Vjerujem da vam nije poznato od kada se u Krstaticama počeo slaviti vjerski praznik Srce Isusovo.U lipnju mjesecu davne 1901. godine, kada je postavljen i blagoslovljen mramorni oltar s likom Isusa Krista, tada je crkva dobila današnji naziv i od tada se svetkuje. Svetkovina i narodno veselje - dernek nema točan datum održavanja. Svetac se slavi svake godine, petkom u lipnju, a samo rijetko u srpnju, što znači da nema točnog datuma održavanja. Ove 2017.godine bilo je to 23. lipnja. Svetkovina je počela večer uoči praznika, kada su zapaljeni svitnjaci. Za izuzetno veliki svitnjak pobrinuli su se Davor Babićev, Vice Vranotin, Luka i Ante Babićevi i druga djeca iz Sredine sela. Lijepo vrijeme i vedar dan doprinijeli su dobroj posjećenosti prvenstveno onih koji su se zavjetovali doći, no, najviše je bilo domaćeg stanovništva i njihove rodbine koja živi po mnogim mjestima u Hrvatskoj.
A kako je to izgledalo nekada u prošlosti?
Crkveni praznik počeo bi jutarnjom zvonjavom crkvenim zvonima, kojima je godinama, za tu priliku „upravljao“ Gajtan (Ivan Krištić) iz Druma. Čovjek je bio veseljak i neka vrsta klošara, koji bi išao od sela do sela, od derneka do derneka i za skromni ručak, obično u župnom dvoru, zvonio i uveseljavao narod. Poslije procesije i mise počeo bi dernek.
Dernek nije izgledao kao danas, ali je jedno ostalo tradicionalno. Janjetina se pekla i prodavala na isti način kao i prije mnogo godina.
Svatko na svoj način veselio se tom danu. Na primjer, djeci su kupovali neke tvrde kolače, tko zna kada su bili ispečeni.
Bili su toliko tvrdi da ih je rijetko tko moga gristi, a da ih nije umakao u mlijeko. Curama su momci kupovali trešnje, koje su im prodavačice istresale u šudare (maramice) iz kojih su ih šetajući jele.
Na dernecima su se mnogi mladići i djevojke upoznali i kroz vrijeme postali bračni drugovi.
Na platou, tamo gdje je danas mrtvačnica, vrtjela bi se dva ringišpila, jedan za djecu, a drugi za odrasle.
U besparici platiti nekome rundu na ringišpilu bio je pravi podvig, ali koliko god je bilo skupo ipak se tražila slobodna stolica.
U gostioni su se igrale karte i buće, a ispred gostione momci su se nadmetali u bacanju kamena s ramena. Pilo se uglavnom vino i nezaboravno slatko piće „šobesa“. Nije bilo pive i Coca cole niti drugih kemikalija.
Treba napomenuti da su obitelji uvijek za Srce Isusovo kupile kilo ili dva pečene janjetine i počastile prijatelja i rodbinu. Tko to nije mogao ponuditi smatrao se velikom sirotinjom ili škrtim čovjekom.
Derneci su bili pravo mjesto na kojemu se pjevala ganga. Po stotine parova momaka i cura formiralo bi šetnicu od crkve do gostione i šetajući gangalo. Obično se gangalo u grupama po troje, a pjevalo se novo pjevanje izmišljeno za tu priliku. Cure i momci dugo prije derneka izmišljali su i uvježbavali nova pjevanja, kojega bi po prvi puta na derneku javno predstavili. Novo pjevanje bilo je izazovno i zanimljivo, pa su ga drugi gangaši morali brzo „skinuti“, jer grupa koja je donijela novo pjevanje otišla bi i odnijela ga sa sobom.
Novi stil ganganja zadnji put se mogao čuti kada bi ga u smiraj dana zapjevala mladost na Počivalima, odmorištu iznad sela. Tu bi, odlazeći iz Krstatica, momci i djevojke iz Poljica, Druma, Podosoja, Zmijavaca i Runovića zadnji puta zapjevali svoju gangu i tako se na najbolji način oprostili od simpatija, prijatelja i krstačkog derneka obećavajući im doći i druge godine. No, mnogi nisu održali obećanje i nikada više nisu došli. Sudbina im je trasirala životne puteve u nekim drugim pravcima.
U današnje vrijeme sve se promijenilo. Nema ringišpila niti prodavačica kolača i trešanja. Grupice cura i momaka ako i zapjevaju koju gangu to je eto toliko da se podsjete kako je nekad bilo. U ostalom, sela su nam opustjela. Nema više niti cura niti momaka, pa tako nema ni tko zagangati. Gostionica, to „svetište“ druženja također je nestala. Igranje karata, šijavica, balote i druge narodne igre zamijenile su igrice na mobitelu.
Ove godine ispred crkve kod spomenika svirala je do kasno u noć pjevačka skupina, koju je angažirao mjesni svećenik, a po uzoru na velike gradove sve je završilo vatrometom. Vrijeme i ljudi su se potpuno izmijenili. I neka su!
Žalim samo za narodnim običajima koji su u sebi imali toliko toga iskonskog i gotovo neponovljivog.
Eto toliko o nečemu iz prošlosti što mi je ostalo u sjećanju.
Dvije prijateljice krstačkog porijekla
Darko i Stipe, otac i sin, glavni zabavljači
Mate"budno"prati harmonikaša
Joško bi najrađe sam zasvirao
Neodoljiva želja za plesom i pjesmom
E pa da ste živi i zdravi do nekog drugog derneka !
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar