SVETKOVINA VINU

 

Stalno se pitam zašto u Dalmaciji nema narodnih običaja ili slavlja u čast vinu kao što je to u sjevernim i istočnim dijelovima Hrvatske. Poznato je da se u spomenutim krajevima Hrvatske za Martinje, 11. studenog krsti mlado vino, a za Vincekovo, 21. siječnja je narodni običaj kada vinogradari označavaju početak rezidbe vinove loze. Te dvije svečanosti uglavnom su potekle iz naroda i karakteristične su po druženju uz pjesmu, svirku, te dobrom jelu i piću.

U nas takvih običaja nikada nije bilo, iako vino proizvodimo jednako dugo ili možda i duže od ostalih u Hrvatskoj.

Ipak, selo Krstatice, u prošlosti imalo je jednu malu svetkovinu, možda je bolje reći naviku, kojom se odavalo poštu mladom vinu. Neobična je samo po tome što je drugdje u okolini nije bilo.

Donji kraj, pošto je smješten znatno niže od Sredine sela ima topliju klimu pa time i kvalitetnije vino. Iako je udaljenost među njima oko 3 kilometra u mnogo čemu se priroda i podneblje razlikuju. Na primjer u Donjem kraju zimi ima manje snijega, zime su blaže pa prije procvjetaju trešnje, višnje, bajami i drugo voće.

No ono što vam ovdje želim reći vezano je za jednog čovjeka koji je dugi niz godina uzgajao vinove loze na kojima je znatno prije dozrijevalo grožđe. Vino od njih već bi se smirilo kad bi se na drugim lozama tek počelo trgati.  Koliko ja znam nije bilo više od dvadesetak trsova, kojima je vlasnik, Vrane Sekić, pridavao više pažnje nego onima koje su imale redovni rod.

Možda i to nije vrijedno spomena da to rano mlado vino među ljudima Krstatica i Slivna nije izazivalo nevjerojatan interes. Puno prije nego je vino bilo otočeno, momci i mlade vinopije stalno bi pričali o mladom vinu, pitajući se kada će Vrane obznaniti da je stvar gotova pa da se pozovu na neku vrstu svetkovine.

Svetkovina vinu, koju je pripremao Vrane Sekić, bila je ljeti obično nedjeljom, neodređenog datuma, kada se uz mlado vino i domaće delicije slavilo i veselilo. Svakako, to je bila svetkovina neobična za ove krajeve, za razliku od drugih krajeva u Hrvatskoj gdje se vinu posvećuje izuzetna pažnja. Iako svetkovina nije bila dernek ili ludiranje pijanaca, koliko mi je poznato nigdje drugo se nije tako rano i na takav način održavala osim u Prančioku kod Vrane Sekića. Odmah se mora reći da je sve bilo skromno i spontano, uglavnom zahvaljujući lozama koje su imale rani rod pa i čovjeku i njegovom odnosu prema vinu.

U degustaciji vina  učestvovale su generacije i generacije Krstačana i Slivanjaca sve dok su loze rađale i dok je Vrane bio živ.

Pričali su da Vrane nikada nije naplaćivao vino. Svoj interes imao je u potrošnji i prodaji drugih artikala; siru, pršutu, janjetini i drugim delicijama, govoreći da je vino grijeh prodavati.

Danas u Krstaticama mali je broj onih koji obrađuju vinograde, a o nekom sastajanju nema ni govora. Čak mislim da bi se neki i rugali ako bi se društvo sastalo zbog vina ma kako god ono rodilo i mlado bilo. Velika je šteta što smo to blaženo piće zamijenili bućkurišima stvorenim u kemijskim laboratorijima, a druženje zatvorenim vratima.

Do idućeg pisma zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate