabrđani zdušno njegovali, trajala je sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. A onda počela je selidba naroda u grad. Mladi Zabrđani, po uzoru na druge, odseliše se u Split. Izgradiše obiteljske kuće i zaposliše u gradu, te tako za sva vremena napustiše rodne domove i "oazu sreće" Zabrdo.
Dok se u Splitu, Makarskoj i drugim hrvatskim mjestima rađa već treća-četvrta generacija doseljenih Zabrđana, rodno im Biokovsko Selo, Zabrdo ili Zabrđe ostalo je pusto. Danas u njemu živi jedva desetak duša. Osim jedne mlađe obitelji u Gućima i njihove troje djece svi su stariji od šezdeset godina. Ništa neobično i bez zamjerke. Tako je u Krstaticama, Slivnu i drugdje.
Uskoro u Zabrdu neće biti nikoga. Prava je šteta što će i u Zabrdu jedino ostati velike i uredne, ali napuštene kuće. Biti će to nijemi svjedoci jednog izuzetno mirnog i idiličnog prostora u kojemu su se nekada rađale i sretno živjele generacije Zabrđana.

 Kuća za odmor. Vlasnik Mario ZecPeškirić 

Na kraju, uzimam slobodu da uputim kritiku mlađim i školovanim Zabrđanima, koji kao da se stide svoje djedovine i korijena iz kojih su im očevi potekli. I ne samo to. Još je gore što se među njih uvukla ravnodušnost prema Zabrdu pa i prema svima onima znanim i neznanim koji su u njemu stoljećima rađali, živjeli i mukotrpno radili, kako bi stvorili sve, pa i njih.
Zato pišite i fotografirajte svoju djedovinu. Možete koristiti i ovaj blog za pisanje i postavljanje fotografija. Pokažite je svijetu, a kada ostarite, vjerujte mi na riječ, s ponosom će te pričati i pokazivati unucima korijene iz kojih ste nastali.
U ostalom školovani ste i znadete raditi taj posao.

Do idućeg štiva u kojemu ću dati povijest prezimena Zabrda, zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)