NEĆEMO BITI IZBRISANI

 
Što se više približava kraj školske godine sve više me lovi nešto slično nervozi. Ne, nisam đak i ne mislim na školske ocjene, barem ne na moje. Znam zbog čega sam uzvrpoljen i što je to što me čini nervoznim. Približava se privremena selidba u Krstatice. Bude li se živu u Krstaticama ću biti od polovice lipnja pa do početka studenog. Svakako, zajedno na put idu i moji najmiliji, supruga i unuci, a povremeno će stizati i oni koji još uvijek moraju raditi da bi nešto stekli.
 


Veselim se ponovnom susretu s mojim prijateljima i rodbinom. Bez njih ne bi mi bilo lijepo provoditi dane u blaženom miru i ljepoti. Oni su pokretači mojih želja i dolazaka u rodni kraj. Kada dođem ispričati će sve što se desilo u vremenu dok sam bio odsutan. Dio njih biti će mi svakodnevni  gosti s kojima ću podijeliti čašu vina, kavu ili neizbježno pivo.
Nije mi teško priznati kako mi nedostaju ne samo ljudi nego subotnji sastanci na Krčima i uživanje u turniru u balotama. Tako mi nedostaje Ćiberovac i njegovo čudno i glasno ali svima poznato komentiranje svakog valjanja ili izbijanja balota. 



Ma koliko god bio glasan nikada ne komentira protivničkog igrača. Njega zanimaju samo njegovi igrači i punti-poeni koje su trebali dobiti. Isto tako želim sresti braću Orlović, koji redovno igraju jedan protiv drugoga, ili Tonu Lendića, tu živu administraciju, koji godinama vodi točno i uredno evidenciju rezultata. Nedostaje mi pokojni Jure Ikarin, solidan igrač ali neizbježni organizator poslije turnirske večere.


Ministar Vranotin, Darko Stipin, Branko Žutoga, Maćo Pandelića, Pere Martinov, Jozo Markuzinov, Đinks, Joko Katin, braća Mate, Mario i Davor Babićev, Sorok i drugi zemljaci, dobri igrači i međusobni prijatelji, sve dok, kao igrači, ne stanu jedan naspram drugoga. Tada postaju "ljuti" protivnici. Kada su u ulozi promatrača glavni su zabavljači u pričanju dogodovština šaleći se na svoj i tuđi račun.
Posebno se veselim susretu s Lukom Bajkovim i njegovom suprugom Karmelom koji su glavne "žrtve" naših sastajanja i naših turnira. Sa svojim sinovima Ivanom i Antom radosno pripremaju i poslužuju naša žedna grla.



Veselim se susretu s Antom Jurtalovim, zbog njegove uravnoteženosti i ozbiljnog pristupa svim događajima. To je moglo bi se reći pravi krstački Krstačanin. Iako u Splitu radi odgovoran i težak posao nije rijetkost da iz službe dojuri u Krstatice, odigra bazu balota i odmah se vrati u noćno dežurstvo.
Svakako, ne smijem zaboraviti uporne kibice, bez kojih igra ne bi bila toliko zanimljiva. Lile, Marijan Katin, Ante Pecin, Ante Biloga, Ljubić Ivanićev, vjerni su pratioci svega što se dešava uz bućalište i oko njega.
No, ipak srce mi je priraslo za krstačku mladost koja uporno i s voljom dolazi u mjesto svojih očeva. Treba vidjeti kršne krstačke momke; Kikija, Stipu i Maria Topić, Joška i Juru Antićeva, Joška Rošina, Marina Babićeva i generaciju koja je malo mlađa od njih kako svakog petka dolaze u Krstatice. Nema tako važnih poslova u Splitu koji bi poremetili njihov dolazak. Nisu to momci da nemaju obveze. Svi oni kroz dan revno pomažu roditeljima obrađivati imanja i sve drugo što život na selu zahtijeva. Vrijedna su to djeca, dobri đaci i studenti.
Nije potrebno objašnjavati zašto sam zadovoljan kada ih vidim kako rade, kako se vesele i igraju i kako njeguju stare običaje na način upravo kako su njihovi preci to radili.
Oni su jedina budućnost mjesta, koji će sve što nauče, u pogodnom trenutku, prenijeti na svoju djecu i tako održavati tradiciju života i običaja iz davnine.



Dakako, ne smijem zaboraviti spomenuti vrijedne, poštene i zgodne krstačke djevojke. Marija i Mladenka Rošina, Ivana Bajkova, Martina Babićeva, poštareve kćeri i nekoliko onih koje tek dolaze su djevojke koje slijede tradicionalne puteve svojih starijih prethodnica. Radišne, vrijedne i pristojne djevojke mogu služiti svima za primjer.


Što reći o najmlađima, pokoljenju koje djedovi i bake redovno dovode u Krstatice? Privremeno preseljenje iz Zagreba i Splita nije im stvorilo problem. Dapače. Vrlo brzo su se ugurali među društvo vršnjaka rođenih u Krstaticama. Djeca se igraju, druže, voze bicikle, razmjenjuju znanja stečena u školama i igrama na internetu.


Na kraju ljeta kada ih rastavi poziv za odlazak u novu školsku godinu ne prekidaju započeta poznanstva. Razmjenjuju se poruke i elektronske adrese i tako na sebi svojstven način nastavljaju prijateljstvo do ponovnog susreta.


Ipak, najvažnije u svemu tome je što  su nastali potpuno ravnopravni odnosi između djece rođenih u gradu i onih rođenih na selu.
Daj bože da se tako nastavi. Krstatice nikada neće biti izbrisane sa zemljopisne karte kao mjesto bez ljudi.

Do idućeg puta zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate

Primjedbe