Neki dan mi je istekla važnost vozačke
dozvole. Odmah sam poduzeo određene radnje kako bih dozvolu produžio i imao taj
izuzetno važan dokument. U ostalom zašto bih plaćao kazne ako nemam dozvolu ili
joj je istekla važnost.
Skupio ja sve potrebno
i veselo otiđem u Policijsku postaju gdje sam na šalteru predao zahtjev za
produženje važnosti.
E kume moj ne
ide sve tako lako kako sam ja zamislio. Na šalteru me dočekala jedna malo ojača
gospođa, kojoj sam pružio potrebni formular, državnu taksu i fotografiju koja
je istovjetna onoj koja je na staroj dozvoli. Sve je gospođa pomno pregledala
ali je najveću pažnju posvetila priloženoj fotografiji.
Šta je sad? Bila je opća gužva pa sam se zgrozio na samu pomisao da me vrati na dopunu, time i na početak reda.
Sve je bilo ispravno osim
što mi reče, a da me nije ni pogledala, kako fotografija ne odgovara propisima. Navodno je
starija nego što propisi dozvoljavaju.
Poznato mi je da propisi spominju samo veličinu ali ne i starost fotografije. Odmah me je uputila da se fotografiram u kiosku smještenom preko puta nje u istoj
prostoriji.
Gđa iz kioska
me na brzaka namjestila, rekla da skinem naočale i „škljoc“. Fotografije su bile gotove za
manje od dvije minute. Platih 70 KN, uzeh fotografije koje sam, žureći prema drugom šalteru, jedva pogledao.
Pa
što ću gledati i analizirati glupu fotografiju kad ih svaki dan vidim u ogledalu. U čovječjem životu dođe vrijeme kad mu postane svejedno kako izgleda. Znam da više nisam mlad niti lijep. Neću se više ženiti, a bogme ni nekoj drugoj udvarati. U ostalom što je tu strašno ako je fotografija ispala loše. Vozačku nitko
ne traži osim policije, a ona se ionako nagleda svega i svašta, pa može i loših fotografija.
No, uskoro će mi prilika pokrenuti svijest da je potrebno na ispravama imati, niti lijepu niti ružnu fotografiju, nego fotografiju po kojoj bi te drugi mogli prepoznati.
Gospođa na
šalteru uzela je jednu fotografiju, stavila u uređaj pridružujući je s ostalim
podacima.
Vjerujem kako znadete da se fotografije više ne lijepe na dokumente.
Uređaj fotografiju zajedno s ostalim podacima pretvori u digitalni oblik i
pohrani u bazu podataka tako da se mogu koristiti u bilo koje vrijeme i u svim
policijskim postajama u državi.
Iznenadilo me kako se Hrvatska policija vrlo brzo prilagodila na
primjenu moderne tehnologije, ali i da su dosta zanemarene mjere opreza kakve su bile u vremenima kada se sve radilo ručno i preko barem četiri indigo papira.
Problem sam vidio u onoj gospođi na šalteru, koja nije usporedila moju fotografiju s mojom
facom. Ona bi to trebala učiniti, jer je upravo ona najodgovornija za ispravnost
unosa podataka. Doduše u zakonu stoji samo da fotografija bude određene veličine, a da li donosilac sliči ili ne na donesenu fotografiju nije bitno.
E pa zašto je to
toliko bitno? Pa bitno je, jer sam mogao donijeti fotografiju od nekog drugog čovjeka. Na vozačkoj dozvoli bili bi moji osobni podaci, a fotografija bi prikazivala
sasvim drugu osobu.
I tada nastaju ozbiljne peripetije.
Nedugo zatim pođem sa suprugom na izlet i samo što smo izišli s autoputa na
sporednu cestu policija me zaustavila.
- Dobar dan...kontrola je...možete mi dati vašu vozačku i prometnu dozvolu?
- Kako ne...mogu
vam pokazati dokumente...ali bogme neću vam ih dati. Meni trebaju! Našalih se ja
na račun bezazlenog policajčeva izričaja, na što smo se obojica nasmijali.
Gleda policajac
malo dokumente, više mene i tako barem tri-četiri puta. Malo gleda, malo
protrlja oči, pa ponovno gleda, ne vjerujući u ono što vidi na vozačkoj.
Na kraju me
zapita s ozbiljnim čuđenjem; - gospodine da li ste ovo zaista vi na vozačkoj
dozvoli? Samo vas molim budite iskreni, pa ćemo problem lakše riješiti?!
Šta sam drugo mogao reći nego s rezervom priznati; - da, to sam valjda ja! Nema laži, pa upravo sam
dozvolu napravio prije nekih desetak dana.
- Vidim ja da
je dozvola friška, kaže policajac, ali ja vas ne mogu nikako poistovjetiti s likom na
fotografiji. Ovo mora da je netko drugi i nastavi;
- Dobro, imate
li neki drugi dokument na kojemu je fotografija preko koje bi vas mogao
identificirati?
Pružih mu
osobnu iskaznicu, koja u prometu ništa ne znači. Na njoj je fotografija (ova desna) snimljena prije desetak godina i kako kaže gospodin policajac ona me
prikazuje upravo onako kako izgledam u naravi. Sva je sreća da je važnost osobne
iskaznice, za starije osobe trajna, pa važi do smrti osobe, inače ne znam kako bih se
izvukao iz ove situacije.
Tek kad smo došli na odredište po prvi put sam pogledao vozačku dozvolu i fotografiju na njoj. Teško bih se prepoznao da me nije odala tirkizna naušnica u mojem lijevom uhu.
Ovog ljeta kad dođem u Krstatice napraviti ću probu prepoznavanja. Ako me ne prepoznaju mojì susjedi Ante, Jure i Davor, morat ću promijeniti vozačku. No, prije toga pustiti ću brkove i bradu, i to na poseban način, ne bi li barem tako bio prepoznatljiv.
I sad se ja
pitam? Zar je važnija friško
snimljena fotografija na kojoj se i vlasnik teško prepozna, od stare ali prepoznatljive?
Ima li logike da na osobnu iskaznicu možeš staviti fotografiju staru deset godina, a na vozačku ne možeš?
Uzaludna je ta silna i skupa digitalna oprema, ako u nju već na početku unosimo krive podatke, a loša fotografija je krivi podatak.
Konačno prosudite sami. Pogledajte ove
dvije fotografije na kojima je jedna te ista osoba. Lijeva je fotografija na novoj vozačkoj dozvoli, snimljena prije dvadesetak dana, a na desnoj je ona koja se nalazi na osobnoj iskaznici, koja je snimljena prije desetak godina. Pitam sve one koji me poznaju; po kojoj me fotografiji prepoznajete? Da li po lijevoj ili desnoj? Ako kažete da
me prepoznajete po lijevoj, onda ste u meni prepoznali vukodlaka, a ne starog znanca.
I sasvim na kraju mislim da smo zasigurno najružniji narod, ako bi nas se cijenilo po fotografijama na vozačkim dozvolama.
Ovo je bio samo pokušaj da za 1. april (travanj) u vas unesem zrno veselja. Slobodno se narugajte na moj račun! Ionako ste se u ovim nakaradnim vremenima rijetko smijali!!
Do iduće
fotografije zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir
Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar