MIŠĆIĆ

 

Za one koji ne znaju šta je mišćić reći ću da je to oderana koža kozleta ili jareta  pripremljena na poseban način za transport vina, ulja ili vode. Veličina mu je ovisila o veličini životinje. Ako je bio napravljen od odraslog jarca ili koze onda je to bila mišina ili mjeh.

U mišćić bi stalo oko 10 do 12 litara, a u mišinu i do 60 litara tekućine.

E takvim mišćićem od desetak litara nebrojeno je puta preneseno vino iz Ćelića u Šarine. Inače Ćelići su zaseok Poljica smješten u podnožju Osoja na udaljenosti jedno 4 kilometra od sela Krstatica.

Zvali su je Škiljinica ili Anđuša. Na obadva se imena odzivala i nije se ljutila, jer je jedno dolazilo po obitelji u kojoj je rođena, a drugo od vlastitog imena Anđe.

Iznenada ostala udovica (muž Pupan poginuo u Šućurima prilikom gradnje ćemera) s nejakom i bolesnom djecom. Imanjem vrlo siromašni, uglavnom, život i napredak bazirali su na zaradi glave obitelji, Pupana, dobrog zidarskog majstora.

Nesretnom pogibijom cijela obitelj ostala je preko noći bez hranitelja, pa je Anđuša morala preuzeti brigu nad njom.

Izlaz je našla u trgovanju s vinom.

Jakost trgovanja i potrebe za vinom redovno su se pojavljivale u prvim proljetnim mjesecima i trajale bi čitavo ljeto do dolaska novog vina. Proljeće je bilo idealno za Anđušu i njenu trgovinu vinom iz razloga što se u proljeće obavljaju teški proljetni radovi u kojima se na majstorima i nadničarima nije smjelo štedjeti. Ako se još tome doda da je kod mnogih obitelji proljeće sušno razdoblje vina, onda je to izuzetno pogodovalo Škiljinici i njenoj trgovini.

Nedjeljno dva-tri puta mali mišćić i Škiljinica našli su se na relaciji Ćelići – Šarini.

Ako mislite da je lako dolazila do zarade, molim vas, jednom probajte uz vrlet Osoja iznijeti na leđima 12 do 15 kilograma. Vjerujem da će te već kod prvog pokušaja odustati ili promijeniti mišljenje. Anđuša nije smjela odustati iako je bezbroj puta uz Osoje iznijela svoga „prijatelja“ - mišćića, a pri tome bila gladna i žedna.

Vino je bilo dobre i prirodne kvalitete. Cijenila ga je jeftinije od onoga iz gostionice.

Ljudi je nikada nisu vidjeli da se uprtila s nekim drugim teretom osim s mišćićem.

Pričali su, da nije birala vrijeme kada će poći po vino. Sretali su je i u sami sumrak na putu za Ćeliće da bi se ranom zorom vratila, kako bi zadovoljila već unaprijed najavljene kupce.

Koliko je vina tako preneseno s malim mišćićem i gdje mu se izgubio trag nije poznato. Znam samo da ga je Anđuša čuvala i da se od njega nije odvajala sve dok je mogla.

Pored izrazitog siromaštva i velikih napora oko nabavke i prodaje redovno je svoje  kupce počastila s čašom vina. Čaša vina za nju je značila više od pića. Malo je onih koji su od Anđuše otišli žedni.

Do idućeg pisma zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate