U
nekom od svojih natpisa spomenuo sam da je stanovništvo u prošlosti sve
potrebe zadovoljavalo u neposrednoj svojoj okolici. Svaki seljak morao
je znati, na primjer, kako pripremiti meso za zimu, kako i kada posijati
i posaditi određenu žitaricu, kako rukovati s raznim alatima i alatkama
kojima se služio. No, da bi sazidao kuću ili napravio određeni
alat i alatku ipak se morao pozvati na samouke setske majstore.
U
prošlom stoljeću, na primjer, selo Krstatice imale su tri kovača, koji
su toliko ovladali s kovačkim umijećem da su mogli napraviti od željeza sve što
se poželjelo. Joko Bakota iz Dubine, Marjanko iz Gornje Zečevine, te
stari kovač Mate i kasnije sin mu Stipe iz Lizatovića bili su odlični
kovači.
Zidari;
Stipina, Mandić, Pupan, Strize, Ljubić Račin i njegov stric bili su na
daleko poznati zidari. I danas njihove obiteljske kuće prava su mala
remek djela zidarstva. Ono što su oni radili sa špicom, macom i čekićem moderni strojevi ostali bi bespomoćni.
Njihovo znanje o statici ili mehanici nije bilo veliko, ali objekti koje su gradili i danas su u upotrebi. Bilo je tu i tamo nekakvih promašaja ili loše napravljenih kuća, kao što je Topušića ćemer u Šućurima, kojega su gradili Pupan i Mandić. Zbog nepoznavanja statičkih zakona izgrađeni ćemer se srušio i pri tome usmrtio Pupana i Topušićeva sina Baju. Iako je to bila velika tragedija ipak takvi i slični događaji bili su zaista rijetki.
Selo
je imalo i svoje „liječnike“ koji su uspješno namještali iščašenja ruku,
nogu ili ramena. Po tome je bio poznat Jure Vranotin, iako je bio
nepismen.
Zubobolju
i vađenje zuba povjeravali su Ikari, koji je doduše imao samo jedna
jedina zubarska kliješta, pa je sve zube vadio s jednim te istim
kliještima, ali zub je bio izvađen.
Tko bi
bolje kalajisao kotao za rakiju od Bajka i Tabanovca, koji je već u ono
doba kupovao sumpornu kiselinu, kojom je čistio metale prije nego je
kalajisao kotlove ili lemio žlijebove za vodu.
Napraviti
opanke kao Mile Karubinova nije mogao svatko. Skrojiti i sašiti hlače,
bluzu ili jaketu bilo da je od platna ili od sukna nenadmašne su bile
Matija Jagnjića i Anđe Ikanova. Te su žene bez uzorka ili kroja šivale
mnogim djevojkama i ženama. I nije bilo tako loše.
Šta su
sve mogle učiniti na krosnama Stipinica, Marija Jagnjića, Marija
Vranina ili Vranješuša. Nije se moglo nacrtati sve ono što su one s
krosnama mogle napraviti.
Ili
koje je kemikalije upotrebila Primorka Zečeva da otanga (ofarba) robu
koja niti je izblijedila niti puštala boju kao današnje.
Za
narodna veselja i zabave trebalo je napraviti svirale, gusle ili diple.
Krivi Bojkin ne samo da je znao dobro svirati u diple, nego je svoj
instrument izrađivao. Ako mislite da je to jednostavno i lako napraviti,
probajte. Unaprijed se preporučam kao kupac. Diple koje je izrađivao
razasute su po cijelom svijetu i dan danas krase vitrine naših
iseljenika. Zadnje su poslane u daleku Australiju.
Konačno,
koliko je novorođenčadi prva u ruke primila i pupak odrezala Ruže
Dujčića, nepismena seljanka, kojoj nikada nisu dijete ili žena rodilja
umrli ili dobili sepsu.
Mnogi poslovi koji se gotovo ne mogu nabrojiti vezali su se za pojedinca, kojega su seljani znali i njemu se obraćali.
Mislite
da nije bilo važno znati utući ovna, uškopiti svinjče, prekriti
pojatu-štalu krovom ili potkovati konja, napraviti samar ? Da, bilo je i
to važno za nekadašnji život na selu. I za to i još mnoge poslove
postojali su ljudi u svakom selu pa tako i u selu Krstaticama, a svi su
bili nepismeni.
Gledajući
s današnje pozicije mi koji živimo u vrijeme velikih dostignuća,
tehničkih i tehnoloških zbivanja gotovo da smo u svemu laici. Mi ne
znamo ništa o svakidašnjim potrebama o alatima i alatkama kojima bi se
trebali služiti, barem u domaćinstvu. Naši preci znali su sve izraditi
vlastitim rukama od seoskih strojeva do alatki. Čak i mala seoska
djeca ako su se željela igrati ili s nečim zabavljati morala su najprije
izraditi igračku, saonice, romobil i kolica. Znala su popraviti,
naoštriti, stegnuti, turpijati, vezati i sve čime se trebalo kroz život
služiti.
Danas
djeca imaju računala i kalkulatore i znaju se dobro s njima služiti, no
ne znaju na pamet izračunati koliko košta 2,17 kg nečega po cijeni od 3
kune.
Ogromnu
većinu onoga čim se danas čovjek služi; mostovima i tvornicama,
elektranama, strojevima, automobilima, brodovima, raznim motorima i
avionima izradili su ljudi koji su slova naučili pišući ih pisaljkom na
pločici.
Današnja
djeca iskriviše kičmu noseći bezvrijedne i suvišne udžbenike misleći da
ćemo ih naučiti da budu pametnija i sposobnija od nas ili svojih
predaka. To je zabluda i degradacija čovjeka kao bića, koji je stvoren
da uči i stiče znanja u toku cijelog života, a ne samo u djetinjstvu.
Čovjeka treba učiti da zna kako naučiti, no to ne razumiju niti
roditelji niti oni koji su odgovorni za školovanje i školstvo.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili !
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar