Prije par godina pođoh u Imotski unucima pokazati jezera. Na šetnici Modrog jezera sretoh neke moje kolege iz imotske gimnazije. Sve sam ih odmah prepoznao osim jednog tankovitog gospodina, koji je uz zarazni smijeh nešto živahno pričao društvu. Priču je načas prekinulo moje pozdravljanje s kolegama, da bi tankoviti gospodin, čim smo se upoznali, nastavio dalje pričati. Pažljivo sam ga slušao i uspoređivao s pričom koju sam već prije čuo.
Autopoduzeće Imotski bilo je jedno od najvećih prijevozničkih poduzeća u nekadašnjoj Jugoslaviji. Mnogi momci kada bi izišli iz vojske zapošljavali bi se u Autopoduzeću.
Dolaskom iz vojske na isti način se i Marijan Ivanićev zaposlio u Autopoduzeću. Firma je imala svoja pravila kojih su se svi morali strogo pridržavati. Jedno od pravila bilo je da su vozači početnici najprije morali "ispeći zanat" vozeći teška teretna vozila, a tek kasnije bi polagali kategorije i prešli voziti u putnički promet.
Svi vozači koji su bili u teretnom transportu imali su suvozača - pomoćnika. Kakvog ćeš pomoćnika dobiti određivalo se po ključu: dobar vozač lošiji pomoćnik, lošiji vozač dobar pomoćnik. Reklo bi se prava socijalna raspodjela.
Suvozač je imao dužnost da se brine za stanje i ispravnosti vozila, guma, svjetala, te je trebao obavezno prisustvovati na utovaru i istovaru roba. On je bio zapravo odgovoran za utovarenu robu od vremena utovara do vremena istovara naručitelju.
Marijan kao dobar vozač dobio je pomoćnika Antu, tako se zvao, kojega baš nitko nije htio za suvozača. Svi šoferi kojima je Ante bio suvozač žalili su se na njegovo nonšalantno ponašanje i nerad, pa su vozači bili prinuđeni, pored danonoćne vožnje, obavljati poslove koje je trebao obavljati suvozač.
Pričalo se da će mu zbog nerada uručiti otkaz, no dobiti otkaz u ona vremena trebalo je barem ubiti čovjeka.
Marijanu je već bilo dozlogrdilo Antino ponašanje, pa je stalno čekao priliku da ga se riješi, jer i onako od njega nije imao koristi.
Jednog dana krenuli su na utovar robe u Skopje. Čim su stigli na odredište Ante je nestao, kao da ga je zemlja progutala. Nije se moglo čekati na Antu pa je Marijan učinio veliki dio posla oko utovara, a bogme i oko ispravnosti auta. Kada je sve bilo gotovo, Ante se od nekuda pojavio ispričavajući se da nije mogao biti na utovaru zbog toga što je sreo nekog poznatog što je s njim bio u vojsci. Naoko bez i malo ljutnje sjeli su obojica u auto i krenuli.
Suvozač je dobro znao da Marijan ima "meko srce" pa je mislio da će sve proći kao i mnogo puta prije, no Marijan je mislio drugačije. Kako je cijelo vrijeme bio na utovaru robe i umjesto da odmoran sjedne za volan, on je tek sada trebao nastaviti raditi svoj posao. Zato se odlučio riješiti suvozača i to odmah ne čekajući da dođu u Imotski.
Pod izlikom da hoće provjeriti svjetla za kočnice Marijan zaustavi vozilo i pošalje Antu iza prikolice da vidi da li svjetla rade kad se pritisnu kočnice. Ante je veselo istrčao iz auta, otišao iza prikolice, a Marijan stisnuo gas i otišao put Imotskog.
Zadnje što je vidio od Ante bila je uzaludna trka za kamionom, kojega koliko god brzo trčao nije stigao.
Kad je došao u Imotski drugi vozači su se strčali oko Marijana, te uz veselje i smijeh upitaše ga gdje mu je suvozač. Malo iza toga rekli su mu da je Ante dobro i da je davno došao, te im već sve ispričao.
Kako je mogao doći iz Skopja, pitao se Marijan, kad su mu stvari i novac ostali u autu. Ante je pored svega bio snalažljiv pa je telefonom nazvao blagajnicu u Imotskom i tražio da mu pošalje novac preko brzojava.
Novci su Anti stigli, a on zatim sjedne u avion pa kao pravi gospodin u Split i dalje s imotskim autobusom kući, bez Marijana i njegova auta.
Poslije ovoga Anti su dali otkaz, a Marijan mu je morao platiti putne troškove, često govoreći da bi ga ostavio i da su bili u Australiji.
Nisam baš puno vjerovao u Marijanovu priču koju je često puta pričao u društvu, sve dok nisam istu priču čuo od Ante na šetnici Modrog jezera.
Tek kada je pričanje završio ponovio sam Anti tko sam i da sam njegovu i Marijanovu priču čuo barem deset puta. Tada je od mene saznao da je Marijan već davno umro. Bilo mu je jako žao što ga više nema, uzgred hvaleći prošla vremena koja se neće nikada više ponoviti.
A ja? Ja se sada kajem zato što nisam vjerovao niti Marijanu niti njegovoj priči.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar