LASTAVICE NA ŽICI

 

Još je uvijek kalendarski ljeto, a vrijeme je toliko loše da više sliči kasnoj jeseni nego vrućem i suhom ljetu. Odjeća dugih rukava i kišobrani su daleko prisutniji nego suncobrani, sladoled i hladna pića. Noćašnje nevrijeme nije mi dozvolio da učvrstim san. Spavao sam s jednim okom i tako sve do ranih jutarnjih sati. Probudio me umiljati cvrkut lastavica. Ispred kuće na rastegnutom električnom kabelu skupilo se jato od dvadesetak lastavica. Cvrkutom i pjesmom najavljivale su da će biti vedar i sunčan dan. Zbog nevremena dva dana ih nije bilo. Ta stvorenja koja nagovještavaju proljeće naslutila su oluju pa su se sklonile na sigurno. Od davnine se smatralo da su lastavice mitske ptice pa im se pridavala veća pažnja nego drugim pticama. Čovjek ih je štitio i puštao da u miru žive razvijajući svoje pokoljenje. Njihova gnijezda nisu se smjela rušiti niti ptiće dirati. Premda se svake godine vraćaju na gnijezda u kojima su se izlegle, ako im porušite gnijezdo nikada ga više neće obnoviti.

 

Pa nismo li mi slični lastavicama? I mi se vraćamo svakog ljeta tamo gdje smo prvi put ugledali sunce. Doduše, oni koji žive u blizini dolaze češće, a mi koji živimo dalje dođemo i ostanemo duže, kao i lastavice.
Broj onih koji su ove godine posjetili selo i rodbinu gotovo da je bio veći nego onih ljeta kada je sunce neumoljivo pržilo. A Krstačani kao da su prkosili lošem vremenu. Nisu odustajali od tradicionalnih akcija koje su bile neusiljeno planirane još u proljeće.
Tako se upravo završio otvoreni turnir u balotanju, koji je okupio znatan broj igrača. U takmičenju je učestvovalo preko trideset igrača. No, ovogodišnje takmičenje značajno je što je iznjedrilo nekoliko mladih i darovitih igrača, koji su se ravnopravno nosili sa starim iskusnim vukovima. Zaista je bilo neobično ali izuzetno lijepo vidjeti kako momci od šesnaest i sedamnaest godina pobjeđuju svoje dojučerašnje učitelje.

Mladi momci; Joko Rošin, Marin Babićev, Stipe Topić, braća Joško i Jure Jurtalov, pa Mario i Kiki Žutoga, svojim dobrim igrama namučiše i izbaciše iz daljnjeg takmičenja mnogo iskusnije ekipe. Jedna ekipa formirana od gotovo golobradih mladića doprla je do polufinala i za malo su se plasirali u finale. U tome ih je spriječilo njihovo neiskustvo, a ne loša igra ili superiorna igra starijih protivnika. Za pohvalu je to što svi ti momci žive u Splitu, Zagrebu i koje-kuda drugdje, ali svake godine uporno se vraćaju u selo svojih djedova, kao lastavice u svoja gnijezda.

U takmičenju je učestvovalo osam ekipa po četiri igrača, tri u igri, a četvrti u pričuvi. Igralo se tradicionalno u dvije dobivene partije po 16 punata.

Potpuno zasluženo pobijedila je ekipa Gudelja u sastavu; Jozo Markuzinov, Ante Gudelj-Đinks i Ivica Ćiberov. Svojim dobrim izbijanjem i valjanjem pomogao im je Ministar Vranotin.
U finalu pobjednička ekipa nije igrala najbolje. Glavni "krivac" bio je Ćiberovac koji je u vrijeme igre svojim glasnim primjedbama, s jedne strane uveseljavao publiku, a s druge strane ljutio svoje suigrače. Njihov igrač, ponajbolji izbijač u cijelom turniru, zato i nije igrao u finalnoj utakmici.

Ipak, cijeli turnir bio je na nivou dobrog i uljudnog ponašanja kako publike tako i igrača. 
Sve do finalne večeri vrijeme je bilo kakvo-takvo, a onda u trećoj odlučujućoj partiji finala došlo je do prekida zbog iznenadnog olujnog nevremena.

Prekidom turnira nije se umanjilo raspoloženje prisutnih. Dapače, prekid je donio nepredviđeno uzbuđenje u očekivanju pobjednika. No, uz tri pečena janjeta, hladno pivo, vino i sokove, druženje se nastavilo do jutarnjih sati. Mate Babićev, Sorok, Ante Jurtalov, braća Orlović, Marijan i Joko Katin, Maćo Pandelić, Ića Matanov, Pere Martinov, Đinks i nekolicina drugih davali su ritam druženju. Raspoloženje je bilo doseglo vrhunac kada je pao prijedlog odlasku na jutarnju kavu čak u Imotski.

Turnir je nastavljen u nedjelju poslijepodne, kada je najboljima uručen pehar.

Iste večeri dogovoreno je da se iduće godine, pored najbolje ekipe, proglasi i nagradi najbolji igrač turnira. Donator nagrade dragovoljno se javio Ljubić Ivanićev.

A tko je bio najbolji igrač ovogodišnjeg turnira? Ja svoj glas dajem Jozi Markuzinovu (na slici peti s lijeve strane). Smiren i staložen Jozo je bio uspješan u svim elementima igre. Podjednako je dobro valjao i izbijao. On je bio glavni oslonac pobjedničke ekipe.
Konkurent mu je bio Ministar koji je kroz cijeli turnir najbolje izbijao protivničke balote. Imao je preko 80% uspješnih pokušaja izbijanja, pa me čudi zašto ga u finalu, njegov kapetan Ćiberovac, nije postavio u ekipu.

Igrači i publika trebali bi se posebno zahvaliti Karmi i Luki Bajkovu koji su  im kroz cijeli turnir pružali raznorazne usluge. Posebno u finalnoj večeri uložili su veliki trud kako bi u svom domu svim prisutnim pružili nesebično gostoprimstvo.

Posebno veseli što je u publici bilo i onih najmlađih. Dok su stariji igrali balote, njih dvadesetak na susjednom terenu igrali su nogomet. 
Po završetku turnira zajedno s majkama i očevima učestvovali su na večeri i nikome se nije spavalo.
Jednom sam na ovom blogu napisao da je nemoguće u Krstaticama povećati natalitet, naprosto zato što je nestalo reproduktivnog stanovništva. Raselili smo se po svijetu, ali je lijepo vidjeti kako djedovi i bake, očevi i majke dovode svoju djecu i unuke u Krstatice, pričajući im o prošlim vremenima, učeći ih starim seljačkim "sportovima". Balote, kartanje, šijavica i ganga bili su glavne razbibrige koje su uveseljavale naše stare i trudne djedove.  Zato i dalje nastojte dovoditi mlade ljude, prijatelje i rodbinu, neka upoznaju naše lijepo mjesto. Nemojte prekinuti lanac posjeta Krstaticama, ma koliko god bilo skupo u njih doći. Ne dozvolite da petstogodišnji trudi naših predaka postanu samo ruševine u koje nitko ne dolazi. Odužite im se barem na takav način. Da su živi bili bi nam zahvalni što smo nastavili tamo gdje su oni stali.

Smisao života i je prijenos vrijednosti s koljena na koljeno. Ma koliko god bili bogati, ma koliko god imali i izgradili, ako to nitko neće uživati onda vam je život bio uzaludan.  Zato i turnir u balotama, takmičenje u šijavici, kartama i pjevanje gange je ostavština koju moramo njegovati. To je naše obilježje po kojemu nas u svijetu prepoznaju. Budemo li dolazili i njegovali prošlost imati ćemo i budućnost. To je jedini mogući put u spas Krstatica od brisanja sa zemljopisnih karata.

Slijedimo lastavice i njihov životni put. Vraćajmo se u okrilje rodnih ognjišta. Dovodimo mlađe i podučimo ih starim običajima.

Dok budete vidjeli lastavice na žici i čuli kako zanosno pjevaju, znajte da u Krstaticama  još ima života. Lastavice ne grade gnijezda u napuštenim naseljima.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate