TUGA U OSVRTU

 

Oduvjek mi je teško i tužno bilo odlaziti iz ovog kraja. Kao mladić, dok sam polazio škole, redovito bih plakao nakon što bih se izgrlio s pola zaseoka koji bi došli da me isprate za Zagreb. Moja tuga trajala bi sve dok ne bi izmakli vidici i poznata brda po kojima bih gonio stoku s mojim seoskim prijateljima i rodbinom.

 

Prije neki dan ponovno mi se stisnulo grlo od tuge. Isto onako kao kada sam odlazio na put u vrijeme mog djetinjstva. Onda, jer sam se rastajao s dragim osobama, a danas zato što ih više nema.
Sa sjetom u srcu pogledavao sam u retrovizor ne bih li ugledao neku ruku koja maše u znak pozdrava, no sve je bilo uzalud. Davno je nestalo ispraćaja i pozdrava.
Nije to zato što sam postao omražen ili što sam loš čovjek, nego naprosto nestalo je onih ljudi koji su tu nekada bili i sretno živjeli. Jedni su umrli, a drugi otišli u svijet trbuhom za kruhom. Žalosno i nepravedno!
Davno je prošlo vrijeme u kojemu sam zauzeo mjesto svoga pokojnog oca. Temelje odgoja koje mi je dao uporno sam prenosio na moju djecu i unuke. No, izuzetno mi je važno što su dolazeći u mjesto mojih korijena, okusili duh ovog surovog kraja. U njemu se najbolje može usporediti današnji duh življenja s onim iz prošlosti.

Stalno spominjem kako ne bi smjeli u ovom otuđujućem spektaklu modernog života postati razmaženi i nezahvalni, prvenstveno prema životu, jer će izgubiti smisao i ljudskost, solidarnost i jednostavnost kakvu je imao taj stari pošteni svijet.
Ako se to ipak dogodi, dolaskom na staro ognjište shvatiti ćemo da imamo sve, a u stvari, nećemo imati ništa. 
Zato, ne dozvolimo da obitelj, poštenje, ljubav, prijateljstvo, skromnost i druge čovjekove vrline padnu na rub zaborava i da se prema njima odnosimo indolentno. 
Ako ništa drugo, tako ćemo na najbolji način odati poštu starom poštenom svijetu.

Zdravi i veseli bili
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)