Kada budete čitali ovu priču sigurno će te se zapitati zašto pišem o nekoj nevažnoj životinji a ne o ljudima. Što je to što me je ponukalo da u svoje priče uvrstim priču o životu jedne mazge, a ne priču o životu njenoga vlasnika. Pa hajde da vam probam odgovoriti. Pročitajte! Na kraju će te saznati.
Glavno lice ove priče je mazga po imenu Miško. Nastojati ću ispričati priču spominjući samo njega izostavljajući sve one koji su se koristili njegovim uslugama. Oni i nisu važni.
Negdje u proljeće 1942. godine zajedno s još nekoliko sličnih njemu doveden je i ponuđen na prodaju. Pred kućom Luke Markanova “gonjavci”, tako su se zvali ljudi koji su trgovali konjima, mazgama i drugim životinjama krupnog zuba, prodavali su nekoliko životinja - mazaga jednake starosti, veličine i izgleda, kao da ih je jedna majka rodila.
Kroz par godina Miško je odrastao i razvio se u mirnu, radišnu, brzu i jako izdržljivu životinju, pa je ubrzo postao glavni oslonac obitelji za teške poljoprivredne poslove. Njene usluge koristili su i drugi seljani, jer je bio dobro uhodani običaj da vlasnici konja jedan drugome ispomažu u potrebama. Miško je radio više od drugih konja, jer je bio izuzetno miran pa su i djeca mogla s njim rukovati. Nije bio visok, pa je i to bila prednost, jer ga je bilo pogodno tovariti.
Pored svih dobrih osobina i pogodnosti imao je čudnu narav. Nije znao hodati u koloni iza drugih konja. On je uvijek morao biti na čelu kolone i diktirati tempo, a ako nije bio, u toku puta probijao bi se svim silama mimo druge konje da zauzme prvu poziciju.
Ljudi su se čudili nevjerojatnoj snazi male mazge i njenom ponašanju. Druge dvije mazge, koje su kupljene u isto vrijeme kad i on nisu mu bile ravne niti po snazi a niti po drugim osobinama koje mazga ima. Miško je bio, kako bi se reklo, van-serijska životinja, pa je vrlo često među ljudima bio predmet nagađanja da li zaista ima karakteristike onakve kakvim su ga predstavljali.
Prilika im se pružila da ga provjere u ljeto 1953. ili 54. godine u vrijeme berbe grožđa.
U Zmijavcima, gdje su mnogi Zabrđani i Krstačani imali vinograde, istovremeno se srelo barem pedeset mazaga i konja s kojima se u mješinama prenosilo grožđe. Znajući kakav je Miško među prisutnima pala je opklada kojom se trebalo dokazati da Miško neće moći do Krstatica dotjerati grožđe u mješinama napravljenim od teleće kože i da neće moći s tako dvostruko težim teretom nego što su natovareni drugi konji, probiti se na čelo kolone.
Podjeljeni u dva suprotna tabora Žuti, Vuko, Joze Rošin, Lole Tabanov, Jakov Letić, Babić, Ivanić, neki Gući i Šućuri tovarili su konje s mješinama. Teške i klizave mješine teškom mukom su natovarene na Miška. Kako je pojedina životinja bila natovarena tako su je puštali da ide put Krstatica. Naravno, Miško je krenuo zadnji, iako su ga natovarili prvoga. U koloni od pedesetak drugih konja bilo je neprirodno vidjeti da najmanji među njima nosi najveći teret.
Kolona ljudi i životinja rastegla se i dvjestotinjak metara. Čim su Miška pustili da krene, a on po običaju, gotovo galopom prolazi na čelnu poziciju i cijelim putem diktira tempo kretanja sve do podnožja Osoja. Kolona se teškom mukom kretala uz najteži dio puta. Miško kao da je shvatio "igru" ljudi, te još brže od ostalih konja krene uz Osoje. Gotovo da je cijeli put uz tu vrlet išao sam daleko ispred ostalih.
Na Gomelice kod Ljubićeva vrtla izišao je prvi. Sav u pjeni mali Miško, zadihan, pasući travčice i vrijesak bezbrižno je čekao ostale iz kolone. Malo zatim došli su u Krstatice i vaga u Žutoga ćemeru pokazuje da je težina grožđa zajedno sa samarom kojega je Miško donio iznosila 183 kilograma. Dakako, opkladu su dobili oni koji nisu sumnjali u malu mazgu.
U svom dugom životu Miško je više podnio tereta nego stotinu konja zajedno. Čuo sam jednom kako Stipe Topić, na sebi svojstven način govori, da je Miško više prenio tereta nego Gutmanova željeznica. (Nekad bila lokalna željeznica u Slavoniji)
Rečeno kroz šalu, ali nije bilo daleko od istine.
Pored svega dobroga što je učinio za Topiće i druge seljane, neslavno mu je život završio u jednoj talijanskoj tvornici mesnih prerađevina. Otišao je u vrijeme kad su mu odmor i pažnja bili najpotrebniji. Bilo mu je preko 30 godina. Za čovjeka malo, a za konja jako puno.
Poslije njega bilo je u Topića konja - mazaga ali nijedno nije bilo ni približno kao Miško.
Svakako da je zaslužio bolji i slavniji kraj. No, došao je neminovni čas kada se trebalo s malim Miškom rastati. Mare je Stipina - Stipinica zadnji puta uzela ga za ular i povela na utovar. Išao je za njom bez otimanja na isti način kako je išao tisuće puta za svima onima znanim i neznanim, koji su njegovu uslugu trebali. Utovaren i privezan na kamionu bez samara i tereta, okrenuo se i svojim revom kao da je htio reći; pa ljudi šta mi to činite ? Ja se nikada nisam vozio i nisam nikada išao na put da nije na meni bio samar i teret. Vjerno i dobro sam vas služio čitav svoj život. Vratite me nazad. Raditi ću i dalje sve dok me život i snaga ne izdaju.
Iako su nam suze klizile niz lice žaleći jednu dragu i radišnu životinju, koja nas je dugi niz godina vjerno služila, za malog Miška nije bilo milosti. Otišao je u nepovrat ali i u legendu. Takva je izgleda sudbina svih onih koji su dobri i plemeniti pa i konja.
Zašto vam sve ovo pišem ?
Odgovor je jednostavan. Zar vas življenje i sudbina maloga Miška ne podsjeća na sudbinu mnogih razumnih bića, ljudi i žena ?
Mislite da usporedba s ljudima nije moguća ?
Molim vas, osvrnite se i zamislite koliko je pojedinaca radilo čitav život za firmu, obitelj, muža ili ženu, koliko je roditelja odgajajući svoju djecu radilo i stjecalo da bi od njih napravili za život sposobne ljude, a danas isti ti roditelji, ljudi, muževi, žene, osobe, kada su stari, nemoćni i bolesni odbačeni su od svih, rodbine, obitelji i društva. Oni danas nikome nisu potrebni i svi bi ih se htjeli riješiti čim prije. Vjerujte mi, mnogima je gore nego malom Mišku. Rijetki su oni sretnici koji svoje zadnje dane provode u miru i blagostanju.
Eto zašto sam pisao o malom Mišku.
Svi vi koji ovo pročitate sjetite se da imate nekoga starijega. Nemojte ga odbaciti nego mu pomognite da zadnje dane provede u ljubavi, pažnji i sreći. Učinite sve da umre zadovoljan. Sudbina će vam vratiti mnogostruko više. Vjerujte mi!
Do idućeg napisa zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Svakako da je zaslužio bolji i slavniji kraj. No, došao je neminovni čas kada se trebalo s malim Miškom rastati. Mare je Stipina - Stipinica zadnji puta uzela ga za ular i povela na utovar. Išao je za njom bez otimanja na isti način kako je išao tisuće puta za svima onima znanim i neznanim, koji su njegovu uslugu trebali. Utovaren i privezan na kamionu bez samara i tereta, okrenuo se i svojim revom kao da je htio reći; pa ljudi šta mi to činite ? Ja se nikada nisam vozio i nisam nikada išao na put da nije na meni bio samar i teret. Vjerno i dobro sam vas služio čitav svoj život. Vratite me nazad. Raditi ću i dalje sve dok me život i snaga ne izdaju.
Zašto vam sve ovo pišem ?
Odgovor je jednostavan. Zar vas življenje i sudbina maloga Miška ne podsjeća na sudbinu mnogih razumnih bića, ljudi i žena ?
Mislite da usporedba s ljudima nije moguća ?
Molim vas, osvrnite se i zamislite koliko je pojedinaca radilo čitav život za firmu, obitelj, muža ili ženu, koliko je roditelja odgajajući svoju djecu radilo i stjecalo da bi od njih napravili za život sposobne ljude, a danas isti ti roditelji, ljudi, muževi, žene, osobe, kada su stari, nemoćni i bolesni odbačeni su od svih, rodbine, obitelji i društva. Oni danas nikome nisu potrebni i svi bi ih se htjeli riješiti čim prije. Vjerujte mi, mnogima je gore nego malom Mišku. Rijetki su oni sretnici koji svoje zadnje dane provode u miru i blagostanju.
Eto zašto sam pisao o malom Mišku.
Svi vi koji ovo pročitate sjetite se da imate nekoga starijega. Nemojte ga odbaciti nego mu pomognite da zadnje dane provede u ljubavi, pažnji i sreći. Učinite sve da umre zadovoljan. Sudbina će vam vratiti mnogostruko više. Vjerujte mi!
Do idućeg napisa zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar