SJEĆANJE

 

Koje događaje pamtite iz svoga ranog djetinjstva? Često se puta pitamo kada smo prvi puta počeli pamtiti. Prve slike zapamtili smo onako kako su vidjele taj događaj dječje oči i obično se cijeli događaj usječe u pamćenje preko jedne jedine slike. Ta jedna slika podsjeća nas i razjašnjava cijeli događaj, ma kako god on izgledao i u stvarnosti dugo trajao.
U ovom napisu opisati ću jednu moju od najranije zapamćenih "slika". Preko nje pamtim događaj i ljude koji su bili učesnici u događaju. Dogodilo se to davno, potkraj sedmog mjeseca 1944. godine.
"Vidim" oko sebe veliku vatru. Kuća-pojata pokrivena slamom puna suhe djeteline i trave brzo se pretvorila u ogromnu buktinju. Zapalila se i slama u guvnu u kojemu Ćosa i stric Joze vršu Markanuši Letića pšenicu. Na prostoru između pojate i guvna ostao sam sam okružen dimom i velikom vatrom. Moj pratilac, Bajak, koji me doveo na guvno, negdje je bio već šmugnuo. Plakao sam od straha i od bolova koje su mi nanosili dim i velika vrućina. Dozivao sam strica sve dok se nije pojavila njegova čvrsta i jaka ruka koja me je zgrabila kao mačića i prenijela preko gorućeg guvna i doslovce bacila na ledinu daleko od vatre. Ćosa je nastojao odvezati i istjerati uplašene i uznemirene konje iz vatre kako ne bi izgorjeli.
 

 

Sve što se tada dešavalo sjećam se maglovito, osim lika onoga koji me je izvukao iz vatre. Najvjerojatnije zbog šoka i straha njegov lik toliko se usjekao u moje sjećanje da ga "vidim" tako jasno kao da smo se jučer sreli. Još mnogo godina poslije Ćosu sam viđao bezbroj puta, ali danas se bolje sjećam Joze nego njega.
Kažu da me je Joze jako volio. Darivao bi me bombonima i kolačićima kupljenim na dernecima ili u Imotskom. On i njegov otac Čavuš stalno su me nosali na mjesta gdje su radili. U to vrijeme bio sam prvi i jedini muški potomak u obitelji Topić, ali ja se toga ničega ne sjećam.
Ma koliko god se trudim da pokrenem memoriju u njoj nema drugih slika niti iz vremena prije niti kasnije od ovog nesretnog slučaja. Ranije vrijeme nisam upamtio jer sam bio suviše mali, a u kasnije nije bilo ničega čime bi mogao popuniti sjećanje, naprosto jer je stric nestao odmah poslije ovog požara.
Gdje i kamo je nestao? Vraga je nestao. Bio je naprosto odveden, prisilno. Rastanak s njime bio je težak, kao da je znao da se više nikada neće vratiti rodnoj kući. Od kada je otišao stariji su o njemu pričali lijepe i umiljate priče, a naročito od onog dana kada je došla obavijest da je poginuo, negdje tamo daleko.                    
U spomen i zahvalnosti što me je spasio, dužan sam napisati barem o tome kako je izgledao i pod kakvim je okolnostima izgubio vlastiti život.
Bio je niskog rasta. Ne viši od 165 centimetara, ali nevjerojatno jak i izdržljiv u zemljoradničkim poslovima. Nije bio oženjen. Vesele prirode. Omiljen. Poslušan. Uglavnom, osoba koju su svi htjeli imati u svojoj blizini. Poslije izlaska iz domobranske vojske živio je s braćom Stipom i Žutim, te majkom Lišnjušom.
Nije bio sklon partizanskom pokretu kao ostali Topići. Veliki utjecaj na njega imala je njegova djevojka, Ruže Bojkina, čija je obitelj drugačije mislila i sklonija bila NDH.
Rat ga je zatekao u Krstaticama, a krajem ljeta 1944. godine  partizani su ga mobilizirali u svoje redove. Ušao je u sastav 19. ili 26. dalmatinske divizije, koje su bile dijelovi 4. Armije, formirane isključivo za oslobađanje Istre i Trsta.
Pouzdano se znade da je učestvovao u borbama za Knin, a kasnije i u završnim borbama za oslobođenje Hrvatskog primorja i Rijeke. Pretpostavlja se da je poginuo u borbi za Klanu (mjesto kod Rijeke) ili na Trsatu-Rijeka između 24. travnja i 3. svibnja 1945. godine.
U toj borbi u povijesti poznatoj kao "Krvava Klana" ukupno je poginulo 2305, ranjeno 7053, a još nestalo 384 borca. Za tako velike gubitke partizana uglavnom su bili krivi zapovjednici divizija zajedno s ruskim vojnim savjetnicima, koji su ratne operacije vodili po takozvanoj "ruskoj taktici frontalne borbe". Nije rečeno da je takva taktika ratovanja odabrana upravo zbog sastava 4. Armije, u kojoj je od 58.000 boraca bilo 40.000 Hrvata uglavnom onih koji nisu bili posve za partizanski pokret, pa su vjerojatno kao takvi bili žrtvovani. To potvrđuju mnogi učesnici bitke preko pisanih dokumenata.
Odmah poslije bitke nastao je sukob i skandal između partizanskih zapovjednika zbog međusobnog optuživanja za velike gubitke dalmatinskih divizija. Desilo se to u Crikvenici gdje su se načelnik Generalštaba JA general Arso Jovanović i zapovjednik 26. dalmatinske divizije general Božo Božović, toliko sukobili da je došlo do upotrebe osobnog naoružanja.
O tome kako se vodila bitka kod Lubana, utvrđenog brda između Rijeke i Klane gdje je i bilo najveće stratište partizana, najbolje govori izvještaj generala Jovanovića Titu, u kojemu se gotovo hvali da su partizani pokušavali zauzeti izuzetno dobro i smišljeno njemačko utvrđenje Luban nizom juriša "u glavu" uz velike gubitke. Dalje u izvještaju stoji da su u tim jurišima naročito stradali "disciplinski"odredi.
Tito je za takav pokolj okrivio Jovanovića, ali kakva korist od toga. Mrtvi se nisu mogli vratiti.
To je bio najveći pokolj Hrvata u povijesti. Jedino ih je na Sutjesci stradalo više.
Prema pričanju preživjelih Krstačana, također učesnika te krvave bitke, među poginulima bio je i moj stric Joze. Nije poznato gdje su sahranjeni posmrtni ostaci Joze Topića. Njegovi suborci danas počivaju na grobljima u Klani, Sušaku i na Kozali. Vjerujem da je i on među njima.
PS.
Iza svršetka rata, točnije 11. kolovoza 1948. godine, na jugoslavensko-rumunjskoj granici  generala Arsu Jovanovića, najvjerojatnije glavnog krivac za pokolj kod Klane, ubili su jugoslavenski graničari u pokušaju bijega u SSSR.
Rekao bi ja da ima Boga!!

Za ovo štivo koristio sam dostupne podatke prezentirane na internetu autora Rajka Samueli Kačića iz "Sušačke revije", te zapis i publicirano predavanje gospodina Vladimira Tonića.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili! 
Vaš Mali Mate.