GANGA

Znadete li tko je bio Mate Škutur? Ne znate? Naravno da ne znate. Nisam ni ja znao, dok nisam pročitao na internetu. Dakle, Mate je Škutur bio čovjek koji je izmislio gangu. Rođen je tu negdje u Imotskoj krajini. Svakako, prezime mu nije bilo Škutur, jer takvo prezime u našem kraju nije poznato. Za vjerovati je da mu je to bio nadimak, tim više što za stanovnike Bekije (prostor od Ljubuškog do Imotskog), Škutur bijaše uobičajeni ali i podrugljiv naziv za Dalmatince iz Imotske krajine.
Priče i zapisi kažu da je gangu Mate izmislio i plasirao među stanovništvo negdje između 1860. i 1870. godine. Krajina je gangu objeručke prihvatila. Gotovo paralelno s Krajinom ganga se proširila na Zapadnu Hercegovinu gdje se i dan danas svesrdno pjeva.
Hercegovci se odužiše Mati na najbolji mogući način. Spjevali su stih, u jednostavnom narodnom izričaju, kojim pjevajući gangu, njenom tvorcu odaju počast i priznanje;

 

Gango moja, ko te izmislijo,
Škutur Mate, đava ga odnijo.

Može se slobodno reći, da iako je ganga nastala u Imotskoj krajini, Hercegovci je vole i njeguju isto kao i Imoćani. Koliko je narod ovih krajeva zaljubljen u gangu najbolje svjedoči stih nastao u istom tom narodu;

Ja se gange okaniti neću,
dok mi smrtnu ne ugase sviću. 

No, bilo kako bilo i jedni i drugi gangu su potezali i pjevali ma gdje da su bili.
Kažu da nema kontinenta na ovoj kugli zemaljskoj na kojemu ganga nije zapjevana. Ovo pučko iskonsko pjevanje čudesne moći i nadasve jedinstveno u svijetu po svojemu glazbenom ustrojstvu, ima strogo omeđene prostore: Imotsku krajinu i, dakako, Hercegovinu. Istina je da još ima sličnih pjevanja (rera, ojkalica) no na spomenutom području ganga je nezamjenjiva.
Ganga je našeg čovjeka pratila gotovo od rođenja pa do smrti. S njom se rađalo i umiralo.
Pjevala je o svemu i svačemu, pjevalo ju je podjednako muško i žensko, mlado i staro. Nema toga u ljudskom životu što ganga nije opjevala. Gangalo se na dernecima i svadbama, kod krštenja, kada se odlazilo u vojsku ili u nepovratnu daljinu. Ganga je utkana podjednako u tugu, veselje i ljubav. U njenim stihovima podrugivalo se i prkosilo svemu i svačemu od hajduka i razbojnika pa do vođa i političara. No, zasigurno neću pogriješiti ako kažem da se ganga pjevala najviše i najčešće onda kada se privremeno gubio kontakt s dragom osobom, obitelji i rodnim krajem. Zato smatram da su najsentimentalnije pjesme ispjevane baš u tuđini, naročito šezdesetih godina u Njemačkoj, Austriji i drugim europskim zemljama, kamo je otišla i dugo ostala gotovo cijela generacija mladih.

Evo nekoliko gangaških "poruka" kojima se dočaravaju određeni detalji i situacije svakodnevnog života:

Gango moja gangao te ne bi,­ // da se nisam rodio u tebi.
Ostade mi moja draga tužna, // daleko je Amerika južna.

Bačvo moja moj garavi sude, // kraj tebe me svako jutro bude.

Opanak mi probušen na peti, // pa mi rupa stalno na pameti.

Izgorila pojata i slama, // di me mala grlila nogama.

Ko ne voli Ajduka iz Splita, // dabogda mu ćaća pomanita.

Na prsima u divojke moje, // dvije smokve Petrovače stoje.

Kumo moja da mi nisi kuma, // pukla bi ti na gaćama guma.

U mog lole od kostreti gaće, // tirake mu ko u kenjca praće.

Oj keceljo ti šareni vraže, // što li momci ispod tebe traže.

Gangu u stranome svijetu mnogi su čuli i upoznali po prvi put od naših tek pridošlih zemljaka, pa je trebalo duže vremena da je s razumom prihvate. Za njih takav oblik pjevanja i izražavanja bili su potpuna nepoznanica, zbog čega je često puta dolazilo do komičnih situacija, naročito između gangaša i čuvara reda.
Evo jedne crtice koja je nastala u vrijeme najezde naših zemljaka na europski prostor. Ispričao ju je jedan naš gastarbajter, koji je u Njemačkoj radio više od trideset godina. Kažu da su joj se smijali s obje strane granice;
--- "U Njemačku iz Kutleša, davnih šezdesetih godina, stiglo nas je zajedno da bi trideset. I kad smo se tamo lipo smistili, prvo šta smo napravili zapivali smo gangu.  Zbog veselja i zadovoljstva što smo sve obavili kako triba pivalo se punim grlom i svom snagom. Barem šest-sedam grupa u isto vrime gangalo je bolje nego da smo na derneku. I šta biva? Susidi, Nijemci  pozvali su policiju. Došla policija i sve nas strpala u jedan autobus i otrala izvan grada dvadeset-trideset kilometara u jednu šumu. I kad su nas tu iskrcali, rekli su - sad se derite do mile volje. Međutim, što smo češće pjevali sve manje smo im smetali. Tako su i Nijemci, htjeli oni ili ne, počeli osjećati ljepotu koju ganga nosi, a isukrstami bilo je i onih koji su uz  šnaps i biru s nama zagangali".
U Krstaticama nije bilo gangaša, koji su se mogli ravnopravno nositi s gangašima drugih imotskih sela i onima iz Hercegovine. U svakoj generaciji krstačkih momaka našle su se jedna ili dvije grupe dobrih gangaška, no, njihova vrijednost ostala je tek na razini sela i ne zato što su slabo pjevali. Među boljima, ako ne i najbolji bili su: braća Joko i Marko Katin, Šućo, Ante Blažević, Brajko, Stipe Kovačev, Luka i Ivan Krivoga, Ante i Jure Zelin, Marijan Ivanićev, Marijan Žutoga, Rafael, Danko Slavkin, a među djevojkama dobro su gangale Mare Vranina, Marija Lucina, Mile Katina, Mile Barišina, Mare Vukina, Ane Jukina, Ruže Pejdina, Zorka Antićeva i Mile Peketova.
Između svih krstačkih gangaša najviše mi je ostalo u sijećanju zajedničko ganganje Marka Katina s Marijanom Žutoga i Marijanom Ivanićevim. Prava je šteta što nisu trenirali i što svoje umijeće nisu podredili takmičarskom duhu.
Ganga, to naoko jednostavno i primitivno pjevanje i nije tako jednostavno. Nisam znao da gangu gotovo nije moguće prenijeti na notni papir i da se, ma kako god imali sluha, pomoću nota može pjevati. Ona se širila i učila pjevati kako se kaže "od grla do uha". Kvalitetnu gangu ne može svatko pjevati, pa čak niti oni koji su rođeni na prostoru gdje je ganga nastala.
Za pjevati gangu treba imati, prije svega, nadarenost pa tek onda lijep i jak glas. Treba imati istančan osjećaj u prilagodbi vlastitog glasa s glasovima druga dva gangaša. Da bi se u ganganju postigli najbolji rezultati gotovo da je bilo pravilo ne mijenjati uloge u grupi, što će reći ako u grupi  gangate ili izgovarajući riječi vodite pjevanje, onda takva pozicija ostaje za stalno, što daje i najbolje rezultate. U tome i je težina ganganja. No, sve u svemu, odgovorno tvrdim, da ganga nije samo ono "zinuti i rikati ko vol".
Ipak, postavlja se pitanje svih pitanja; - ima li ganga šanse da se održi? Može li se oduprijeti navali suvremenoj kulturi življenja i hoće li je imati tko pjevati? Da bi se odgovorilo na ova pitanja, prije svega, mora se voditi računa o samom okruženju u kojem je ganga nastala, o mentalitetu kraja u kojem ona živi, te o sposobnostima njezinih baštinika za očuvanje tradicionalnih vrijednosti. Pa imajući upravo to u vidu, moglo bi se ustvrditi, da ona ima dobre izglede za opstanak. To dokazuju i brojni susreti gangaških skupina u Žlibini kod Vrgorca, Posušju, Biorinama i susjednom nam Slivnu.
Ipak, najbliže sam onome što je napisao Šime Čagalj; "Čovjek se može promijeniti izvana, ali dok bude kamene mjesečine i bure, dok bude sablasnih zimskih vjetrova u domovini gange i povratka junaka u kasnu noć - eto nadahnuća, da se zaori ganga, snažno i zvonko, sutra kao danas i jučer.”
I na kraju potrebno je da znadete i ovo: - ganga je, kao izvorni pučki način pjevanja u Imotskoj krajini, upisana u popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a radi se i na upisu u baštinu Uneska.
Eto dragi moji, do idućeg štiva, gangajte s nekim od svojih prijatelja, ali ako ganganjem izgubite glas, da bi ga vratili u normalu, dobro je popiti tri četiri sirova jaja. Zapamtite, jaja, a ne pivo!!!!

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Mali Mate