Gornje Bakote ili kako taj mali i mirni zaselak u podbiokovlju od davnine nazivaju Dubina, ovih je dana postalo mjesto interesa novina i televizijskih kuća. Naime, grupa entuzijasta i ljubitelja starine i starinskih običaja iz Biokovskog sela, okupljena u udruzi „Vitrenik“, već nekoliko godina organiziraju vršidbu pšenice na starinski način, te tako nastoje dio prošlosti otrgnuti od zaborava. U samom početku, prije desetak godina, dobro su procijenili da bi prikaz vršidbe žita na starinski način mogao pobuditi interes stanovništva. Također, u udruzi su ispravno prosudili kada su radnju vršidbe i narodnog druženja smjesti u Dubinu.
Dubina, koja je prije četrdesetak godina brojila oko 60-tak stanovnika postala je najprikladnije naselje za prikaz radnje i ostalih narodnih običaja, jer ona sama odiše starinom. Iako je to malo simpatično naselje dobilo asfaltni put, struju i vodovod, ipak je ostalo na kraju svih putova, gotovo stoljećima nedirnuto.
Zaselak, nažalost, danas broji samo šestero stanovnika, koji nisu mogli sami organizirati priredbu. Zato su mnogi zemljaci svojim donacijama i radom pripomogli, ali Udruga je uz materijalnu pomoć Splitsko-dalmatinske županije i Općine Zagvozd glavni nosilac svih poslova, pa tako već deveti put uspješno organizira vršidbu.
Svakako, radnje koje karakteriziraju vršidbu, nisu jedino što se pripremilo i moglo vidjeti u Dubini. Vrijedne članica folklornog društva „Bile ruže Imotske krajine“ i Udruga žena „Slivanjka“ u tradicionalnim i ručno izrađenim narodnim nošnjama prikazale su kako se pripremala i prela vuna na kudjelji, te kako se ručno mljela pšenica u kamenim žrvnima. Tu su bili i nezaobilazni gangaši iz Slivna i Gruda. Mićo i Ante Lozina, te Ante Radalj-Roša i neki drugi svojim gangaškim umijećem vratili su nas u vrijeme naših djedova.
Osim gangaša valja spomenuti i svirača na diplama Olivera Rogošića, etno glazbenika iz Dugopolja, te guslara Matu Buljubašića iz Zagvozda, koji je svojim guslama i pjesmom spjevanoj u epskom desetercu podsjetio na događaje iz ne tako daleke prošlosti. Obojica su bili u prekrasnim narodnim nošnjama.
Koliko se drži do starine i korijena iz koji smo niknuli ponajbolje je pokazala Desanka Katić. Desanka odjevena u narodnu nošnju s kudjeljom u ruci, došla je iz Njemačke i sa sobom dovela malu unučicu također odjevenu u narodnu nošnju. Maloj Mili su dvije i pol godine i slabo govori hrvatski, ali je zato kao prava manekenka strpljivo pozirala fotografima.
Dakako, moglo se tu zaigrati i na karte tradicionalnu briškula i trešet ili baciti partiju šijavice, pa se stekao sveukupni dojam kako je priredba bila skromna ali vrlo simpatična i s ukusom organizirana.
No, svakako glavna atrakcija bila je vršidba. Kada se oko tri sata poslijepodne po izuzetno vrućem i sparnom vremenu pojavio Čedomil Lizatović na osedlanom dobro uhranjenim konju, prisutni su aplauzom i odobravanjem pozdravili njega i njegovu simpatičnu pratnju. Naime, Čedo je pored konja i mazge iz Krstatica doveo i pet magaradi, pri čemu su mu u maniri dobrih starih kaubojskih filmova, pomagala starija djeca; Ivor Topić iz Zagreba, te Vice i Zora Vuletić iz Krstatica.
I tako preko stare i pomalo zaboravljene vršidbe u mislima sam se probao vratio u vrijeme od stotinu i više godina u nazad kako su na istom guvnu na isti način vrli stari Dubinjani. Uz najbolju volju nisam se mogao uživjeti u prošlost, naprosto što se nehotično pomiješala sa sadašnjim vremenom. Iz istih razloga nisam mogao zamisliti kakvu bi reakciju i čuđenje izazvala današnja vršidba kod onih kojima je ona bila važni dio življenja.
Dok su se izjedali posljednji zalogaji pršuta, sira i janjetine s ražnja, sunce je zalazilo za vrletnu Biokovu. Dubina je lagano tonula u mrak. Prolazio je još jedan dan i još jedno simpatično druženje.
Do idućeg puta zdravi i veseli bili.
Dubina, koja je prije četrdesetak godina brojila oko 60-tak stanovnika postala je najprikladnije naselje za prikaz radnje i ostalih narodnih običaja, jer ona sama odiše starinom. Iako je to malo simpatično naselje dobilo asfaltni put, struju i vodovod, ipak je ostalo na kraju svih putova, gotovo stoljećima nedirnuto.
Zaselak, nažalost, danas broji samo šestero stanovnika, koji nisu mogli sami organizirati priredbu. Zato su mnogi zemljaci svojim donacijama i radom pripomogli, ali Udruga je uz materijalnu pomoć Splitsko-dalmatinske županije i Općine Zagvozd glavni nosilac svih poslova, pa tako već deveti put uspješno organizira vršidbu.
Svakako, radnje koje karakteriziraju vršidbu, nisu jedino što se pripremilo i moglo vidjeti u Dubini. Vrijedne članica folklornog društva „Bile ruže Imotske krajine“ i Udruga žena „Slivanjka“ u tradicionalnim i ručno izrađenim narodnim nošnjama prikazale su kako se pripremala i prela vuna na kudjelji, te kako se ručno mljela pšenica u kamenim žrvnima. Tu su bili i nezaobilazni gangaši iz Slivna i Gruda. Mićo i Ante Lozina, te Ante Radalj-Roša i neki drugi svojim gangaškim umijećem vratili su nas u vrijeme naših djedova.
Osim gangaša valja spomenuti i svirača na diplama Olivera Rogošića, etno glazbenika iz Dugopolja, te guslara Matu Buljubašića iz Zagvozda, koji je svojim guslama i pjesmom spjevanoj u epskom desetercu podsjetio na događaje iz ne tako daleke prošlosti. Obojica su bili u prekrasnim narodnim nošnjama.
Koliko se drži do starine i korijena iz koji smo niknuli ponajbolje je pokazala Desanka Katić. Desanka odjevena u narodnu nošnju s kudjeljom u ruci, došla je iz Njemačke i sa sobom dovela malu unučicu također odjevenu u narodnu nošnju. Maloj Mili su dvije i pol godine i slabo govori hrvatski, ali je zato kao prava manekenka strpljivo pozirala fotografima.
Dakako, moglo se tu zaigrati i na karte tradicionalnu briškula i trešet ili baciti partiju šijavice, pa se stekao sveukupni dojam kako je priredba bila skromna ali vrlo simpatična i s ukusom organizirana.
No, svakako glavna atrakcija bila je vršidba. Kada se oko tri sata poslijepodne po izuzetno vrućem i sparnom vremenu pojavio Čedomil Lizatović na osedlanom dobro uhranjenim konju, prisutni su aplauzom i odobravanjem pozdravili njega i njegovu simpatičnu pratnju. Naime, Čedo je pored konja i mazge iz Krstatica doveo i pet magaradi, pri čemu su mu u maniri dobrih starih kaubojskih filmova, pomagala starija djeca; Ivor Topić iz Zagreba, te Vice i Zora Vuletić iz Krstatica.
Koliko god
su se prisutni veselili početku vršidbe, toliko su najmlađi bili
ushićeni što im se pružila prilika biti u neposrednoj blizini magaradi,
tih mirnih i dragih stvorenja. Ivor, Vice i Zore, iako su još i sami
djeca, nastojali su bojažljivu dječicu ohrabriti i uzjahati na samare magaradi, te ih lagano provesti između špalira posjetilaca na
kratko jahanje.
Kada je došlo vrijeme vršidbe, konji su utjerani u guvno i vršidba je počela na isti način kako se to radilo prije stotinu i više godina. Prekrasni konj Grom i mazga krenuli su laganim kasom tarući slamu i klasje pšenice. I tako u krug čas na jednu čas na drugu stranu vrtjeli su se oko stožine, naizmjenično tjerani od mladića i starijih ljudi. Mladići da nauče kako se konji okreću s jedne na drugu stranu, te kako im pritom najlakše zapeti kljuku za ajam, a stariji su pošto-poto htjeli uvjeriti sebe i druge da nisu zaboravili radnje svoje mladosti.
Kada je došlo vrijeme vršidbe, konji su utjerani u guvno i vršidba je počela na isti način kako se to radilo prije stotinu i više godina. Prekrasni konj Grom i mazga krenuli su laganim kasom tarući slamu i klasje pšenice. I tako u krug čas na jednu čas na drugu stranu vrtjeli su se oko stožine, naizmjenično tjerani od mladića i starijih ljudi. Mladići da nauče kako se konji okreću s jedne na drugu stranu, te kako im pritom najlakše zapeti kljuku za ajam, a stariji su pošto-poto htjeli uvjeriti sebe i druge da nisu zaboravili radnje svoje mladosti.
I tako preko stare i pomalo zaboravljene vršidbe u mislima sam se probao vratio u vrijeme od stotinu i više godina u nazad kako su na istom guvnu na isti način vrli stari Dubinjani. Uz najbolju volju nisam se mogao uživjeti u prošlost, naprosto što se nehotično pomiješala sa sadašnjim vremenom. Iz istih razloga nisam mogao zamisliti kakvu bi reakciju i čuđenje izazvala današnja vršidba kod onih kojima je ona bila važni dio življenja.
Svakako
pokojni bi se najviše začudili Čedi, koji dok konji vršu po guvnu,
razgovara mobitelom s prijateljem Jurom Vukinim da mu ostavi „Slobodnu“
kako bih pročitao reportažu i vidio snimljeni materijal. No, vrijeme
teče svojim tokom i neumoljivo mijenja sve oko sebe. Dok je starima u
prošlosti bilo najvažnije kako odvojiti zrno od pljeve, nama je danas
bilo važno snimiti dio radnji vezanih za vršidbu. Ona će ostati samo u
sjećanjima kao dio folklora, a pšenica se i onako u ovim krajevima više
ne sije. Ugovoriše ponovni susret slijedeće godine u Dubini na novoj
vršidbi. Daj bože u istom sastavu ali i većem broju prisutnih.
Dok su se izjedali posljednji zalogaji pršuta, sira i janjetine s ražnja, sunce je zalazilo za vrletnu Biokovu. Dubina je lagano tonula u mrak. Prolazio je još jedan dan i još jedno simpatično druženje.
Čedo i
njegova mlada družina zajahaše svoje umorne životinje i odoše put
Krstatica.
Na Vitreniku iznad Dubine još dugo u noć vjetar je raznosio
sjetne zvukove gange. kao da je htio uspostaviti vezu s prošlošću.
Vidimo se iduće godine u Dubini na desetoj jubilarnoj priredbi.
Do idućeg puta zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate.
Primjedbe
Objavi komentar