Ovih dana zima nam je na svom kalendarskom početku pokazala zube. Nitko, osim meteorologa, nije se nadao da će to hladno godišnje doba početi tako niskim temperaturama. Snijeg i temperatura od -15°C i sve to propraćeno jakim vjetrom, stvorilo je ugođaj kao da je temperatura ispod -25°C pa i niže.
Na najljepšem moru svijeta puhala je orkanska bura koja ga je u mnogim mjestima zaledila, što se rijetko događa.
Nije mi tema iznenađujuće hladna zima, nego kako ljudi u Imotskoj krajini u zaleđu Biokova žive u vrijeme kada su putevi zavijani snijegom i kada zbog nepogode ne mogu otići liječniku ili se snabdjeti s osnovnim životnim potrebama.
Nisam siguran da općinska i županijska vlast, znači država, ima nekakav plan i program na osnovici kojih bi u vrijeme nepogoda pružila se pomoć onima kojima je ona potrebna, a to su stari i bolesni. Još je gore ako takav plan postoji a nitko ga ne primjenjuje, barem u ovoj situaciji, no nitko ga nije ni pokušao primijeniti.
Iz jednog dnevnog lista saznajem da ni medicinska sestra nije mogla (čitaj htjela) doći do bolesnika jer nisu očišćeni seoski prilazni putevi. Opskrba kruhom i ostalim potrepštinama nije ništa bolja, no oni koji selo redovno posjećuju i dovoze potrebne namirnice su privatnici i to rade koliko znaju i mogu. Njima se ne zamjera što eventualno nisu mogli doći, jer je to privatna stvar dućana i pekara, ali se ozbiljno zamjera općinskoj i županijskoj vlasti što ne vodi brigu o svom stanovništvu. Njihova pomoć ne da nije dobra nego je posve zanemarena.
Najbolja ilustracija stanja vidi se kada se privatnim traktorom na vlastitu inicijativu otiđe po medicinsku sestru. Gospođa nije htjela 300 metara pješke preći do bolesnika. Povodom toga čitam riječi Čedomila Lizatovića; - Jučer smo je s mojim traktorom dovezli. Sramota je da smo na ovakav način zaboravljeni….
Dakako, treba razmisliti i o riječima jednog oboljelog samca, kojemu da nije Čede, čovjeka koji ima srce i suosjećanje, ne bi nitko došao pružiti pomoć. Zato Lile kaže; - Najlakše je zaboraviti jer ionako od nas nikakve koristi. Svi smo ovdje stari i nemoćni. U našem zaseoku ima nas petnaestak. Polegli smo što od gripe što od starosti i siti smo praznih obećanja. Lagano ali sigurno nestaje nade za nešto bolje. Naučili smo već da u ove hladne zimske dane, na ledom okovanim putevima prije možeš sresti vuka nego čovjeka.
Toliko smo shrvani da nitko od nas nema želju niti hrabrost izreći koliko su naši životi jadni, bijedni i čemerni. Naprosto smo zaboravljeni i poniženi. Sramimo se svog stanja. I nastavlja; - Došli smo do krajnjeg kraja izdržljivosti. Mi u ovoj kotlini, dolini suza, tako je zovemo, kada ovako zaledi, još je hladnije oko srca i duše. Preostalo nam je samo bespomoćno gledati u nebo i moliti boga da sunce što prije otopi ovaj led, jer po nekima bismo vrlo lako mogli i umrijeti.
Hej općino, hej županijo, hej državo! Kamo to idete, što to radite i
zbog koga postojite? Jeste li tu sebe radi ili ste radi naroda? Pročitajte što vam poručuje polupismen čovjek, koji zadnjom snagom
razmišljanja apelira na razum i suosjećanje, koji spominje kako ste se
od naroda udaljili. Vaše radnje i briga sliče na sve samo ne na ono što
vam je obveza. Postavljena su vam radna mjesta, plaćeni ste zbog toga
da pomažete i vodite brigu oko svih onih koji vama osiguravaju dobro
plaćen posao i sve ostalo što imate.
Gdje si državo, zašto smo te stvorili, zašto smo ratovali i prolijevali svoju krv. Jeli to zato da bi samo tvoji službenici imali, da bi stvarali samo sebi osobni dobitak ili ste tu da vodite i pomažete narodu.
Nakon svega, ako bilo tko od prozvanih ovo pročita gotovo sam siguran da će reći; vidi ove komunjare i nostalgičara za Jugoslavijom. Izreći će i sve ostale budalaštine kojima plaše narod.
Da gospodo, narod se borio, ginuo i stvarao vlast, ali ne ovakvu kakvu vi obnašate i mislite da bi vlast trebala izgledati.
Recite mi slobodno da sam nostalgičar!
Da, priznajem, nostalgičar sam za prošlim vremenima, jer se nekada o narodu vodila briga, a oni koji nisu radili kako je vlast htjela bili su kažnjeni.
Da, nostalgičar sam, jer pamtim prošlost i teške vremenske nepogode po kojima je medicinsko osoblje ambulante Zagvozd bez pogovora dolazilo u sela i previjalo rane bolesnicima. Sjećate li se sestre Katice i Marijana Topića? Jesu li ikada nekome odbili pružiti pomoć, bez obzira koliko je teško bilo doći do bolesnika.
Da, nostalgičar sam za pravednošću i jednakosti, za solidarnošću i suosjećanjem. Nostalgičan sam za društvenim standardima koje je ovaj narod imao i u njima živio.
Da, nostalgičar sam! Zovite me kako god hoćete, ali trebate znati da država i njene institucije moraju narodu biti sluge a nikako gospodar. Sve dok ne bude tako, sve više će biti nostalgičara!
Do idućeg puta zdravi i veseli bili
Vaš Mali Mate
PS
- U spomen na pokojnog Ivana Ivanovića - Lilu.
- U ovom napisu koristio sam dio teksta Vedrane Šuvar, te fotografije koje je snimio Ivo Čagalj, na čemu im se ovim putem zahvaljujem.
Gdje si državo, zašto smo te stvorili, zašto smo ratovali i prolijevali svoju krv. Jeli to zato da bi samo tvoji službenici imali, da bi stvarali samo sebi osobni dobitak ili ste tu da vodite i pomažete narodu.
Nakon svega, ako bilo tko od prozvanih ovo pročita gotovo sam siguran da će reći; vidi ove komunjare i nostalgičara za Jugoslavijom. Izreći će i sve ostale budalaštine kojima plaše narod.
Da gospodo, narod se borio, ginuo i stvarao vlast, ali ne ovakvu kakvu vi obnašate i mislite da bi vlast trebala izgledati.
Recite mi slobodno da sam nostalgičar!
Da, priznajem, nostalgičar sam za prošlim vremenima, jer se nekada o narodu vodila briga, a oni koji nisu radili kako je vlast htjela bili su kažnjeni.
Da, nostalgičar sam, jer pamtim prošlost i teške vremenske nepogode po kojima je medicinsko osoblje ambulante Zagvozd bez pogovora dolazilo u sela i previjalo rane bolesnicima. Sjećate li se sestre Katice i Marijana Topića? Jesu li ikada nekome odbili pružiti pomoć, bez obzira koliko je teško bilo doći do bolesnika.
Da, nostalgičar sam za pravednošću i jednakosti, za solidarnošću i suosjećanjem. Nostalgičan sam za društvenim standardima koje je ovaj narod imao i u njima živio.
Da, nostalgičar sam! Zovite me kako god hoćete, ali trebate znati da država i njene institucije moraju narodu biti sluge a nikako gospodar. Sve dok ne bude tako, sve više će biti nostalgičara!
Do idućeg puta zdravi i veseli bili
Vaš Mali Mate
PS
- U spomen na pokojnog Ivana Ivanovića - Lilu.
- U ovom napisu koristio sam dio teksta Vedrane Šuvar, te fotografije koje je snimio Ivo Čagalj, na čemu im se ovim putem zahvaljujem.
Primjedbe
Objavi komentar