DAN MRTVIH

 

Jednom sam na ovom mjestu napisao, a u svrhu odabira dana na koji bi se mogli barem jedanput u godini raseljeni Krstačani naći zajedno u Krstaticama. Odmah ću reći da nam dogovori nisu uspjeli, prije svega zbog različitih prijedloga i mišljenja, koja je vrlo teško uskladiti koristeći internet.
U mjesto se i dalje nastavilo dolaziti onako kako tko može i hoće, što je možda i najbolje.
Predlagalo se da bi za tako nešto najpogodniji bio crkveni praznik Srce Isusovo, koji je u lipnju ili pak u jednoj od prvih sedmica kolovoza kada su godišnji odmori i školski raspust.
Nitko pa niti ja nije se sjetio da bi zbog praktičnih razloga upravo za sastajanje bio pogodan termin na državni i crkveni praznik Svih svetih.
Vjerujem da znadete da praznik Svih svetih i Dušni dan (Dan mrtvih) nije jedno te isto i da nisu u isti vrijeme. Dan Svih svetih pada na 1. studenog, a Dušni dan je dan kasnije tj. 2. studenog.
Ove godine za jedan i drugi dan poslužilo nas je izuzetno lijepo vrijeme, pa je veliki broj Krstačana došlo, prije svega, obići i uredite grobove svojih najmilijih, a onda i posjetiti svoje rodne kuće.
Iznenadio sam se što je u ova dva dana bilo više Krstačana u Krstaticama nego u cijeloj godini zajedno.
Došlo je staro i mlado, djeca, unuci, zetovi, kćeri i nevjeste, te značajan broj njihovih prijatelja koji nisu rođeni u Krstaticama.
Bilo mi je izuzetno lijepo i drago kada sam se mogao pozdraviti sa zemljacima koje nisam vidio čitavu vječnost, jer iz kojekakvih razloga preko godine ne dolaze u Krstatice.
Impresivno je bilo vidjeti očišćene grobove prepune cvijeća i zapaljenih svijeća. Posebno lijep prizor bio je u večernjim satima. Na stotine lampiona osvjetljavale su grobove i prostor groblja.

Lijepo i dirljivo bilo je vidjeti zapaljene svijeće i okićene grobove i onih pokojnika kojima nije imao tko donijeti cvijeće ili zapaliti svijeću. Seljani ih nisu zaboravili pa im se grobovi nisu razlikovali od ostalih grobova.
Inače, Dušni je dan prilika da se sjetimo svih kojih nema. To je prilika u kojoj molimo da nam oproste za sve zlo ili nepravdu koju smo im za života učinili. To je prilika da im zahvalimo za dobro koje su nam učinili, a da im se nismo zahvalili dok su bili na ovome svijetu.
Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji.
Donosimo im cvijeće, svijeće i uređujemo grobove. Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi.
S onima koji su otišli "tamo" mi nismo prekinuli komunikaciju. Kitimo im grobove i palimo svijeće, kao izraz poštivanja njih i njihovih duša. Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama. To je odraz mišljenja da mi živi na taj način osiguravamo svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome i zbog toga treba umrlim dušama priskrbiti toplinu i svjetlost koju im daje svijeća kako bi duša u mraku pronašla svoj put.
Dok su crkvena zvona, upravljana električnom napravom neumorno brecala, mladi Krstačani u sjećanje na svoje mrtve, okupili su se oko vatre zapaljene blizu crkve i tako oživljavali stare običaje.
Naime, u stara vremena dok nije bilo struje zvonilo se ručno, potežući konope. Brecalo se cijelu noć i jedan čovjek to nije mogao izdržati. Remeti-crkvenjaru dolazili su momci, njih 10, 20 i pomagali mu potezati konope, ne zaboravljajući ni svoju zabavu. Ponijelo bi se od kuće nešto ića i pića i uz ugodno druženje tako do jutarnjih sati. Kada bi ogladnjeli ili zaželjeli nešto slatka išlo bi se u Babićev Abatnik čupati slatku repu.
Ovogodišnje druženje sličilo je na druženja iz davnine s razlikom što je trpeza bila puno bogatije nego nekada u siromašnim vremenima. Kao i uvijek mladosti ne treba puno da napravi ugođaj. Ona je sama po sebi vesela i razdragana, a još kada si u društvu pravih veseljaka kao što su to Stipe, Mario i Kiki Topić, Joko Rošin, braća Jure i Joško Jurtalov, te Marin Babićev i njihov zajednički prijatelj Martin, e onda nema bojazni da druženje neće biti veselo i zanimljivo. Momci, ne narušavajući noćni mir oživljavali su priče i običaje svojih starijih, te usput pravili planove za skore maškare.
Inače, krstačka omladina glavni je nosilac običaja koja su se upražnjavala u stara vremena. Iako žive, rade i studiraju daleko od Krstatica, potrudili su se da nauče nešto više o prigodnim običajima, stalno ih nadopunjavajući vlastitom maštom.
Nije potrebno spominjati da su gotovo sve obitelji, iza završenog crkvenog obreda, priredile bogat ručak za pridošle sestre, braću, zetove, snahe, unuke i prijatelje. Bio je to pravi blagdan, možda veći nego za Srce Isusovo.
I tako prođe još jedan dan, dan koji je više nego bilo koji crkveni ili državni praznik okupio Krstačana na jednom mjestu i s jednakim stremljenjem.
Možda je to sve tako i trebalo biti ili je ovo bila najbolja poruka koju bi nam poručili naši pokojni, a to je da se i dalje susrećemo i družimo u rodnom kraju.
Negdje sam pročitao; - Dušni dan je jedan od blagdana koji na najbolji način svjedoči o uzvišenosti i jedinstvenosti ljudskog roda. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje štuje svoje mrtve. Štovanjem svojih pokojnika čovjek izražava i svoju vjeru u najveću vrijednost života, u njegovu vječnost. Stoga Dušni dan, odnosno Dan mrtvih nije samo izraz sjećanja na naše najdraže koji više nisu među živima, već je to izražavanje najplemenitije ljudskosti i molitva za njih.
Pa evo onda pravog rješenja za naš "problem". Dolazimo u rodne Krstatice barem na Dušni dan. Tako ćemo se ne samo odužiti mrtvima nego ćemo rodno mjesto zadržati kao mjesto u kojemu još ima života.
Što ne mogu živi to mogu mrtvi.

Do slijedećeg sastanka zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate.