OŽEG U VATRI

 

Ako je netko bogat to je vidljivo i na njegovim psima. Tako se u našem narodu ocrtavalo bogatu obitelj i njeno bogatstvo.

Bogatstvo se mjerilo, prije svega, u količini obradive površine, zatim u veličini šume i pašnjaka, broju stoke i druge imovine koja karakterizira poljoprivredno domaćinstvo. Svakako da se bogatstvo zrcalilo i na najmanje sitnice koje je bogata obitelj imala. Bogata obitelj nije smjela biti loše obučena, nije smjela posuđivati razne alatke, predmete i drugo. Bogati su morali imati i k njima se dolazilo posuđivati sve, od novaca do soli. Oni i često protiv svoje volje bili su ogledalo i mjerilo vrijednosti riječi. Njihova riječ, čak i pred zakonom, važila je kao siromašnoga dvije.

Svakako da su se bogati iskazivali i kao izdašni davatelji pomoći crkvi, narodu, siromašnima i oni su bili mjerilo koliko treba netko drugi dati ili pokloniti.

Bogataševa kuća trebala je biti otvorena svakome.

Najbogatija obitelj u Krstaticama bila je obitelj Markana Lizatovića.

Markan i njegova obitelj bila je primjer svima kako se trebalo ponašati prema sirotinji i siromaštvu.

U Markanovoj kući, za dugih zimskih večeri, sjedilo se za dobrom vatrom. Zbog reputacije bogata čovjeka, nije se smjelo dogoditi da je gostima bilo zima, ili da žedni piju vodu. 
Na njegovu ognjištu svake zimske večeri bilo je barem deset ljudi koji su sjedili, pričali i usput popili čašu dobrog vina. Tu su bili gotovo svaku večer; Klipe, Vuko, Iko Rošo, Pejdo, Juka, Matan, Kovač, Baraba, Bojko, Joze Rošin i neki mlađi, koji su duge zimske noći kratili pričama iz davnine, razjašnjavajući nepoznanice o vilama, vilenjacima i vukodlacima.

 

Nema vatre do vatre na kominu

Svi su bili puno siromašniji od Markana, pa i pored toga ravnopravno su pričali svoje priče i  iznosili svoja mišljenja. Svi su se međusobno uvažavali i strpljivo slušali onoga koji je imao nešto za reći, bez da su vikali. Njihovo druženje bilo je posve idilično, tiho i mirno. 
Za gladnih godina, u Markanovu kuću na sijelo se dolazilo i zbog toga  što se unaprijed znalo da će te biti ugošćeni, te da će se uz druženje dobiti grumen pure, komad suhog kruha pa i čaša vina.

Pričali su da Markan nikada nije izrekom rekao da se iz konobe donese vina, ali ako je rekao nevjesti; „Vranješuša stavi ožeg u vatru“, to je značilo da nevjesta zaista stavi ožeg u vatru, i da poslije toga otiđe u konobu donijeti vina. Nije bila rijetkost da se ožeg kroz večer i po nekoliko puta stavljao u vatru kako bi se iz hladne konobe tek doneseno vino ugrijalo u bukari.

Bilo je i šala naročito s nekima od njih koji su slijepo vjerovali u nadnaravna bića. Tako se jedne snježne noći Luka sin Markanov našalio s Klipom. Zamotao se lancunima i ispuštajući neobične krikove dočekao Klipu u Prigonu, misleći da će ga uplašiti i da Klipe neće više dolaziti. No, gle čuda! Sutradan navečer Klipe je na sijelo u Markanovu kuću došao među prvima da potvrdi istinu kako ima vukodlaka.

Danas nema sastajanja kao što su nekad bila. Nema priča o vilama i vukodlacima. Nema više "strašnih priča", a bogme i pravog vina je sve manje. Ipak, ako se ponekad i sastanemo gotovo je nemoguće oživljavanja prošlosti iz doba naših djedova. A tako bih htio doživjeti da i ja stavim ožeg u vatru i s njim promiješam vino u bukari.

No, bojim se da su ta bajna i idilična vremena prošla i otišla u nepravedni zaborav.

Do daljnjega stojte dobro i zdravi bili !

Vaš Mali Mate.