Nešto što je ljude uvijek uveseljavalo bilo je druženje. Društvo bez pića nije društvo. U našim krajevima kad se kazalo „piće“ mislilo se na vino. No ako se spominje rakija onda je spominjana više kao lijek a ne kao piće.
To je bilo u davnini i trajalo je sve do negdje sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako je stanovništvo postajalo bogatije kako kulturom tako i materijalno, piće tj vino je sve više gubilo na značaju, a zamijenila su ga tvornička pića, ponajviše pivo. Došla su i današnja vremena u kojima to plemenito piće, piće bogova, gotovo da je istisnuto iz navike i jelovnika stanovništva. Došlo se do toga da se ljudi gotovo stide piti vino. Ako piješ vino onda se odmah asocira na seljaštvo, primitivizam i pijanstvo. A nije tako!
Vino kakvo su pili naši djedovi i pradjedovi više ne postoji. Iako ga donosi ista vrsta loze, danas, zbog kemije i šećera koji se stavljaju u tu tekućinu postalo je gotovo patvoreni proizvod.
Ja podržavam staru misao; vino nije vino ako se ne može ukvasiti. No danas se promijenila svijest o kakvoći vina, pa se smatra da ako se vino ukvasi onda je bilo loše.
Naši djedovi i oni stariji ukvašeno vino nikada nisu bacali. U nedostatku vina trošili su ga u vrijeme ljetnih žega kao osvježavajuće piće - bevandu i kao prehrambeni artikl, gotovo deliciju.
Ne znam da li ste ikada jeli umočeni kruh u smjesu vinskog octa i maslinova ulja ? Probajte, to nekada nije bila samo poslastica naših djedova, nego je i narodni lijek protiv crijevnih nametnika.
Krstatice se nikada nisu odlikovale niti količinom proizvedenog niti kvalitetom vina kao što je to slučaj sa Slivnom ili još bolje Župom i to iz razumljivog razloga. Nalazimo se, za vinogradarstvo na relativno velikoj visini, što će reći da imamo oštriju klimu i nižu prosječnu temperaturu koja je nužan faktor za stvaranje sladora u grožđu. Količina proizvedenog vina bila je na nivou obiteljskih potreba, a kvaliteta mu je diktirana temperaturom u vrijeme sazrijevanja. Vinogradari nisu vinu dodavali šećer i kemikalije. Vino je bilo onakvo kakvo ga je majka zemlja dala, znači, bilo je posve prirodno.
Loze su se sadile oko komada zemlje uz mejaš-međa ili u zidove, podgrade-pristave, ali gotovo nikad na cijeli komad zemlje. Logično, jer se na zemlji sijalo žito i sadio krumpir. Trebalo je na škrtoj zemlji proizvesti dovoljno hrane za obitelj, a za lozu odnosno vino ako ga je bilo.
Uz vino je vezano tisuće dogodovština, više lijepih nego onih drugih i svaku od njih moglo bi se spomenuti, no odlučio sam se da ispričam samo neke koje su ocrtavale ljude i njihovo dugogodišnje ponašanje prema vinu.
Naslove; Tikvica za vino, Svetkovina vinu, Mišćić i Ožeg u vatri moći će te pročitati u narednom vremenu.
Do idućeg pisma zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mato
Primjedbe
Objavi komentar