INFORMBIRO

 

S ovim tekstom ne želim se vraćati u povijest i protekla vremena s pozicije politike i odrazu te politike na narod. Nemam želju niti potrebu s nekim polemizirati o tomu je li nešto bilo dobro ili zlo, je li sve trebalo biti upravo onako kako je bilo, no želja mi je da ta prošla vremena prikažem onako kako ih je doživljavalo stanovništvo našeg mjesta, jer ga sudbina nije ni u tome zaobišla, ma koliko god bilo beznačajno i malo.

Informbiro ili Kominforma, formiran je kao savjetodavno tijelo komunističkih i radničkih partija Evrope, osnovan 1947. godine sa sjedištem u Beogradu. Zapravo, Staljinu je služio da preko njega provodi vlastitu, uglavnom, represivnu politiku u zemljama Istočne i Jugoistočne Evrope. Raspušten je 1956.godine.

Sve što se događalo u tadašnjoj Jugoslaviji od oslobođenja pa do 1948. godine kontroliralo se i diktiralo iz SSSR-a iz Staljinova kabineta. Tito se takvim razvojem stvari i odnosom Moskve nije  mirio, pa je sve više dolazilo do nesuglasica između njega i Staljina. Nije se vodilo računa o željama i načinu rukovođenja legalno izabrane vlasti, dapače, neizvršavanje ili protivljenje željama Staljina smatralo se napadom na njega i na sve komunističke partije ujedinjene u Informbirou.

Razilaženje Tita i Staljina kulminiralo je 1948. godine kada je Tito Staljinu povijesnim NE odbio poslušnost u vođenju politike, gospodarstva i organizaciji države. Zbog toga sve članice Informbiroa zajedno sa Staljinom osuđuju Tita i cijelo jugoslavensko rukovodstvo. Otvorenom prijetnjom s vojnom intervencijom dovode Jugoslaviju u izolaciju i neprijateljsko okruženje s ciljem rušenja Titove vlasti.

Prije konačnog razlaza Tita i Staljina, Informbiro donosi pismeni akt nazvan Rezolucija Informbira, koja je imala dvije osnovne funkcije; na jednoj strani, služila je kao akt  oštrog političko-ideološkog pritiska u svrhu zaoštravanja odnosa između SSSR-a i drugih istočnoevropskih zemalja na jednoj strani, te Jugoslavije na drugoj. Drugu funkciju imala je zahvaljujući Staljinovom autoritetu da u Jugoslaviji izazove rascjep između naroda i vlasti s konačnim ciljem rušenja te iste legalno izabrane vlasti.

U tako opasnoj situaciji mlada i tek iz rata izašla država i njeno rukovodstvo bili su gotovo u bezizlaznoj situaciji. Ostavljeni i izolirani od dojučerašnjih prijatelja i političkih istomišljenika morali su naći jakog partnera koji bi ih svojim autoritetom zaštitio.

Prihvatila ih je Amerika, zemlja koja je Jugoslaviju u 2. svjetskom ratu priznala kao saveznika. Amerika je Titovoj vladi dala ne samo vojnu zaštitu nego i gotovo neograničenu materijalnu pomoć, a da pri tome nije tražila ustupke u smislu promjene državnog ustrojstva.

Mnogo teži zadatak tadašnja vlast imala je kako narodu dokazati da dojučerašnji prijatelj to više nije. Trebalo se raditi vrlo brzo bez puno okolišanja i rastezanja procedure. Zbog toga jugoslavenski politbiro prve korake usmjerio je na brzu i bez kompromisnu provjeru svakog člana Partije u smislu da li podržava Titovu ili Staljinovu politiku. Provjeri su bili podvrgnuti svi članovi bez razlike na kojoj su se dužnosti i položaju zatekli.

Taj posao nije bio lagan, ali način na koji se to činilo bio je vrlo jednostavan.

Procedura provjere izgledala je otprilike ovako;  u jednoj sobi sjedila bi najmanje dvojica već provjerenih viših partijaca potpuno nepoznatih onima  koji su bili provjeravani. Provjeravani su trebali najprije odgovoriti na osnovno i posve nedvosmisleno pitanje koje je glasilo; - druže za koga si ti, za Tita ili Staljina? Mora se napomenuti da većina sa sigurnošću nisu znali šta je bolje odgovoriti. Kod velikog broja članova, naročito prvoboraca, postojala je istinska dilema, Staljin ili Tito i zbog činjenice da su se ne tako davno u antifašističkoj borbi borili i umirali uz ime Crvene armije, Rusije i Staljina.

Onaj tko je na prvo postavljeno pitanje odgovorio da je za Staljina taj je odmah zadržan da bi se kasnije obavila detaljna ispitivanja.

Lakši slučajevi koji su bili  na nivou samo simpatije otišli bi kroz vrata koja su vodila u pravcu; prvo da se dragovoljno odreknu Staljina, drugo da pred narodom, tražeći oprost, javno izraze svoju zabludu i pokajanje. Oni koji su istinski bili naklonjeni Rusiji i Staljinu ili kojima vlastiti ponos i uvjerenje nisu dopuštali da ih se pred povjerenstvom odreknu odmah im je oduzeta sloboda. Bili su zatvoreni i procesuirani, te poslani na dugogodišnji preodgoj. Svakako, da članovi koji su u partijskoj skali bili na višim položajima, a podržavali Staljinovu politiku bili su puno strože kažnjeni. Tako je nastao Goli otok.

Partijci koji su izrazili lojalnost Titu i narodnoj vlasti morali su to i svojim djelima stalno dokazivati.

I krstački partijci, te oni koji su bili uz vlast i svi oni koji su imali kakvo takvo izgrađeno političko mišljenje bili su privedeni i podvrgnuti provjeri. 

Kako je to izgledalo? Jedne noći milicija je iznenada i bez ikakve najave s već pripremljenim spiskom upala u selo i pokupila sve one koji su trebali biti podvrgnuti provjeri. Bili su tu; Stipeta, Milan Matijadžin, Slipi Jure, Juriša, Ivanić, Jurtalo, Ljubić Račin, Danko Lišnjić, Lendić, Tome Čičuljin, Ikara i drugi. Odvedeni su i bili smješteni u Kotarski sud gdje su jedan po jedan izlazili pred komisiju i odgovarali na postavljena pitanja. Dakako, na isti način postupilo se i s drugim partijskim radnicima iz drugih sela s napomenom da se pojedinačne grupe nisu smjele sresti niti  biti zajedno, kako bi se  izbjegla međusobna komunikacija. Također, dok je pojedinac iz jedne skupine ispitivan drugi su pod strogom kontrolom bili u zasebnoj sobi čekajući svoj red.

Kao član Partije i Ivanić je u Imotskom došao na red da se izjasni. Na postavljeno pitanje nije odgovorio ni da je za Staljina ni Tita. Svaki odgovor vodio je u neizvjesnost. Srce ga je vuklo za Tita, ali nije znao kako će visoko rukovodstvo reagirati zašto je protiv velikog brata. Mudrost, da narod ne može pogriješiti i duboka vjera u vlastiti u tren oka dali su mu odgovor: - ja sam za narod, kuda ide on tamo idem i ja. Nije se inzistiralo na drugačijem odgovoru pa je otišao na vrata koja su njega i ogromnu većinu odvela na put mukotrpne izgradnje nekadašnje zemlje, nikada se ne odričući sebe i svog socijalnog i nacionalnog porijekla. 

Bilo je i onih koji nisu znali kako ili se nisu htjeli odreći majke Rusije i brata Staljina. Jedan od takvih bio je Andrija Kljunić, u ratu visoko pozicionirani mladi časnik, za kojega, pored svih zasluga, nije bilo milosti. Osuđen je na višegodišnji preodgoj, a zbog svoje izričite nepokornosti veći dio proveo je na Golom otoku.

Goli otok bio je samo jedan od radnih logora, zatvora i mučilišta na koji su spremani svi oni koji su propagandom ili djelima bili žestoko za Staljina, a protiv Tita. Mnogi su u čistilištu Golog otoka životno i zdravstveno stradali, no Andrija je pored svih muka i tortura ostao tvrd i postojan. Nisu ga mogli slomili niti izmijenili. Gotovo sam siguran da do kraja života svoje vjerovanje nije promijenio.

Oni koji nisu imali neki značajniji utjecaj u rukovođenju i politici, a imali su simpatije prema staljinizmu morali su proći prvu stepenicu odgojnih mjera. Tako obilježenim ljudima trebalo se najprije skršiti ljudski ponos i izmijeniti mišljenje uglavnom u najbližem dijelu naroda među kojima su djelovali i živjeli. Oni su bili obilježeni, pa ma koliko su bili dobri i pošteni izbjegavalo se, zbog vlastite sigurnosti s njima družiti i surađivati.

U daljnju odgojnu mjeru spadala je, između ostalog, javna isprika i gotovo pokajničko priznaje svoje zablude, te izražavanje pokajanja. Sve se to odvijalo na zakazanom i kontroliranom narodnom zboru pred očima vlastitog naroda, svojih susjeda. Cijelu proceduru kontrolirao je netko iz viših partijskih krugova, pa je kao takva trebala biti uvjerljiva.

Sijećam se takvog narodnog, gotovo sramotnog zbora, na kojemu su tri Krstačana; Danko Lišnjić, Ljubić Račin i Stipeta bili strašno poniženi, te morali pred narodom priznati svoju zabludu i od njega tražiti oprost, premda u njihovom djelovanju nije bilo bitne krivnje. Iako su prošli i imotsku provjeru seoske špije nisu mirovale. Bili su optuženi samo zbog toga što su navodno posjedovali Staljinovu sliku. Njihovo obraćanje u narodu je izazvalo jako mučan dojam i sažaljenje. Tražiti oprost od suseljana a ne biti kriv sličilo je na sve samo ne na zaštitu poštenja i dostojanstva čovjeka.

Mnogi su u vrijeme lova na vještice završili na Golom otoku iako nisu bili u Partiji niti im je krivnja provjeravana. Dovoljno je bilo da seoski špija dojavi organima gonjenja da je netko u bilo kojoj formi vrijeđao Tita i Partiju  ili po dobru spominjao Staljina, odmah je dobio besplatnu kartu i otišao na put preodgoja. Mnogi dobri i kvalitetni ljudi ni krivi ni dužni završili su na Golom otoku bez pravog razloga i temeljite provjere.

Tito i oni koji su bili neposredno uz njega znali su dobro da se mogu oduprijeti informbirovcima tj neistomišljenicima samo uz određenu cijenu. Ta je cijena bila gruba i surova represija prema svima onima koji su bili ili se posumnjalo da su na pozicijama staljinizma.

Bilo je to vrijeme u kojemu nije bilo milosti. Zlo, kao takvo, nije zaobišlo ni naše mjesto.
Ne ponovilo se !

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate.