SAZRELE DIVLJE TREŠNJE

Prva škola u Krstaticama sagrađena je krajem 1910, a otvorena 1913. godine. Otvorio ju je don Frane Vrčić, župnik u Krstaticama. U prvim godinama rada vodila se kao područna škola, a godine 1919. postala je državna škola. Prva učiteljica, Ana Pivac, te 1913. godine u prvi razred upisala je 64 polaznika. Upisani su svi koji su bili stari između 7 i 11 godina. Škola je pokrivala današnja naselja Krstatice i Biokovsko selo. Jedna je od prvih škola u Imotskoj krajini. Zgrada je imala nekoliko učionica i stanove za učitelje. U krugu školskog prostora, koji je ograđen visokim suhozidom, smjestilo se sve što je bilo potrebno za normalan život učitelja i rad škole. Škola je aktivno radila do 1960. godine sve dok nije sagrađena na Krčima nova škola. Bila je vlasništvo braće Letića, koji su je namjenski sagradili i dali državi u rentu. Nekadašnja škola nalazi se u sredini sela, ispod župnog dvora, a njene prostore danas koriste potomci Letića.
Nova školska zgrada napravljena je u centru sela, na Krčima. Njena gradnja trajala je dvije godine. Sve radove osim samog zidanja objekta napravili su mještani obveznim radom. Sazidali su je majstori-zidari iz Donjih Vinjana. Otvorena je 1958. godine. Školske godine 1960/61. postala je osmogodišnja škola. Danas škola ne radi i u stanju je propadanja, napuštena od države i od naroda. Ono malo djece što je ostalo pohađaju školu u Zagvozdu.

Šezdesetih godina obvezno četverogodišnje školovanje država je pretvorila u osmogodišnje, pa škola na Krčima, iako je radila u dvije smjene nije mogla primiti sve učenike. Našlo se rješenje tako da se otvorila škola u zaseoku Gudelji. U školu osim djece iz Gudelja išla su djeca iz susjednih Rakića. Škola je bila smještena, u za to adaptiranom objektu, čiji je vlasnik bio Markuzina Gudelj. Nije radila dugo, nekoliko godina, jer su Rakići izgradili vlastitu pa nije bilo potrebe za školom u Gudeljima.

Znači da su Krstatice u jednom trenutku imale dvije škole. Danas je gotovo nezamislivo da je jedno tako malo mjesto imalo istovremeno dvije škole. Ondašnja vremena bila su izuzetno teška i tegobna. Mnoge obitelji su oskudjevale i nije bilo izobilja. Bilo je malo kruha, meso se pretvorilo u pilju slanine, a jedino slatko koje se osjetilo bile su tek sazrele divlje trešnje. Nije bilo kolača. Nedostajalo je svega osim truda, jada i gladi. Razredi su i pored sve te bijede bili prepuni vesele i zdrave djece, tog jedinog veselja siromašnih.
E, kada bi se moglo vratiti u ono vrijeme. Ja bih se u njega dragovoljno vratio i napustio sve što danas imam. Bože moj, gdje su nestale bose noge i nakićene zovnice, pločice i pisaljke? Gdje su moji prijatelji iz djetinjstva s kojima sam izigrao bezbroj partija na buće i na karte napravljene od kartonske kutije. Molimo te, vrati nas zajedno u prošlost u onu istu bijedu, jad i glad samo da još jednom doživimo nasmijane, vesele i vragolaste dječačke dane.

Možete mi spočitati da plačem za mladošću ili prošlim vremenima. Ne, vrate se. Ne plačem ni za jednim ni drugim. Plačem za dječjim smjehom i vragolijama krstačke djece kojih više nema.

Na kraju mora se priznati da nas je sudbina zajedno s našim Krstaticama povela na put neminovnog nestanka, na put s kojega se više nije moguće vratiti.

Iskoristiti ću priliku i odati dužno poštovanje svima onima koji su nas učili i koji su nam pokazali prvi korak kojim smo krenuli u život. Hvala; Ivanu Rogliću, Živku Jerkoviću, Stjepanu Aniću, Marku Todoriću, Petru Gudelju, Dinku Šućuru, Mati Lončaru, Mariji Gudelj, Dani Ćapinu i drugim krstačkim učiteljima.

Eto za sada toliko. Javiti ću se opet, a do tada zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate