BILO JEDNOM U KRSTATICAMA

 

Ovog ljeta kao i mnogih drugih koja su prošla nađoh se u Krstaticama. Vruće je bilo kao nikada. Temperatura se penjala i do 40 stupnjeva. Mislio sam da ljetna žega i vrućine ne mogu biti tako pogubne i da gotovo graniče s prirodnom nepogodom.
Zbog nestašice vode mnoge su obitelji pomoć zatražile od vatrogasaca, koji su dovozeći pitku vodu znatno ublažili patnje ljudi i stoke. Čak je i kanader morao intervenirati zbog gašenja nenadanog požara.
Krajolik se potpuno promijenio. Sasušena stabla djeluju kao da je kasna jesen, a ne ljeto. Obadi, ose i muhe nemilosrdno su napadali ljude i životinje i sve ono što u sebi nosi tekućinu, boreći se tako za vlastiti život.
Da bi se utažilo žeđ pilo se sve do čega se došlo. Pivo, vino, voda i sokovi, pa čak i razblažena kvasina, staro prokušano piće za osvježenje i ublaženje žeđi.
Skrivalo se u hladovinu, a jedini koji se nisu ničega bojali bili su oni koji su stalno na selu. Oni su neumorno skupljali ljetinu i pripremali drva za zimu.
Došljaci su išli svaki dan na more, vraćajući se svakodnevno tek u predvečerje kad bi žega već popustila.

Meni nije bilo do plaže i do gledanja polugolih tjelesa pa sam se prihvatio pregledavanja i sređivanja starih obiteljskih fotografija i filmova snimljenih prije više od četrdeset godina.
Ne znam da li ste ikada razgledavali tako stare fotografije i filmove pitajući se gdje su i kako izgledaju danas oni koje ste snimali prije toliko godina. Stari filmovi i slike ma šta i koga prikazivali u meni su uvijek pobuđivali razmišljanja o prošlosti. Iako su slike samo nijemi svjedoci vremena u kojemu su snimljene ipak se kroz njih može puno toga doživjeti pa i naučiti.
Usporedite li davno snimljenu prirodu, a naročito ljude s današnjim njihovim stanjem više ćete saznati o njima nego da vam netko ispriča njihov život.
Zbog toga sam se odlučio da vam predstavim jedan od filmova koje sam snimio između 1973. i 75. godine. Nadam se da nećete zamjerit što je film dosta loše kvalitete. Nekoliko je puta presnimljen iz jedne u drugu tehniku, jer je to bio jedini put da ga postavim. 

 

 

 

Ako pažljivo pogledate film vidjeti ćete da su sve obradive površine uredno obrađene i zasađene standardnim kulturama, te da je prostor neusporedivo manje pošumljen nego što je to danas. Također, uočljivo je da kuće izgledaju isto onako kako su izgledale i bile u vremenu njihove gradnje, te da se gotovo ni jedna nije obnovila. Današnja zdanja obiteljskih kuća; Jure Ikarina, Joke Katina i Luke Bajkova tada se nisu ni počela graditi. Dakako, vidljivo je i da su glavna cesta i cesta kroz zaselak još uvijek pod makadamom.
Što se tiče osoba koje ćete vidjeti, osmero ih nije među živima. Umrli su. Neki od njih po godinama još su mogli biti među nama.
Djeca koja su na filmu danas su odrasli ljudi koji imaju svoje obitelji i djecu pa neki i unuke. Među njima su liječnici, inženjeri brodogradnje, inženjeri elektrotehnike, doktori nauka, ekonomisti, profesori, pravnici i časnici trgovačke mornarice. Neke će te od njih sigurno prepoznati. No, bilo kako bilo u momentu kada je nastao film u tri Topića obitelji koje su snimljene živjelo je 20 duša. Danas u Krstaticama ne žive niti oni niti netko od članova njihovih obitelji.
Ipak ne mogu a da ne spomenem demografsko stanje sela. Na žalost svaki dan sve nas je manje. Naš najmlađi stanovnik mali je Lovre. Ima malo više od dvije godine, pa je žalosno to što je on jedini. Postavlja se pitanje; da li će u skoroj budućnosti i Krstatice kao i druga sela ostati bez stanovnika i kao takve biti izbrisane iz popisa naseljenih mjesta? Biti ću optimist i nadati se da će naše selo, iako nam je sudbina namijenila negativan pravac "razvoja", naći načina kako će ostati živo. Možda postoje drugačiji oblici oživljavanja sela i naših prelijepih krajeva. No, o tome drugom prilikom.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate