Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost. - Dr Ante Starčević
Kada bi bilo kojem Krstačanu postavio pitanje što se to dogodilo u našem selu 9. srpnja 1943. godine nisam baš siguran da bi netko znao odgovoriti. Isto tako posve sam siguran da mnogi naraštaji nisu u školi učili ništa o teškoj tragediji koja je zadesila rodno im selo. Naravno, Krstatice!
Zašto je tome tako? Zaista, nema razloga za zaborav. To je dan u kojemu se dogodila najveća tragedija u povijesti našeg sela.
Evo podsjetnika. Pročitajte i po mogućnosti zapamtite.
To srpanjsko jutro nije se po ničemu razlikovalo od ostalih jutara. Domaćice su pripremale ručak, a mlade majke tek stigle iz polja dojile su i uređivale svoju djecu.
Iznenadna buka teretnih vojnih vozila poremetila je mir i izazvala pažnju stanovnika zaseoka Gornje Zečevine.
Iz pridošlih kamiona, oznaka njemačke vojske, nevjerojatnom brzinom iskakali su naoružani vojnici pomiješani s bradatim civilima. U malim grupama hitro su zauzimali položaje pred svakom kućom. Sve se odvijalo po dobro uvježbanom planu.
Naselje je za tili čas bilo okupirano i blokirano. Dok je vojska čuvala prilaze zatvarajući svaku mogućnost bijega, zapovjednik je izdao naredbu, - uništi!
Bradati civili, pratioci njemačke vojske, krvavih očiju i od alkohola pomućenog razuma, isukanih noževa tražili su po dvorištima i kućama svoje žrtve. Nisu birali. Mlado, staro, nejako, sve jedno je. Bili su to dobro poznati istočno hercegovački Srbi – četnici. Četnicima je naselje bilo poznato. Upoznali su ga godinu dana prije. To su oni isti Srbi – četnici koji su u proljeće 1942. godine, zajedno s fašističkom talijanskom vojskom, pobili u samo par dana preko 280 ljudi, žena i djece po selima Podbiokovlja i makarskog primorja.
Naime, Talijani su akcijom "Albia" planirali uništiti partizanski odred "Josip Jurčević" i očistiti područje između rijeka Neretve i Cetine od svih onih koji su pomagali partizane.
Žitelj Gornje Zečevine, te 1942. godine od pokolja spasili su partizani koji su se tu slučajno zatekli, pa su sukobom s Talijanima i četnicima samo odgodili njihovu sudbinu.
No, došao je taj nesretni dan 9. srpanj 1943. godine. Nema više odgađanja sudbine. Nezaštićeno stanovništvo nije moglo pobjeći niti ih je imao tko braniti.
Ovoga puta četnici su došli na svoje, samo što su umjesto Talijana sada njihovi zapovjednici bili Nijemci. I jedni i drugi imali su isti cilj. Pobiti stanovništvo, opljačkati i zapaliti njihove domove.
Krvnici su pobili sve koji su se zatekli u naselju, djecu, starce i žene, njih 24-vero.
Za nepun sat vremena sve je bilo gotovo. Mrtva tijela djece, staraca i ostalih stanovnika, ostala su tamo gdje su ih četnici zatekli i ubili. Oni, zajedno sa svojim nalogodavcima, sjeli su u vozila i otišli kao da se nije ništa dogodilo. U naselju su ostali pustoš, gusti dim zapaljenih kuća i miris izgorjelih ljudskih tijela.
Tri dana nakon pokolja seljani su otišli i pokupili mrtva tijela, koja su bila već u stadiju raspadanja. Pokapani su zajedno u privatnu grobnicu.
Priče onih koji su skupljali mrtva tijela bile su stravične.
Tijelo mladića od nekih desetak godina izmrcvareno udarcima kundaka pronašli su u još nedozrelom žitu. Htio se bijegom spasiti od smrti, ali krvnici kao da su ga zbog bijega htjeli kazniti, pa umjesto da ga ustrijele, ubili su ga na svirep način. Njegovog mlađeg brata ustrijelili su na stepeništu dok je djedu dodavao vatru za lulu. Još mlađa sestra umrla je u teškim mukama. Našli su je mrtvu, skvrčenu, kako pridržava rukicama ispalu utrobu.
Njihovu majku ustrijelili su u trenutku kada je iznad kolijevke dojila najmlađe dijete. Njeno dojenče proboli su bajunetom. Djeda i baku našli su kako u stepenicama ispred kuće sjede. Ukočena mrtva tijela odavala su sasvim drugi dojam od onoga u stvarnosti. Izgledali su kao da su umrli sretni i zadovoljni. Tragedija nije mogla biti veća. Šestero članova, tri generacije, cijela obitelj, Ante Zec - Krstića za čas je nestala iz popisa živih.
U plamteću kuću četnici su žive bacili Šešurka i ženu mu. Iza pokolja, skupljajući ostatke izgorjelih kostiju, njihova kći od tuge je poludjela.
Posebno je tragično završila obitelj Ante Šućura iz Osijeka, koja se slučajno zatekla u Gornjoj Zečevini. Tićeva sestra Manda s troje djece pobjegla je iz Osijeka poslije pogibije muža. Dan dva poslije dolaska u Gornju Zečevinu, zadesila ih je ista sudbina. Moglo bi se reći da se od sudbine ne može pobjeći. Ona i troje nejake djece ubijeni su zajedno s obitelji njezinog brata Ante - Tića.
Šezdesetih godina narod Krstatica podigao je skromni spomenik u sjećanje na tragediju koja se dogodila. No, došle su devedesete godine u kojima se ratovalo i usput rušilo spomenike. Ni spomen ploča u Gornjoj Zečevini nije ostala pošteđena. Rodio se jedan idiot, odrastao kao neznalica povijesti i postao "domoljub" rušeći spomen ploču nevinim žrtvama. Dok su u Domovinskom ratu na dubrovačkom ratištu naši heroji ginuli, boreći se protiv sinova i unuka istih tih četnika, sprečavajući ih da ne učine zlodjela u nekoj drugoj Gornjoj Zečevini, dotle je jedna budaletina rušila dokazni materijal o genocidu, kojega su prije pedeset godina učinili njihovi djedovi.
Gotovo je nepojmljivo da se može biti toliko glup i neobrazovan. Srušiti dokaz, koji nitko nikada nije osporavao pa niti ni u nekadašnjoj Jugoslaviji, da su 1943. godine u Krstaticama istočno bosanski četnici, zajedno s Nijemcima, na zvjerski način ubili 24 ljudi.
Ma, molim vas, kako sada dokazati da su baš Srbi bili oni koji su činili genocid nad nevinim Hrvatima? Kako dokazati da su Srbi ubijali u Hrvatskoj? Kako sada dokazati da nikada nije niti jedan Hrvat bio u Srbiji i radio zlo kao što su ga četnici činili u Dalmaciji? Kako ću JA i mnogi drugi izbrisati iz pamćenja svu onu silnu terminologiju s kojom su nas pedeset godina maltretirali, govoreći da su Hrvati genocidan narod?!
Kako sada dokazati da su mnogi Hrvati u Domovinskom ratu dali živote braneći svoju zemlju upravo od četnika kako se ne bi desila neka druga Gornja Zečevina? Je li sedam krstačkih heroja uzaludno dalo svoje živote? Neće li isto tako za pedeset godina neka necivilizirana budaletina srušiti spomenik podignut upravo njima na vječni spomen?
Stotine pitanja, a niti jedan odgovor.
Na kraju, žao mi je što je spomen ploča srušena, ali još više žalim Općinu Zagvozd koja nema sluha niti želju da ju obnovi. Bila je prilika! Upravo se navršilo 70 godina od tragedije.
U maniri dobro odgojenih katolika možemo oprostiti, ali ne smijemo nikada zaboraviti!! Zato i podižemo spomenike kako ne bi zaboravili.
- Zec Jure pok. Ante
- Zec Manda ž. Jure
- Zec Ante pok. Marijana - Tić
- Zec Manda ž. Ante
- Zec Nedjeljko sin Antin
- Zec dijete Antino*
- Zec dijeteAntino*
- Šućur Manda ud. Josipa
- Šućur Tonka kći pok. Josipa
- Šućur Marica kći pok. Josipa
- Šućur dijete pok. Josipa*
- Zec Ante pok. Josipa - Krstić
- Zec Iva ž. Ante
- Zec Marija kći Antina
- Zec Mila kći Antina
- Zec Danica kći Antina dj
- Zec Blaženko sin Antin dj.
- Zec Antica ž. Marijana
- Zec Mara ž. Mate
- Zec Stjepan pok. Mate
- Zec Mara ž. Stjepana
- Gudelj Ivan pok. Josipa
- Gudelj Žarka kći Ante
- Bikić Ana pok. Pavla
Zapis napravljen na osnovici pričanja gospođe Ljube Gudelj, Matijadžine, jedne od učesnica u skupljanju mrtvih tijela poslije pokolja, te pismenog zapisa u Knjizi umrlih župe Krstatice iz 1943. godine, kojega mi je ustupio krstački svećenik, don Marijo Čagalj.
Iskreno im se zahvaljujem.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar