IZVORIŠTE

Danas sam se odlučio da zapis na blogu napravim na drugačiji način. Do duše forma će biti ista, ali zato ću sadržajno pisati o ne tako dalekoj prošlosti, uspoređujući je s današnjim tokovima. Temelj za priču bila mi je jedna stara fotografija. Naime, domogao sam se fotografije na kojoj će samo oni stariji prepoznati osobe koje su na njoj. Također, moram spomenuti da mi nije namjera opisivati i davati životopis njenih članova. Ovu obitelj, koja je imala desetero djece, uzeo sam samo kao primjer s osnovnim pitanjem kako je mogla u siromaštvu tako mnogobrojna obitelj solidno živjeti. Možemo slobodno reći da danas obitelji s tolikim brojem djece su vrlo rijetke ili ih u opće nema. Hrvatske institucije i novinari ovih dana su se raspisali o zabrinjavajućem padu nataliteta tj broju rođenih u Hrvatskoj.

Iako je Hrvatska danas neusporedivo bogatija zemlja, od one iz vremena kada je snimljena ova fotografija, broj rođene djece danas je u njoj znatno manji.

Podaci govore da je u prošloj godinu manje rođeno skoro 15.000 djece, što znači da nas je ove 2015. godine za toliko manje. Da stvar bude još gora ovakva situacija traje već desetak godina, pa bude li se trend nastavio ovim tempom, za 100 godina u Hrvatskoj će biti milijun i po stanovnika manje. Naprosto čovjek da u to ne povjeruje.

Nameće se pitanje. Kako to da je u siromaštvu bilo tako puno obitelji s četvero, petero, sedmero i više djece, a danas kada smo neusporedivo bogatiji rijetke su one s troje, a s većim brojem gotovo da ih nema.

No, vratimo se našoj fotografiji.

 

Fotografijom predstavljam obitelj Danijela i Ive Lišnjić. Snimljena je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na njoj se vide Danijel i (Iva) Điva sa svojom djecom. Imali su ih desetero, pet sinova i pet kćeri.
Upoznajte ih! U gornjem redu stoje sinovi; Danijel, Milan, Vlado i Ante (Tonko). U srednjem redu je kći Dara, roditelji Danijel i Iva ( Điva) i kćer Olga (Mila), Donji red popunili su kćeri Ruža i Ljuba, te sin Mladen i kćer Mirjana.
Uočiti ćete veliku starosnu razliku između braće i sestara. Njih šestero rođeno je prije, a ostalih četvero poslije Drugog svjetskog rata.
Što je to natjeralo Danku i Đivu da pored već mnogobrojne, gotovo odrasle djece, imaju još četvero? Neki kažu da je "kriva" nekadašnja država koja je svojim poticajnim programom naprosto pokrenula reproduktivne obitelji da imaju veći broj djece. Program je bio jednostavan za provedbu. Za svako dijete zaposleni roditelji mjesečno su dobivali dječjeg doplatka po1000 dinara. Za ondašnje vrijeme bio je to veliki novac, ako se uzme da je prosječna plaća službenika bila 1500 dinara.
Moj otac, na primjer s petero djece, dobivao je skoro tri puta veći dječji doplatak nego što je imao plaću. Živeći na selu djeca su do srednje škole svojim radom značajno doprinosila domaćinstvu, pa se u ondašnjim uvjetima solidno živjelo. Bilo je teško, ali živjelo se.
I država je na taj način ostvarila svoj plan. Uspjela je za nekih dvadesetak godina povećati stanovništvo za više od tri milijuna.
U prošlosti seljaci i nezaposleni nisu primali dječji doplatak, a osim Nove Jugoslavije, niti jedna druga država nije imala pronatalitetnu stimulaciju, pa ipak to nije umanjivalo broj rođenih. Naprotiv. Sjetite se samo svojih zajednica iz koji ste pročedili, pa ćete se lako uvjeriti koliko je krstačkih obitelji imalo manje od četvero djece. Mogle su se nabrojiti na prste jedne ruke. Takvo stanje bilo je jednako na selu, gradu i državi. Četvero ili čak petero djece po obitelji uzimalo se kao sasvim normalno stanje.
Danko Lišnjić bio je samo jedan od rekordera po broju djece i ne samo u Krstaticama. Duboko vjerujem da Danko i Điva nisu imali toliki porod zato što seksualno nisu bili osviješteni ili da im je državna potpora bila cilj. Ni često izgovarana krilatica, da je siromašnima, bez struje, televizije, radija i drugih blagodati civilizacije bilo jedino zadovoljstvo praviti djecu, nije bio odlučujući faktor. Bliže sam vjerovanju da su Danijel i Điva, kao i druge obitelji njihove generacije, voljeli djecu i da su ih imali iz čistog zadovoljstva.
Moramo biti svjesni činjenice da se novorođenčad na selu doživljavala potpuno drugačije, nego kako ih se danas doživljava. Naše majke i bake buduće novorođenče čekale su s nestrpljenjem, gotovo kao da će biti jedino, a uspješnim brakom smatrao se samo onaj u kojemu je bilo djece i to čim više tim bolje.
Stoji da su kapital, bogatstvo i količina materijalnih užitaka bili važni za čovjeka ali nisu bili presudni faktor kojim se određivalo broj djece u obitelji. Zato sam spominjući porodicu Lišnjić trebao spomenuti i sve druge one koji su imali dijete ili dvoje manje nego oni. Podjednako su se patili na siromaštvu svog ognjišta, ali djeca su se rađala.
Za današnju generaciju reproduktivnog stanovništva, slobodno se može reći, da kalkulira s brojem djece koju bi htjela imati.
I na kraju treba se reći; prošla vremena bila su istinska vremena porodica, vremena u kojima su djeca imala prvorazrednu ulogu. Gotovo da nije bilo napuštene djece niti razvedenih brakova. Očevi, majke i bake zajedno su ih odgajali i spremali za samostalni život. Uporno su im prenosili dobra i loša životna iskustva kojima su generacije prolazile prije njih. Djeca su pratila, slušala i učila od starijih i tako ispunjavala smisao roditeljskog života.
Danijel i Điva bili su sretniji točno za onoliko puta koliko su imali više djece od drugih ili onih koji ih nisu u opće imali. Naprosto, u životu su imali više one radosti koju novorođenče svojim dolaskom na svijet donosi u obitelj.
I tako, dok su starije generacije odlazile na vječni počinak iza njih je ostajalo uzvišeno djelo. Odlazili su, ali nisu bili svjesni da su ispunili osnovni zadatak koji je nezamjenjiv u životu svim živim bićima, pa tako i ljudskom rodu - stvoriti i ostaviti za budućnost bića nalik sebi. Danijel i Điva u tome su otišli najdalje.
Za kraj dobro mi dođe stara mudrost nastala među bijednim i siromašnima; - Imati bogatstvo cijeloga svijeta, ako ga nemate komu ostaviti, život vam je bio uzaludan. Ima tu nešto!!
U spomen na moga dragog prijatelja Antu (Tonko) Lišnjića.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate