Mislite li da je lako s nepunih osamnaest godina pobjeći iz obitelji i uputiti se ilegalno preko državne granice u 25.000 kilometara daleku Australiju? Mislite da je lako odreći se rodne zemlje, ma kakva god da je bila i prihvatiti drugi narod, drugu kulturu i običaje, pod pritiskom da se nazad ne možeš vratiti? Jedna narodna kaže; kad odlaziš ne zatvaraj vrata iza sebe, jer ne znaš hoćeš li se vratiti. Roko je za sobom bio zatvorio vrata i ne samo da ih je zatvorio nego ih je bio dobro zaključao.
Sam Bog zna koliko je truda utrošio jedan siromašni, gotovo nepismeni mladić da u tuđini postane priznat i ugledan građanin, materijalno neovisan, može se reći bogat čovjek. Odmah moram dodati da je sve to učinio svojim radom i znanjem i to na pošten način.
Da nije imao u obitelji veliku tragediju, u kojoj je izgubio sina, sasvim bi bio blizu onoga da kaže kako je sretan čovjek.
Evo priče.
Bilo je to davno kada se rodio mali Roko u obitelji sada pokojnih
Ćose i Jokotine. Njegova obitelj brojila je sedmero djece, tri curice i
četiri dečka. Bila su to vremena Petogodišnjih planova u kojima je
država obnavljala ratom razrušenu zemlju, te gradila mnoge kapitalne
objekte.
Na mlade obitelji gotovo se prenio entuzijazam napretka i izgradnje,
pa su se i djeca rađala kao na tekućoj vrpci. Isti je slučaj bio i u
Rokovoj obitelji. Obiteljski život godinama se nije mijenjao. Išao je
ustaljenim redoslijedom. Rođeno dijete do početka školovanja provelo bi
ustaljeni proces odgoja s motivacijom da svi pa i djeca moraju raditi i
pomagati roditeljima. Vjerovalo se da djece nikad nije previše i da će
djeca živjeti po ustaljenim normama po kojima su prije njih živjele
mnoge generacije. Završiti će osnovnu školu, raditi na seljačkom
domaćinstvu, nadničariti i odlaziti na privremene radove u druga mjesta.
Mladići bi otišli u vojsku, te poslije vojske bi se oženili, a djevojke
udale i tako u krug, poput svih onih prije njih.
Roko je imao posve drugačiji put od druge krstačke djece. Njegov
otac bio je snalažljiv čovjek pa je s malom ušteđevinom kupio veliki
kompleks plodne ali napuštene zemlje u predgrađu Splita. Petnaestak
godina kasnije jeftino kupljena zemlja vrijedila je cijelo bogatstvo.
Split se počeo širiti pa tamo gdje je Ćosa sadio pomidore i papriku
nicali su neboderi. Da bi od države izvukao čim veću korist 1962. godine
preselio je obitelj na splitsko imanje i potom prodao državi sve za
velike pare.
No gdje je nestao naš junak Roko? Odlaskom iz Krstatica nastavio je
osnovno obrazovanje zajedno s ostalom braćom i sestrama u Splitu u školi
na Brdima. Po završetku osnovnog obrazovanja nije išao na daljnje
školovanje. Radio je na imanju s ocem, te mu pomagao prodavati urod na
splitskoj tržnici. Slobodno vrijeme prikraćivao je kao i svi mladi u
društvu vršnjaka. Bio je dosta živ i nestašan mladić pa je i s milicijom
- policijom imao manjih problema. No vrijeme je prolazilo i Roko je
rastao i postajao sve ozbiljniji.
Maštajući o boljem životu, on i njegovo društvo odlučiše pobjeći iz
Jugoslvije. Rečeno učinjeno. Negdje prije Božića 1968. godine tri
osamnaestogodišnjaka, bez znanja roditelja i drugih članova obitelji,
prešla su Jugoslavensko-Austrijsku granicu, predali se Austrijskoj
policiji, a ona ih po kratkom postupku smjestila u izbjeglički kamp.
Kamp je bio pod patronatom Crvenog križa, ali strogo kontroliran
organima austrijske vlasti. Iz kampa u Austriji moglo se ići dalje samo
ako si imao pismenu garanciju kojom ti je rođak ili prijatelj garantirao
skrb u državi u koju si želio otići.
Roku je nakon devet mjeseci boravka u kampu stigla garancija iz
Australije od obitelji Ivanke i Mirka Zeljka. I tako se Roko uputio u
25.000 kilometara udaljenu Australiju.
Dolaskom u Australiju nastali su veliki problemi. Bez zanata i škole,
praznog kufera i prazne glave, te neznanja jezika bili su samo dio
onoga što ga je mučilo. Na povratak u Jugoslaviju nije ni pomišljao.
Pošto nije bio odslužio vojsku smatrao bi se vojnim bjeguncem, a to je
bilo strogo kažnjivo. Morao je samo naprijed u pravcu kojega je sam
odredio.
Da bi primao državnu pomoć, Zeljko ga je prijavio kao socijalni
slučaj, no Roko pomoć nije prihvatio. Želio je raditi i sebe uzdržavati
svojim radom, pa se odmah zaposlio kao fizički radnik u firmi koja je
gradila državne ceste.
Kada je primio prvu plaću, pričao mi je, bio je vrlo sretan i
zadovoljan. Shvatio je da samo svojim radom može ići dalje. Tada donosi
važne odluke, koje su mu kasnije u životu bile glavne okosnice; - nema
povratka u Jugoslaviju, mora učiti i školovati se, puno raditi i
maksimalno štedjeti. I tako je počelo.
Svakog dana nakon napornog rada uzimao bi knjigu i učio. Nakon šest
mjeseci, već se dobro služio engleskim jezikom. To mu je dalo snagu za
daljnje školovanje pa upisuje školu za vozače kamiona i prikolica,
viličare, te na kraju školu za dizaličare. S diplomama u rukama, pružila
mu se prilika zaposliti u raznim firmama i na različitim poslovima.
Stalno je „bio u điru“ kad se radilo o dobro plaćenim poslovima i nije
se libio da baš njih preuzme. Tako mu nije bilo teško prestati voziti
autobus i posvetiti se građevinskoj djelatnosti.
Preko vlastite građevinske firme sagradio je vrlo lijepu i vrijednu
obiteljsku kuću, te još osam drugih kuća koje je prodao i na njima dobro
zaradio. Kad u građevinarstvu nije više išlo dobro Roko nije dangubio.
Odmah je kupio dizalicu velike nosivosti s kojom je radio vrlo zahtjevne
i dobro plaćene poslove. Naprosto, Roko je imao nos za biznis, a i
naslijeđeni geni od pokojnog oca znatno su utjecali na njegovo
ponašanje.
Osam godina iza dolaska u Australiju, 1976. godine formirao je
obitelj. Oženio je šarmantnu Hrvaticu, Slavicu, također ekonomsku
emigranticu iz Slavonije, s kojom je imao dva sina. U Slavici je našao
dobru i plemenitu suprugu, koja ga je teško ali vjerno i uporno pratila
na putu koji je bio zacrtao u svojoj mašti. Dok je radio u svojim
firmama državi je redovno i uredno plaćao poreze i ostala davanja tako
da je prije par godina otišao u mirovinu.
No, Rokov život niti je išao tako glatko niti tako lako. Odmah po dolasku u Australiju počeo se družiti s Hrvatima, koji su listom bili proustaški orijentirani. Učlanio se u njihovu organizaciju kojoj je i novčano pomagao. Moto organizacije zasnivao se na stvaranju respektabilne sile od Hrvatskih domoljuba, koja bi upadom u Jugoslaviju nasilnim putem srušili Titov režim i Hrvatsku izdvojili u samostalnu državu. Pri tome bili bi likvidirani i svi Hrvati koji bi se tome usprotivili, što mu se nije sviđalo.
Mlad i neiskusan mladić slušao je što vođe govore ali je želio imati svoje mišljenje o prošlosti hrvatskog naroda. Teško se mirio sa činjenicom da organizacija opet zagovara sukob među Hrvatima. Čelništvo organizacije nije slutilo da se među njih tajno umiješala Jugoslavenska UDBA, koja je preko nekih važnih članova organizacije namjerno poticala ustaški pokret. UDBA je jedino tako mogla opravdati svoje postojanje. Priznaje da je dugo vjerovao i materijalno pomagao ustaški pokret i njihove ideje, no što je više vrijeme odmicalo sve je više na njega utjecalo ono što je pročitao u knjigama raznih autora, pa se na kraju odrekao Pavelića i svega vezano za ustaštvo.
Iako je ljevičar, naprosto jer pripada radništvu, nije volio ni komunizam ni Tita, jer je u ime antifašizma previše koristio „čvrstu ruku“. Tito nije trebao dozvoliti da se desi Bleiburg barem ne na onakav način kako se dogodio. Unatoč svemu Roko je smogao snagu i rekao pristašama ustaša ne. Prešao je na stranu lijevih. Aktivni je član laburističke stranke Australije.
S Rokom je lijepo ćakulati o svemu i svačemu. Treba se napomenuti da je Roko vrlo načitan čovjek. Perfektno govori, piše i čita engleski jezik. Dvadesetak godina bio je u uredništvu Hrvatske štamparije, koja je izdavala tiskovine na hrvatskom jeziku. Prati svjetsku politiku i ima izgrađeno mišljenje o svemu. Svoje mišljenje o nekom problemu formira tek kad sasluša sve pozitivno i negativno.
Čovjek puno čita, puno zna i nije povodljiv prema momentalnoj „modi“ u društvu i politici. No, Roko ima jednu dobru karakteristiku. U debatama je tolerantan i sugovorniku ne nameće svoja mišljenja. Tako smo razgovarali i o crkvi, o iseljenicima i o materijalnoj pomoći za obnovu škole u Krstaticama.
Premda je vjenik, crkvi zamjera što se nepotrebno miješa u politiku i načine kako se upravlja državom. Kaže da bi crkva trebala biti više samokritična, te iz svojih redova odstraniti svećenike devijantnog ponašanja.
Naš razgovor vodio se još o mnogim temama kako u Australiji tako i u Hrvatskoj. Neizbježno je bilo ne spomenuti naše iseljenike za koje kaže da im zamjera što se dolaskom u Australiju nisu školovali i učili jezik. Ti nedostaci su ih sprečavali da više zarade i bolje žive. Reče da ih ima puno koji se nisu pomakli naprijed nego su ostali na istoj razini kakvi su bili prije mnogo godina, a to je za onaj svijet suviše malo.
O materijalnoj pomoći Krstaticama, reče da je to nemoguća misija. Ne bi bilo problema skupiti nešto novca od iseljeništva da se ono nije totalno razočaralo u hrvatsku vlast. Nakon saznanja da njihova obilna pomoć, koju su poslali u vrijeme rata nije upotrijebljena za ono zašto je trebalo. Iseljeništvo je postalo sumnjivo i teško se odvaja od svoje ušteđevine. On i mnogi drugi vjeruju generalu Špegelju koji u svojoj knjizi tvrdi da je svega 10% sredstava došlo u prave ruke, a ostalo da je ukradeno.
Razočaranje u Hrvatsku državu još je veće, jer po njegovu mišljenju, država nije napravljena onako kako je to narod želio.
Eto, tako smo naš razgovor priveli kraju. Zahvalio mi je što sam ga saslušao i što sam mu obećao da ću napis postaviti na Internet. Pored svega obećao je ponovno doći idućeg ljeta u svoju obnovljenu rodnu kuću.
Ostao bi i duže u Hrvatskoj kad bi mogao. Naime, njegova dobra i vrijedna supruga Slavica još radi, pa to za sada nije moguće ostvariti.
I na kraju reče kako sada lakši ide u Australiju kada je ispričao dio onoga što mu je bilo na duši.
Vidjeti ćemo se Roko ponovno, a s pričom ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. Ako Bog da!!!
PS; Sve je napisano na osnovici pričanja Roka Ivanovića u ljetu 2015. godine.
Do idućeg puta zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar