Bilo je to davno, tu negdje odmah poslije Drugog svjetskog rata. U
školi se pronio glas da je stigla pomoć Crvenog križa, koja se trebala
podijeliti među učenicima.
Na svom stolu, učitelj Živko Jerković, raspoređivao je male paketiće keksa, bombona, čokolade, male konzerve sira i mesa, kesice suhog voća i druge sitnica.
Dok je slagao predmete upozoravao je djecu da će svatko od njih dobiti po jedan paketić i to upravo onaj kojega budu sami izabrali. Bio je to jedini način da se siromašnoj djeci ispuni želja i barem nakratko zadovolji mašta o blagostanju.
Gladno srce djeteta koje se po prvi put susreće s čokoladom, keksima i sličnim đakonijama, najradije bi uzelo sve, ali trebalo se odlučiti. Oči su mi zapele za dva predmeta; mesna konzerva i paketić na kojemu je pisalo "Suhe šljive". Kratkotrajno sam se dvoumio i na koncu odabrao paketić šljiva. U ostalom suhe šljive nikad nisam vidio niti jeo.
Na svom stolu, učitelj Živko Jerković, raspoređivao je male paketiće keksa, bombona, čokolade, male konzerve sira i mesa, kesice suhog voća i druge sitnica.
Dok je slagao predmete upozoravao je djecu da će svatko od njih dobiti po jedan paketić i to upravo onaj kojega budu sami izabrali. Bio je to jedini način da se siromašnoj djeci ispuni želja i barem nakratko zadovolji mašta o blagostanju.
Gladno srce djeteta koje se po prvi put susreće s čokoladom, keksima i sličnim đakonijama, najradije bi uzelo sve, ali trebalo se odlučiti. Oči su mi zapele za dva predmeta; mesna konzerva i paketić na kojemu je pisalo "Suhe šljive". Kratkotrajno sam se dvoumio i na koncu odabrao paketić šljiva. U ostalom suhe šljive nikad nisam vidio niti jeo.
Svoj paketić ljubomorno sam čuvao, te ga donio kući pokazati ukućanima. Također, odmah sam odlučio da s nikim neću dijeliti svoje šljive. Izišao sam pred kuću te počeo hlapljivo jesti mojih 10 šljiva, a jedino baba Mara imala je hrabrosti da me još jednom zamoli za jednu šljivu. Ni ona nikada prije nije imala priliku kušati suhe šljive. Nikakve molbe nisu omekšale "srce kameno" i šljive sam pojeo sam. Od toga dana prošlo je podosta godina, ali u mojim mislima nije izbrisalo sjećanje na slučaj sa šljivama. Puno puta sam se prisjetio tog događaja koji je, što sam bio stariji, sve više u meni ostavljao neku gorčinu i tugu. Posebno mi je žao što tih nesretnih desetak šljiva nisam podijelio barem s mojom babom. Bila je stara i nakon nekoliko godina iza toga je umrla. Ni ona nikada prije nije imala priliku okusiti suhe šljive. Moja joj je dječačka sebičnost to uskratila.
Svjestan sam da je danas kasno za kajanje i ispravljanje vlastite greške. Ništa se više ne može izmijeniti, jer onih prema kojima nisam postupio dobro više nema među živima.
Danas se pitam; zašto mi se taj mali paketić suhog voća toliko usjekao u sjećanje? U mojem djetinjstvu bilo je i gorih stvari pa mi ipak danas ne dolaze u misli.
Možda je to sve zbog mog poimanja življenja i načina života u kojemu držim da grijeh nitko ne može oprostiti.
Zato, budite iskreni, dobri i pošteni i nastojte drugima činiti zadovoljstvo, dijeleći s njima sve i tugu i radost, onda će vam vlastiti život biti potpuniji i ugodniji.
U sjećanje na moju babu Maru i neka joj ova ruža kiti vječno počivalište!!!
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar