Prije par godina pođoh u Imotski unucima pokazati jezera. Na šetnici Modrog jezera sretoh neke moje kolege iz imotske gimnazije. Sve sam ih odmah prepoznao osim jednog tankovitog gospodina, koji je uz zarazni smijeh nešto živahno pričao društvu. Priču je načas prekinulo moje pozdravljanje s kolegama, da bi tankoviti gospodin, čim smo se upoznali, nastavio dalje pričati. Pažljivo sam ga slušao i uspoređivao s pričom koju sam već prije čuo.
Autopoduzeće Imotski bilo je
jedno od najvećih prijevozničkih poduzeća u nekadašnjoj
Jugoslaviji. Mnogi momci kada bi izišli iz vojske zapošljavali bi
se u Autopoduzeću.
Dolaskom iz vojske na isti način se i
Marijan Ivanićev zaposlio u Autopoduzeću. Firma je imala svoja
pravila kojih su se svi morali strogo pridržavati. Jedno od pravila
bilo je da su vozači početnici najprije morali "ispeći zanat"
vozeći teška teretna vozila, a tek kasnije bi polagali kategorije i
prešli voziti u putnički promet.
Svi vozači koji su bili u teretnom transportu imali su suvozača - pomoćnika. Kakvog ćeš pomoćnika dobiti određivalo se po ključu: dobar vozač lošiji pomoćnik, lošiji vozač dobar pomoćnik. Reklo bi se prava socijalna raspodjela.
Suvozač je imao dužnost da se brine za
stanje i ispravnosti vozila, guma, svjetala, te je trebao obavezno
prisustvovati na utovaru i istovaru roba. On je bio zapravo odgovoran
za utovarenu robu od vremena utovara do vremena istovara
naručitelju.
Marijan kao dobar vozač dobio je pomoćnika Antu,
tako se zvao, kojega baš nitko nije htio za suvozača. Svi šoferi
kojima je Ante bio suvozač žalili su se na njegovo nonšalantno
ponašanje i nerad, pa su vozači bili prinuđeni, pored danonoćne
vožnje, obavljati poslove koje je trebao obavljati suvozač.
Pričalo
se da će mu zbog nerada uručiti otkaz, no dobiti otkaz u ona
vremena trebalo je barem ubiti čovjeka.
Marijanu je već bilo
dozlogrdilo Antino ponašanje, pa je stalno čekao priliku da ga se
riješi, jer i onako od njega nije imao koristi.
Jednog dana
krenuli su na utovar robe u Skopje. Čim su stigli na odredište Ante
je nestao, kao da ga je zemlja progutala. Nije se moglo čekati na
Antu pa je Marijan učinio veliki dio posla oko utovara, a bogme i
oko ispravnosti auta. Kada je sve bilo gotovo, Ante se od nekuda
pojavio ispričavajući se da nije mogao biti na utovaru zbog toga
što je sreo nekog poznatog što je s njim bio u vojsci. Naoko bez i
malo ljutnje sjeli su obojica u auto i krenuli.
Suvozač je
dobro znao da Marijan ima "meko srce" pa je mislio da će
sve proći kao i mnogo puta prije, no Marijan je mislio drugačije.
Kako je cijelo vrijeme bio na utovaru robe i umjesto da odmoran
sjedne za volan, on je tek sada trebao nastaviti raditi svoj posao.
Zato se odlučio riješiti suvozača i to odmah ne čekajući da dođu
u Imotski.
Pod izlikom da hoće provjeriti svjetla za kočnice
Marijan zaustavi vozilo i pošalje Antu iza prikolice da vidi da li
svjetla rade kad se pritisnu kočnice. Ante je veselo istrčao iz
auta, otišao iza prikolice, a Marijan stisnuo gas i otišao put
Imotskog.
Zadnje što je vidio od Ante
bila je uzaludna trka za kamionom, kojega koliko god brzo trčao nije
stigao.
Kad je došao u Imotski drugi vozači su se strčali oko
Marijana, te uz veselje i smijeh upitaše ga gdje mu je suvozač.
Malo iza toga rekli su mu da je Ante dobro i da je davno došao, te
im već sve ispričao.
Kako je mogao doći iz Skopja, pitao se
Marijan, kad su mu stvari i novac ostali u autu. Ante je pored svega
bio snalažljiv pa je telefonom nazvao blagajnicu u Imotskom i tražio
da mu pošalje novac preko brzojava.
Novci su Anti stigli, a on
zatim sjedne u avion pa kao pravi gospodin u Split i dalje s imotskim
autobusom kući, bez Marijana i njegova auta.
Poslije ovoga Anti
su dali otkaz, a Marijan mu je morao platiti putne troškove, često
govoreći da bi ga ostavio i da su bili u Australiji.
Nisam baš
puno vjerovao u Marijanovu priču koju je često puta pričao u
društvu, sve dok nisam istu priču čuo od Ante na šetnici Modrog
jezera.
Tek kada je pričanje završio ponovio sam Anti tko sam
i da sam njegovu i Marijanovu priču čuo barem deset puta. Tada je
od mene saznao da je Marijan već davno umro. Bilo mu je jako žao
što ga više nema, uzgred hvaleći prošla vremena koja se neće
nikada više ponoviti.
A ja? Ja se sada kajem zato što
nisam vjerovao niti Marijanu niti njegovoj priči.
Do
idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar