Šta ti je sudbina.
U isto vrijeme na tri različita mjesta dešavale su se tri različite radnje, koje će u momentu sjedinjenja donijeti neviđenu tragediju.
Dok je zapovjednik korpusa talijanske fašističke vojske general Renzo Dalmazzo u Dubrovniku izrađivao plan "Albia", u cilju čišćenja partizanskih snaga s područja Biokova, istovremeno četnici iz okolice Nevesinja i Gacka brusili su noževe, spremajući se za krvavi pir kojega su im istim planom namijenili talijanski fašisti.
Istovremeno u krstačkom zaseoku Gornja Zečevina, stotinama kilometrima daleko od jednih i drugih, ne sluteći nikakvo zlo, obitelji su živjele uobičajenim seoskim životom.
Iako je bilo ratno stanje, a opasnosti vrebale sa svih strana, nije bilo vremena za razmišljanje o tome. Bijeda i siromaštvo pritiskali su svakoga sposobnog za rad da sve raspoložive snage usmjeri na obradu škrte zemlje i stvori kakve takve izglede za preživljavanje. U takvom stanju i raspoloženju stanovništvo Gornje Zečevine ni u snu nije moglo povezati svoju sudbinu s Talijanima, a još manje s četnicima.
Operacija "Albia" je naziv za pokušaj čišćenja biokovskog prostora od partizana (bataljona "Josip Jurčević") zajedničkim sudjelovanjem talijanske vojske i hercegovačkih četnika. Operacija se odvijala krajem kolovoza 1942. godine, na način da se brzim i iznenadnim napadom opkole i unište partizanske jedinice i uporišne točke njihove opskrbe.
Za izvođenje operacije "Albia" angažirani su raspoloživi dijelovi divizije "Bergamo" iz sastava 18. korpusa (sjedište u Splitu) i dijelovi divizije "Messina" iz sastava 6. korpusa (sjedište u Dubrovniku).
U talijanskoj vojnoj operaciji "Albia" na područje Biokova, Talijani su angažirali i oko 1000 istočno-hercegovačkih četnika, regrutiranih s područja Stolac - Nevesinje - Gacko. Oni su se potkraj kolovoza 1942. godine prebacili iz Nevesinja preko Ljubuškog i Vrgorca, te su zajedno s talijanskom divizijom "Bergamo" sudjelovali u zajedničkim vojnim operacijama protiv partizanskog bataljuna "Josip Jurčević" na području Biokova.
Četnicima su talijanski fašisti namijenili osnovnu aktivnosti koja se sastojala u uništenju hrvatskog stanovništva i pljački njegove imovine.
Scenarij pokolja bili su gotovo uvijek isti. Talijanske jedinice bi kamionima u određeno područje dovezli četnike i kada bi naselje opkolili tada bi u ta naselja ušli četnici koji bi u njima pljačkali, palili kuće i ubijali koga su stigli.
Žrtve su ubijane na razne načine, a mnogi bi skončali tako što bi bili živi bačeni u zapaljene kuće. Četnici su u tijeku 29. i 30. kolovoza 1942. uz pomoć Talijana, na zvjerski način ubili i zaklali 68 stanovnika sela Dubrave, Dragljana, Vlake (Dumići-Vulete), 79 mještana Kozice te 39 iz Rašćana. Među ubijenima bila su i tri svećenika; Josip Braenović, Ivan Čondić i Ladislav Ivanković, koje su, prema četničkom izvješću, bili živi oderani.
U isto vrijeme na tri različita mjesta dešavale su se tri različite radnje, koje će u momentu sjedinjenja donijeti neviđenu tragediju.
Dok je zapovjednik korpusa talijanske fašističke vojske general Renzo Dalmazzo u Dubrovniku izrađivao plan "Albia", u cilju čišćenja partizanskih snaga s područja Biokova, istovremeno četnici iz okolice Nevesinja i Gacka brusili su noževe, spremajući se za krvavi pir kojega su im istim planom namijenili talijanski fašisti.
Istovremeno u krstačkom zaseoku Gornja Zečevina, stotinama kilometrima daleko od jednih i drugih, ne sluteći nikakvo zlo, obitelji su živjele uobičajenim seoskim životom.
Iako je bilo ratno stanje, a opasnosti vrebale sa svih strana, nije bilo vremena za razmišljanje o tome. Bijeda i siromaštvo pritiskali su svakoga sposobnog za rad da sve raspoložive snage usmjeri na obradu škrte zemlje i stvori kakve takve izglede za preživljavanje. U takvom stanju i raspoloženju stanovništvo Gornje Zečevine ni u snu nije moglo povezati svoju sudbinu s Talijanima, a još manje s četnicima.
Operacija "Albia" je naziv za pokušaj čišćenja biokovskog prostora od partizana (bataljona "Josip Jurčević") zajedničkim sudjelovanjem talijanske vojske i hercegovačkih četnika. Operacija se odvijala krajem kolovoza 1942. godine, na način da se brzim i iznenadnim napadom opkole i unište partizanske jedinice i uporišne točke njihove opskrbe.
Za izvođenje operacije "Albia" angažirani su raspoloživi dijelovi divizije "Bergamo" iz sastava 18. korpusa (sjedište u Splitu) i dijelovi divizije "Messina" iz sastava 6. korpusa (sjedište u Dubrovniku).
U talijanskoj vojnoj operaciji "Albia" na područje Biokova, Talijani su angažirali i oko 1000 istočno-hercegovačkih četnika, regrutiranih s područja Stolac - Nevesinje - Gacko. Oni su se potkraj kolovoza 1942. godine prebacili iz Nevesinja preko Ljubuškog i Vrgorca, te su zajedno s talijanskom divizijom "Bergamo" sudjelovali u zajedničkim vojnim operacijama protiv partizanskog bataljuna "Josip Jurčević" na području Biokova.
Četnicima su talijanski fašisti namijenili osnovnu aktivnosti koja se sastojala u uništenju hrvatskog stanovništva i pljački njegove imovine.
Scenarij pokolja bili su gotovo uvijek isti. Talijanske jedinice bi kamionima u određeno područje dovezli četnike i kada bi naselje opkolili tada bi u ta naselja ušli četnici koji bi u njima pljačkali, palili kuće i ubijali koga su stigli.
Žrtve su ubijane na razne načine, a mnogi bi skončali tako što bi bili živi bačeni u zapaljene kuće. Četnici su u tijeku 29. i 30. kolovoza 1942. uz pomoć Talijana, na zvjerski način ubili i zaklali 68 stanovnika sela Dubrave, Dragljana, Vlake (Dumići-Vulete), 79 mještana Kozice te 39 iz Rašćana. Među ubijenima bila su i tri svećenika; Josip Braenović, Ivan Čondić i Ladislav Ivanković, koje su, prema četničkom izvješću, bili živi oderani.
Zanimljivo je to što u operaciji "Albia" nisu sudjelovale oružane snage Nezavisne države Hrvatske (ustaše i domobrani), mada se je cijela operacija odvijala na teritoriju, koji je u skladu s Rimskim ugovorima, pripadao NDH.
Težište ovog napisa s razlogom sam usmjerio na gotovo zaboravljene žrtve Krstatica, koje su hercegovački četnici pod Njemačkom zaštitom ubili desetak mjeseci kasnije. Među ubijenima bilo je više od polovicu djece i dojenčadi.
Ne bi bilo ništa čudno da su im u toj raboti pomagali ustaše, jer su i jedni i drugi imali zajedničke ciljeve i zajedničkog neprijatelja, partizane. No, u talijanskim dokumentima koje su poslije kapitulacije od Talijana preuzeli Nijemci nigdje se ne spominju ustaše i domobrani. I još jedna činjenica; ustaše su bili stacionirani u zaseoku Gudelji samo 800 metara dalje od mjesta zločina. Da su reagirali na bilo koji način netko bi iz susjednog zaseoka vidio i posvjedočio da su i oni bili učesnici zla. No to sada malo je važno. Zlo je učinjeno i ne može se izbrisati niti zaboraviti.
Težište ovog napisa s razlogom sam usmjerio na gotovo zaboravljene žrtve Krstatica, koje su hercegovački četnici pod Njemačkom zaštitom ubili desetak mjeseci kasnije. Među ubijenima bilo je više od polovicu djece i dojenčadi.
Ne bi bilo ništa čudno da su im u toj raboti pomagali ustaše, jer su i jedni i drugi imali zajedničke ciljeve i zajedničkog neprijatelja, partizane. No, u talijanskim dokumentima koje su poslije kapitulacije od Talijana preuzeli Nijemci nigdje se ne spominju ustaše i domobrani. I još jedna činjenica; ustaše su bili stacionirani u zaseoku Gudelji samo 800 metara dalje od mjesta zločina. Da su reagirali na bilo koji način netko bi iz susjednog zaseoka vidio i posvjedočio da su i oni bili učesnici zla. No to sada malo je važno. Zlo je učinjeno i ne može se izbrisati niti zaboraviti.
Zašto sam napomenuo da ću posebno pisati o žrtvama u Krstaticama? Iz prostog razloga što se u današnje vrijeme ne odnosimo prema žrtvama onako kako bi trebalo i kako nalaže kultura življenja.
U čemu je problem?
Krstačani su prije pedesetak godina obilježili mjesto tragedije podignuvši obilježje na kojemu su bila ispisana imena stradalih. Spomenik je bio više nego skroman i nikome nije smetao sve do 1991. godine kada ga je jedna seoska, nekulturna i nepismena budaletina srušila.
Postavlja se pitanje zašto?
U čemu je problem?
Krstačani su prije pedesetak godina obilježili mjesto tragedije podignuvši obilježje na kojemu su bila ispisana imena stradalih. Spomenik je bio više nego skroman i nikome nije smetao sve do 1991. godine kada ga je jedna seoska, nekulturna i nepismena budaletina srušila.
Postavlja se pitanje zašto?
Nije li spomenik bio nijemi svjedok stradanja nevinog stanovništva?
Rušenjem spomenika izbrisan je svaki dokaz da je fašistička Italija, kasnije Njemačka, zajedno s istočno-hercegovačkim četnicima počinila genocid nad krstačkim narodom.
Bez spomenika nitko ne može dokazati da su četnici iz Nevesinja bili u Krstaticama i na svirep način ubili 24 ljudi. Rušitelj spomenika, koji i do danas nije pronađen i primjereno kažnjen, učinio je uslugu četnicima i skinuo s njih odgovornost da su ikada bili u Krstaticama i da su u njima počinili zločin.
Nameće se osnovno pitanje. Nismo li se za boga miloga i 1991. godine digli u obranu domovine Hrvatske od istih tih četnika, odnosno njihovih sinova i unuka, koji su 1943. godine učinili genocid u Gornjoj Zečevini.
Nisu li naši vitezovi dali svoje mlade živote u Domovinskom ratu upravo zato da se ne ponovi neka druga Gornja Zečevina ili Zavojane, Dragljane, Zagvozd, Grabovac i Rašćane u kojima bi se ponovno klalo Hrvate.
Jesmo li već zaboravili Mokošicu, Gospić, Škabrnju i Vukovar? Je li u Hrvatskoj zaista zavladala tišina?
Jednako ali puno žešće postavljam pitanje i Općini Zagvozd; Zašto šuti Općinsko vijeće o srušenim spomenicima i zašto ne nađu sredstva kojima bi se obnovio spomenik u Gornjoj Zečevini? Zašto se ne ugledaju na Vrgorac, Kozicu, a posebno Rašćane, koji su našli sredstva i obnovili spomenike, ili zaista za ovakvo nešto nemaju sluha.
Ipak, pitanje je svih pitanja; nismo li ovakvim nezainteresiranim ponašanjem već unaprijed dozvolili nekoj drugoj budaletini da sruši novopodignuti spomenik krstačkim vitezovima iz Domovinskog rata, kako bi izbrisao narodu iz sjećanja njegove žrtve.
Valjda se to neće dogoditi. Živimo u drugom vremenu i ne bi se trebali ponašati kao u prošlom sistemu.
Nekadašnja vlast, njegujući lažno "bratstvo i jedinstvo" među narodima Jugoslavije, na sebi svojstven način, sprečavala je da se dođe do prave istine o žrtvama četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu.
Danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj i slobodno možemo reći i dokazati da Hrvatski narod nije, kako nam drugi nameću, genocidan narod.
Naše spomenike iz daleke i bliže povijesti trebamo čuvati i njegovati, a ne rušiti. Trebamo ih učiniti vječnim i stalno prisutnim u dokazivanju da je zlo dolazilo od nekih drugih naroda. Upravo su ti drugi narodi bili ti koji su donosili i sijali smrt ubijajući Hrvate.
Uskoro će se navršiti 70 godina od zločinačkog pohoda njemačkih fašista i četnika na Gornju Zečevinu.
Iznad svega bilo bi lijepo, kulturno i ako hoćete kršćanski da se za spomenutu godišnjicu obnovi spomenik ili barem postavi spomen ploča stradalim stanovnicima Gornje Zečevine. Ako to mi sada ne učinimo pitanje je tko će u budućnosti htjeti ili moći to učiniti.
Ova inicijativa je još više opravdana i dobro došla baš u ovo vrijeme u kojemu službena Srbija traži rehabilitaciju vođe četništva, Draže Mihailovića.
Ako Hrvatska i mi kao građani ne obnovimo spomenike onima koji su stradali od četničke ruke tj. sljedbenika Draže Mihailovića, onda smo ih uz sramotnu tišinu oslobodili krivnje za sva nedjela koja su počinili u Drugom svjetskom, a boga mi i u Domovinskom ratu.
Zar ćemo naša stradanja prepustiti zaboravu i uvesti šutnju koja može biti oštrija nego najoštriji nož. Zar ćemo naša stradanja prepustiti nekom drugom da ih tumači na način kako će njemu odgovarati?
Na nama je da se pokrenemo i da uvedemo pravila ponašanja dostojna pravilima koja važe u civiliziranom svijetu. Siguran sam da nećemo pogriješiti ako budemo slijedili misao dr. Ante Starčevića; »Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost«.
Rušenjem spomenika izbrisan je svaki dokaz da je fašistička Italija, kasnije Njemačka, zajedno s istočno-hercegovačkim četnicima počinila genocid nad krstačkim narodom.
Bez spomenika nitko ne može dokazati da su četnici iz Nevesinja bili u Krstaticama i na svirep način ubili 24 ljudi. Rušitelj spomenika, koji i do danas nije pronađen i primjereno kažnjen, učinio je uslugu četnicima i skinuo s njih odgovornost da su ikada bili u Krstaticama i da su u njima počinili zločin.
Nameće se osnovno pitanje. Nismo li se za boga miloga i 1991. godine digli u obranu domovine Hrvatske od istih tih četnika, odnosno njihovih sinova i unuka, koji su 1943. godine učinili genocid u Gornjoj Zečevini.
Nisu li naši vitezovi dali svoje mlade živote u Domovinskom ratu upravo zato da se ne ponovi neka druga Gornja Zečevina ili Zavojane, Dragljane, Zagvozd, Grabovac i Rašćane u kojima bi se ponovno klalo Hrvate.
Jesmo li već zaboravili Mokošicu, Gospić, Škabrnju i Vukovar? Je li u Hrvatskoj zaista zavladala tišina?
Jednako ali puno žešće postavljam pitanje i Općini Zagvozd; Zašto šuti Općinsko vijeće o srušenim spomenicima i zašto ne nađu sredstva kojima bi se obnovio spomenik u Gornjoj Zečevini? Zašto se ne ugledaju na Vrgorac, Kozicu, a posebno Rašćane, koji su našli sredstva i obnovili spomenike, ili zaista za ovakvo nešto nemaju sluha.
Ipak, pitanje je svih pitanja; nismo li ovakvim nezainteresiranim ponašanjem već unaprijed dozvolili nekoj drugoj budaletini da sruši novopodignuti spomenik krstačkim vitezovima iz Domovinskog rata, kako bi izbrisao narodu iz sjećanja njegove žrtve.
Valjda se to neće dogoditi. Živimo u drugom vremenu i ne bi se trebali ponašati kao u prošlom sistemu.
Nekadašnja vlast, njegujući lažno "bratstvo i jedinstvo" među narodima Jugoslavije, na sebi svojstven način, sprečavala je da se dođe do prave istine o žrtvama četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu.
Danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj i slobodno možemo reći i dokazati da Hrvatski narod nije, kako nam drugi nameću, genocidan narod.
Naše spomenike iz daleke i bliže povijesti trebamo čuvati i njegovati, a ne rušiti. Trebamo ih učiniti vječnim i stalno prisutnim u dokazivanju da je zlo dolazilo od nekih drugih naroda. Upravo su ti drugi narodi bili ti koji su donosili i sijali smrt ubijajući Hrvate.
Uskoro će se navršiti 70 godina od zločinačkog pohoda njemačkih fašista i četnika na Gornju Zečevinu.
Iznad svega bilo bi lijepo, kulturno i ako hoćete kršćanski da se za spomenutu godišnjicu obnovi spomenik ili barem postavi spomen ploča stradalim stanovnicima Gornje Zečevine. Ako to mi sada ne učinimo pitanje je tko će u budućnosti htjeti ili moći to učiniti.
Ova inicijativa je još više opravdana i dobro došla baš u ovo vrijeme u kojemu službena Srbija traži rehabilitaciju vođe četništva, Draže Mihailovića.
Ako Hrvatska i mi kao građani ne obnovimo spomenike onima koji su stradali od četničke ruke tj. sljedbenika Draže Mihailovića, onda smo ih uz sramotnu tišinu oslobodili krivnje za sva nedjela koja su počinili u Drugom svjetskom, a boga mi i u Domovinskom ratu.
Zar ćemo naša stradanja prepustiti zaboravu i uvesti šutnju koja može biti oštrija nego najoštriji nož. Zar ćemo naša stradanja prepustiti nekom drugom da ih tumači na način kako će njemu odgovarati?
Na nama je da se pokrenemo i da uvedemo pravila ponašanja dostojna pravilima koja važe u civiliziranom svijetu. Siguran sam da nećemo pogriješiti ako budemo slijedili misao dr. Ante Starčevića; »Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost«.
Eto u tome je problem!!
PS
Na adresi "tportal.hr" naći će te napis o Krstaticama u povodu otkrivanja spomenika poginulima u Domovinskom ratu, autora Jure Divića, koji je ispod fotografije srušenog spomenika u Gornjoj Zečevini napisao da je to partizanski spomenik. To je notorna neistina. Spomenik je podignut u sjećanje na tragediju civilnog stanovništva, a s partizanima nema ama baš nikakve veze.
Na adresi "tportal.hr" naći će te napis o Krstaticama u povodu otkrivanja spomenika poginulima u Domovinskom ratu, autora Jure Divića, koji je ispod fotografije srušenog spomenika u Gornjoj Zečevini napisao da je to partizanski spomenik. To je notorna neistina. Spomenik je podignut u sjećanje na tragediju civilnog stanovništva, a s partizanima nema ama baš nikakve veze.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Koristio sam se;
-podacima iz Wikipedie,
-Četnički zločini u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu (1941-1945.)
-Imoćani i Imotska Krajina u virovima nevremena (1941-1945.)
-Zvonimir Despot; Bumerang prošlosti
-podacima iz Wikipedie,
-Četnički zločini u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu (1941-1945.)
-Imoćani i Imotska Krajina u virovima nevremena (1941-1945.)
-Zvonimir Despot; Bumerang prošlosti
dragi mali mate, prije negoli nešto objaviš, bilo bi lijepo da konsultiraš ljude koji su to sve proživjeli i preživjeli i još su uvijek živi .Ante Zec / 101 / rođen u Krstaticama 1922. zecdarko@yahoo.com LP darko
OdgovoriIzbrišiPoštovani Darko.
IzbrišiDobro je što ste se javili na moj blog koji je pisan s osnovnom motivacijom da se Krstatice ne zaborave. Volio bih da ste napisali što sam to trebao provjeriti? Ako se to odnosi na podatke u ovom članaku onda ste trebali navesti koji detalj sam trebao provjeriti i očito onda napisati. I sami viditi odakle sam crpio podatke te ih nekako probao uklopiti u priču pokojne Ljube Matijadžine. Nije lako nakon više od 80 godina i škrte literature doći do istine i točnih podataka. Sobzirom da spominjete Antu Zeca samo nagađam o čemu je riječ. Pozdravite gospodina Antu, mog rođaka, i ako ima nešto reći da to preko komentara izreče vama, a vi napišite slobodno i bez ustezanja. Ante je puno stariji i vjerojatno zna više pa bi bilo dobro da se sve što je krivo ispravi. Lijep pozdrav Lj. Topić(Mali Mate)