Druga polovica dvanaestog mjeseca s pravom se smatra vremenom radosti i veselja. To je vrijeme Božića, božićnih i novogodišnjih praznika. To je vrijeme najsrdačnijih druženja i posjeta rodbine i prijatelja. Vrijeme kada su se zavađeni mirili, zaljubljeni ženili i udavali, vrijeme kada su se vraćali dugovi, darivali roditelji i djeca, kumovi i prijatelji. Uglavnom bila su to vremena kada su se ljudi osjećali posve drugačije. No u našem podbiokovskom kraju bilo je i drugih razloga za veselje. Jedan od njih bila je "vaga" ili predavanje duhanskog uroda u za to određena skladišta - dogane. Kako se cijeli proces odvijao, vi mlađi pročitajte, a vi stariji prisjetite se najljepšega što je prošlost darivala.
Mlađi naraštaj sigurno nije upoznat da se u Krstaticama i cijeloj imotskoj krajini nekada uzgajao duhan. Bio je to izuzetno kvalitetan proizvod preko kojega su seljaci mogli doći do gotovog novca. Istine radi osim duhana vršeni su i otkupi višanja, višnjaka, vune, vrijeska, kadulje i drugog ljekovitog bilja. Mnoge obitelji su vidjele svoju dobit u spomenutom pa su se maksimalno koncentrirali na njihovu proizvodnju, pripremu i prodaju.
Duhan je kultura koja je zahtijevala puno pažnje i posla, ali ne i jaku radnu snagu. Poslove su uglavnom obavljali djeca, žene i starci.
Duhan smo počeli uzgajati davne 1884. godine, a po nekim zapisima i prije. No, te godine Austrougarska vlast donijela je zakon i pravila o uzgoju duhana. U Imotskom, kao središtu krajine, šest godina kasnije izgradili su otkupnu stanicu-doganu. Također, donijeli su pravila i upute kojima su bile opisane sve radnje od sijanja rasada pa do predaje u otkupnu stanicu-doganu.
Kako je to izgledalo: onaj tko se odlučio uzgajati duhan prvo što je trebao učiniti bilo je da s državom sklopi ugovor o uzgoju duhana. Ugovor se sklapao obično u vrijeme dok se prodavao urod od tekuće godine. Samo na osnovici tako sklopljenog ugovora uzgajivač je dobivao državnu potporu, zapravo posudbu. Visina posudbe ovisila je o broju ugovorenih strukova. Dakako, ugovor je sačinjen na osnovici pravilnika kojim se definirala gotovo svaka radnja vezana za uzgoj duhana. U prvo vrijeme dok nisu imali vlastito sjeme, seljaci su od države besplatno dobivali jedino rasad.
Kada je stabljika duhana porasla na određenu visinu, prije cvata, procjenitelj je na osnovici pravilnika i vaganja zelenog lista nasumice odabrane stabljike, odredio urod i količinu duhana koji se treba predati državi. Sav urod, odnosno procijenjeno zaduženje, moralo se predati državi na otkup po cijenama koje bi država odredila još prije ugovaranja.
Otkup se obavljao tako što bi u duhanskoj stanici-dogani procjenitelj izvagao količinu duhana i odredio mu klasu tj cijenu po kilogramu. Radi objektivnosti procjene, procjenitelja otkupa bilo je više, tako da se moglo birati bilo kojeg od njih da izvrši procjenu.
Ako proizvođač nije bio zadovoljan s prvom procjenom imao je pravo tražiti ponovnu procjenu, ali od nekog drugog procjenitelja. Za taj postupak nije se trebalo pisati žalbe i pritužbe. Potrebno je bilo samo izraziti negodovanje i procjenu je izvršio po volji odabrani procjenitelj. Istog momenta kada se uzgajivač suglasio s izvaganom količinom i procijenjenom klasom–kvalitetom duhana, na blagajni je izvršen izračun, zatim bi se odbila potpora-posudba, a ostatak bi se odmah isplaćivao gotovinom na ruke. Sve se to radilo "pješke"- ručno i nije bilo zastoja.
Divota ! Kakva jednostavnost i obostrano uvažavanje.
Važno je napomenuti da su Austrougarske zakone i pravila za uzgoj duhana prihvatile kasnije država, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, a bogme i Nova Jugoslavija.
Najradosnije vrijeme bilo je vrijeme od 1. studenog do 15. siječnja, kada bi se vršila predaja duhana na otkup u duhanskoj stanici. Posebno se širilo zadovoljstvo ako je duhan otišao tj procijenjen u najbolju klasu. To je bio znak dobre zarade.
Protekla vremena nisu bila jednaka iako se radilo po istim zakonima. Najbolje i ne ponovljivo vrijeme bilo je ono dok je vladala Austrougarska. Ta je vlast gotovo štitila proizvođače duhana, a naročito proizvođače biokovskih sela. Na njivama naših djedova uzgajao se duhan najbolje kvalitete. Malo je poznato da su se od podbiokovskog duhana izrađivale takozvane ministarske cigarete, koje su bile namijenjene isključivo za Bečki i Njemački dvor.
Zato i je Austrija najprije odabrala imotski kraj za sadnju i obradu duhana koji se u to vrijeme najviše sadio u brdskim oazama (škrapama, dolcima), pa tek onda u Imotskom polju. Duhan je bio dosta kvalitetan makar su proizvođače često pogađale ljetne suše i tuče.
Njima je duhan ipak pomogao u gospodarskom smislu, a kamo sreće da je Austrija imala više sluha i podigla tvornicu cigareta u Imotskom. Iseljavanja ljudi s tog područja ne bi bilo toliko kako je posebice zabilježeno 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća.
Najteže za uzgajivače duhana bilo je u vrijeme obiju kraljevina. Tih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća država se ponašala arogantno prema proizvođačima. Cijene duhana bile su na najmanjoj mjeri, a isplate gotovo da nije bilo ili se čekala po nekoliko godina. Naš čovjek morao je preživjeti pa se prihvatio šverca, te umjesto u duhanskoj stanici duhan je završavao na zabranjenom tržištu Makarske, Dubrovnika, Zadra i Splita.
Država je sprečavala šverc duhana na najsvirepiji i najstroži način. Financi su se ponašali kao jedini vlasnici sudbine naroda u zabiokovlju. Oni, baš kao i žandari, bili su najomraženiji ljudi na imotskom području, pogotovo što bi dolazili iz drugih krajeva, jer se tim poslom nikad nisu bavili domaći ljudi.
Onaj tko se u imotskom kraju nije bavio krijumčarenjem duhana, nije mogao nikako preživjeti. Zato nije bila rijetkost da su se sukobi rješavali i vatrenim oružjem.
Ne može se govoriti o duhanu a da se ne spomene poznata uzrečica "dug do vage". To su riječi koje su proizvođači duhana i njihove obitelji često izgovarali kupujući razne namirnice i potrepštine u trgovaca. Trgovci bi zapisivali "dug do vage" znajući da će dug biti namiren i vraćen na dan vaganja kada se dobivao novac od prodanog duhan.
Duhandžije bi odmah platile svoj dug trgovcima, zatim bi platili porez i podmirili slične obveze, pa im nikad ne bi ostalo puno za svakodnevni život. Tako je bilo svake godine zato što je Austrija, što se tiče plaćanja duhana bila redovita i ustrajna. Novac je bio uvijek siguran, ali poslije Austrije takvo što se nikada nije ponovilo, pogotovo u doba stare Jugoslavije.
Vrijeme "do vage" najčešće su spominjala djeca, ta neumorna i nejaka stvorenja koja su svojim gladnim tijelima svesrdno pomagala roditeljima oko duhana kako bi im oni ispunili želje. Mnogima roditelji nisu mogli udovoljiti željama, jer na vagi duhan ne bi prošao tako dobro da bi se s njim namirilo sve obiteljske dugove i zadovoljilo djeci dana obećanja. No, išlo se dalje, ponovno od početka, ali išlo se. Slijedila bi još jedna mukotrpna godina i ponovna obećanja brižnih roditelja da će ispuniti svaku želju kad bude neka druga vaga. Mnoge su generacije dječaka i djevojčica izrasli u odrasle ljude, a da im se nikada nisu ispunile želje.
Danas u Hrvatskoj nema zakona o proizvodnji niti duhana niti bilo koje druge kulture. Vlast je dala na volju proizvođaču da sam odluči hoće li ili neće proizvoditi, hoće li urod prodati ili dati badava. Što se tiče potpore, ona je bespovratna i seljaci je dobivaju na osnovici količine prijavljenog zemljišta na kojemu bi se trebala uzgajati neka poljoprivredna kultura, a ne na osnovici proizvedenog uroda. "Mudrost" koju je izmislila politika. Onda je potpuno razumljivo da nije potrebno proizvoditi, jer se može solidno živjeti i bez proizvodnje?!
Današnja djeca ne čekaju "vagu" niti Božić niti Novu Godinu. Mi ih darivamo sa svim i svačim, bez obzira da li su dobra i radišna ili nisu. Ona i nemaju želja, odnosno mi ih sprečavamo da imaju želje. To nije dobro. Čovjek bez želja je siromašan i nesretan čovjek. On je čovjek uskraćenog veselja!
Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Mlađi naraštaj sigurno nije upoznat da se u Krstaticama i cijeloj imotskoj krajini nekada uzgajao duhan. Bio je to izuzetno kvalitetan proizvod preko kojega su seljaci mogli doći do gotovog novca. Istine radi osim duhana vršeni su i otkupi višanja, višnjaka, vune, vrijeska, kadulje i drugog ljekovitog bilja. Mnoge obitelji su vidjele svoju dobit u spomenutom pa su se maksimalno koncentrirali na njihovu proizvodnju, pripremu i prodaju.
Duhan je kultura koja je zahtijevala puno pažnje i posla, ali ne i jaku radnu snagu. Poslove su uglavnom obavljali djeca, žene i starci.
Duhan smo počeli uzgajati davne 1884. godine, a po nekim zapisima i prije. No, te godine Austrougarska vlast donijela je zakon i pravila o uzgoju duhana. U Imotskom, kao središtu krajine, šest godina kasnije izgradili su otkupnu stanicu-doganu. Također, donijeli su pravila i upute kojima su bile opisane sve radnje od sijanja rasada pa do predaje u otkupnu stanicu-doganu.
Kako je to izgledalo: onaj tko se odlučio uzgajati duhan prvo što je trebao učiniti bilo je da s državom sklopi ugovor o uzgoju duhana. Ugovor se sklapao obično u vrijeme dok se prodavao urod od tekuće godine. Samo na osnovici tako sklopljenog ugovora uzgajivač je dobivao državnu potporu, zapravo posudbu. Visina posudbe ovisila je o broju ugovorenih strukova. Dakako, ugovor je sačinjen na osnovici pravilnika kojim se definirala gotovo svaka radnja vezana za uzgoj duhana. U prvo vrijeme dok nisu imali vlastito sjeme, seljaci su od države besplatno dobivali jedino rasad.
Kada je stabljika duhana porasla na određenu visinu, prije cvata, procjenitelj je na osnovici pravilnika i vaganja zelenog lista nasumice odabrane stabljike, odredio urod i količinu duhana koji se treba predati državi. Sav urod, odnosno procijenjeno zaduženje, moralo se predati državi na otkup po cijenama koje bi država odredila još prije ugovaranja.
Otkup se obavljao tako što bi u duhanskoj stanici-dogani procjenitelj izvagao količinu duhana i odredio mu klasu tj cijenu po kilogramu. Radi objektivnosti procjene, procjenitelja otkupa bilo je više, tako da se moglo birati bilo kojeg od njih da izvrši procjenu.
Ako proizvođač nije bio zadovoljan s prvom procjenom imao je pravo tražiti ponovnu procjenu, ali od nekog drugog procjenitelja. Za taj postupak nije se trebalo pisati žalbe i pritužbe. Potrebno je bilo samo izraziti negodovanje i procjenu je izvršio po volji odabrani procjenitelj. Istog momenta kada se uzgajivač suglasio s izvaganom količinom i procijenjenom klasom–kvalitetom duhana, na blagajni je izvršen izračun, zatim bi se odbila potpora-posudba, a ostatak bi se odmah isplaćivao gotovinom na ruke. Sve se to radilo "pješke"- ručno i nije bilo zastoja.
Divota ! Kakva jednostavnost i obostrano uvažavanje.
Važno je napomenuti da su Austrougarske zakone i pravila za uzgoj duhana prihvatile kasnije država, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, a bogme i Nova Jugoslavija.
Najradosnije vrijeme bilo je vrijeme od 1. studenog do 15. siječnja, kada bi se vršila predaja duhana na otkup u duhanskoj stanici. Posebno se širilo zadovoljstvo ako je duhan otišao tj procijenjen u najbolju klasu. To je bio znak dobre zarade.
Protekla vremena nisu bila jednaka iako se radilo po istim zakonima. Najbolje i ne ponovljivo vrijeme bilo je ono dok je vladala Austrougarska. Ta je vlast gotovo štitila proizvođače duhana, a naročito proizvođače biokovskih sela. Na njivama naših djedova uzgajao se duhan najbolje kvalitete. Malo je poznato da su se od podbiokovskog duhana izrađivale takozvane ministarske cigarete, koje su bile namijenjene isključivo za Bečki i Njemački dvor.
Zato i je Austrija najprije odabrala imotski kraj za sadnju i obradu duhana koji se u to vrijeme najviše sadio u brdskim oazama (škrapama, dolcima), pa tek onda u Imotskom polju. Duhan je bio dosta kvalitetan makar su proizvođače često pogađale ljetne suše i tuče.
Njima je duhan ipak pomogao u gospodarskom smislu, a kamo sreće da je Austrija imala više sluha i podigla tvornicu cigareta u Imotskom. Iseljavanja ljudi s tog područja ne bi bilo toliko kako je posebice zabilježeno 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća.
Najteže za uzgajivače duhana bilo je u vrijeme obiju kraljevina. Tih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća država se ponašala arogantno prema proizvođačima. Cijene duhana bile su na najmanjoj mjeri, a isplate gotovo da nije bilo ili se čekala po nekoliko godina. Naš čovjek morao je preživjeti pa se prihvatio šverca, te umjesto u duhanskoj stanici duhan je završavao na zabranjenom tržištu Makarske, Dubrovnika, Zadra i Splita.
Država je sprečavala šverc duhana na najsvirepiji i najstroži način. Financi su se ponašali kao jedini vlasnici sudbine naroda u zabiokovlju. Oni, baš kao i žandari, bili su najomraženiji ljudi na imotskom području, pogotovo što bi dolazili iz drugih krajeva, jer se tim poslom nikad nisu bavili domaći ljudi.
Onaj tko se u imotskom kraju nije bavio krijumčarenjem duhana, nije mogao nikako preživjeti. Zato nije bila rijetkost da su se sukobi rješavali i vatrenim oružjem.
Ne može se govoriti o duhanu a da se ne spomene poznata uzrečica "dug do vage". To su riječi koje su proizvođači duhana i njihove obitelji često izgovarali kupujući razne namirnice i potrepštine u trgovaca. Trgovci bi zapisivali "dug do vage" znajući da će dug biti namiren i vraćen na dan vaganja kada se dobivao novac od prodanog duhan.
Duhandžije bi odmah platile svoj dug trgovcima, zatim bi platili porez i podmirili slične obveze, pa im nikad ne bi ostalo puno za svakodnevni život. Tako je bilo svake godine zato što je Austrija, što se tiče plaćanja duhana bila redovita i ustrajna. Novac je bio uvijek siguran, ali poslije Austrije takvo što se nikada nije ponovilo, pogotovo u doba stare Jugoslavije.
Vrijeme "do vage" najčešće su spominjala djeca, ta neumorna i nejaka stvorenja koja su svojim gladnim tijelima svesrdno pomagala roditeljima oko duhana kako bi im oni ispunili želje. Mnogima roditelji nisu mogli udovoljiti željama, jer na vagi duhan ne bi prošao tako dobro da bi se s njim namirilo sve obiteljske dugove i zadovoljilo djeci dana obećanja. No, išlo se dalje, ponovno od početka, ali išlo se. Slijedila bi još jedna mukotrpna godina i ponovna obećanja brižnih roditelja da će ispuniti svaku želju kad bude neka druga vaga. Mnoge su generacije dječaka i djevojčica izrasli u odrasle ljude, a da im se nikada nisu ispunile želje.
Danas u Hrvatskoj nema zakona o proizvodnji niti duhana niti bilo koje druge kulture. Vlast je dala na volju proizvođaču da sam odluči hoće li ili neće proizvoditi, hoće li urod prodati ili dati badava. Što se tiče potpore, ona je bespovratna i seljaci je dobivaju na osnovici količine prijavljenog zemljišta na kojemu bi se trebala uzgajati neka poljoprivredna kultura, a ne na osnovici proizvedenog uroda. "Mudrost" koju je izmislila politika. Onda je potpuno razumljivo da nije potrebno proizvoditi, jer se može solidno živjeti i bez proizvodnje?!
Današnja djeca ne čekaju "vagu" niti Božić niti Novu Godinu. Mi ih darivamo sa svim i svačim, bez obzira da li su dobra i radišna ili nisu. Ona i nemaju želja, odnosno mi ih sprečavamo da imaju želje. To nije dobro. Čovjek bez želja je siromašan i nesretan čovjek. On je čovjek uskraćenog veselja!
Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar