RUDOLF PEREŠIN, MOJ PAJDO

Uz godišnjicu pogibije Rudolfa Perešina, pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva 

Priču o jednom značajnom događaju, koji se dogodio u samom početku Domovinskog rata, ispričati će vam Ljubomir Topić, koji je bio organizator bijega Perešina iz JNA. 

Bio je oblačan i tmuran dan, petak, 25.10.1991. godine. Nad Zagrebom preletjelo je nekoliko jugoslavenskih MiG-ova, a Zagrepčani su i tog dana trčali u skloništa, tjerani uzbunom za zračnu opasnost.

G-đa Ljerka Perešin i ja pili smo kavu u Teslinoj ulici i nismo znali da zlokobni zvukovi sirena najavljuju radostan događaj, bijeg prvog ratnog pilota iz jugo vojske.

Malo iza toga sve radio postaje objavile su toliko dugo čekanu vijest: "Hrvat, RP, ratni pilot, prizemljio je svoj zrakoplov na aerodromu Klagenfurt".

Iako smo bili neizmjerno sretni i veseli nismo to na javnom mjestu iskazali onoliko koliko smo to u duši osjećali. Ljerkine riječi "uspjeli smo" bile su oboma nagrada za sve ono što smo za ovaj podvig učinili.

Porodicu Perešin upoznao sam u Bihaću nekoliko godina prije početka Domovinskog rata, slučajno. Najprije Ljerku, zatim Rudija i njihovu kćer Daliborku.

Događaji u Hrvatskoj u prvoj polovici 1991. godine, a naročito intervencija u Sloveniji stvorila je u mnogim rodoljubima, pa i u meni, gotovo aktivni otpor prema JNA toj famoznoj sili koja je oružanim akcijama protiv slovenskog naroda preko noći izmijenila o sebi ustaljeno mišljenje da je zaštitnica naroda. Bilo je očevidno da će JNA intervenirati u svakoj republici, čak i gore nego u Sloveniji, ako bi se odcijepile od matične države.

U takvim situacijama u normalnom čovjeku rađa se bunt i otpor prema svemu što ga želi uništiti. Zbog toga došao sam na ideju da mnoge moje prijatelje, Hrvate, koji su radili u JNA na određeni način pozovem da je napuste. Takvim potezom dali bi na znanje da se ne slažu s dojučerašnjim gazdama i da neće učestvovati u raboti koju su oni zamislili.

Prvi koji mi je pao na pamet bio je Rudolf Perešin, pilot nadzvučnog borbenog aviona, Mig-21, sa službom na aerodromu Željava kod Bihaća. 
Iako smo bili poznanici teško sam pronalazio pravi način i priliku kako čovjeku reći da pobjegne iz JNA, dabome s borbenim zrakoplovom. Naše prijateljstvo nije bilo na toj razini.

S Ljerkom sam se bolje poznavao nego s Rudijem, pa  sam zbog toga u jednom telefonskom razgovoru naprosto inzistirao da se čim prije sastanemo. Moj odlazak u Bihać nije bio izvediv pa smo se dogovorili da Ljerka dođe u Zagreb. Prihvatila je moj poziv i za nekoliko dana najavila svoj dolazak, usput priznajući da naslućuje zbog čega je zovem.

S razlogom smo se sastali u restoranu "Domagoj", na staroj cesti Zagreb - Krapina, pola puta između Stubičkih Toplica i Zagreba. U to vrijeme nije bilo mobitela i interneta. Sve dogovore obavljali smo preko telefona i trebalo je biti vrlo oprezan zbog mogućeg prisluškivanja.
Naročito su bili opasni vojni špijuni i njihova prisluškivanja telefonskih razgovora. Kosovci su svoju aktivnost bili znatno pojačali od kada je JNA intervenirala u Sloveniji. Upravo zbog toga za mjesto našeg sastanka odabrao sam restoran koji nam je davao kakvu takvu zaštitu. Restoran je na osami i lako je iz njega kontrolirati sve one koji dolaze, a šumica iza, za slučaj potrebe, pružala je mogućnost neprimjetnog odstupa.
Bez imalo okolišanja odmah sam Ljerku zapitao za njen i Rudijev stav prema nastaloj situaciji u Jugoslaviji. Poslije razmjene mišljenja i manjeg oklijevanja izložio sam ideju da bi Rudi trebao pobjeći iz jugo vojske, naravno s avionom. Ovo sam mogao posve slobodno Ljerki predložiti, ne samo što smo se dobro poznavali, nego zato što je bila osoba od akcije i iskrenih misli bez imalo rezerve.

Bila je iznenađena mojim prijedlogom ali i jako oduševljena idejom. Problem je vidjela jedino kako mužu reći i objasniti tko je taj čovjek koji zove telefonom i zakazuje joj tajne sastanke. Pored svega, čvrsto je obećala da će već naći način i sve reći Rudiju, te njegovo mišljenje javiti mi telefonom.

Po povratku u Bihać, Ljerka je odmah Rudija upoznala s mojim prijedlogom. I nisam dugo čekao na odgovor. Jedne, tople lipanjske večeri stigla mi je telefonom obavijest: "Doći ćemo na svadbu". To je bio unaprijed dogovoreni znak, šifra, pod kojim je Rudi javljao da pristaje na bijeg!!

Rudi mi je kasnije pričao kako su se njegova želja i moja zamisao rodile gotovo u isto vrijeme, iako do tada nismo o tome nikada razgovarali.

Sada je bio na meni red da poduzmem sve što mogu da se to i ostvari. Nije bilo tako jednostavno organizirati nešto što nikada u životu nismo radili. No nije se imalo kuda. Moralo se prihvatiti ozbiljnog posla i sačiniti plan bijega, koji je prije svega trebao biti realan i kao takav ostvariv.

U najvećoj tajnosti razradio sam sve u detalje. Prvo što je trebalo napraviti bilo je, u slučaju neuspjeha ili ako nas KOS-ovci otkriju, pravovremeno zaštiti sve one koji bi mogli zbog ovog čina stradati. S Ljerkom sam se dogovorio da u čim kraćem vremenu moramo  na mudar način i s razlogom preseliti nju i kćer joj Daliborku iz Bihaća u Hrvatsku.

Imao sam i svoj problem koji mi je najviše zadavao brige. Kako zaštiti sina koji je bio u Tuzli na odsluženju vojnog roka. Dijete ni krivo, ni dužno, može nastradati zbog ludog ćaće. Svakako da sam računao i na sigurnost mojih sestrića Ivana i Tomislava koji su također bili na odsluženju vojnog roka.

Ljerki i Rudiju sam obećao da ću odmah početi prikupljati i provjeravati podatke o aerodromu koji bi ga htio prihvatiti, te ih dojaviti kako bi iskoristio najpovoljniju priliku i pobjegao.

Kuda pobjeći i gdje spustiti ratni zrakoplov? Rudi i ja zajedno smo u čestim telefonskim razgovorima razmatrali neke mogućnosti gdje bi se sve moglo aterirati s MiGom. Bilo je puno kombinacija i zamisli no na kraju ostale su za odabir samo tri. Jedna od njih bila je da aterira na cestu Zagreb – Ljubljana, kao jednu od kvalitetnijih cesta. Da bi se to uspješno ostvarilo trebalo bi u vrijeme ateriranja na neko vrijeme zatvoriti automobilski promet. To je bilo gotovo nemoguće izvesti, jer nitko pa ni Rudi nije mogao znati kada će mu se ukazati prilika. Naša razmišljanja bila su logična i odmah smo od toga odustali.

S raspoloživim aerodromima u Hrvatskoj nije se također moglo računati, jer su na njima još uvijek bili vojni zrakoplovi i jugo vojska. Nije se moglo računati ni s aerodromima u prijašnjim republikama niti u već slobodnoj Sloveniji.

No ostala je još jedna kombinacija, bijeg u neku stranu državu!! Ova kombinacija bila je najatraktivnija, a za zrakoplov i pilota najsigurnija, no zato i najteža za realizirati.

U odabiru države i aerodroma rukovodili sam se s tri osnovna načela; da aerodrom ne smije biti udaljen više od mogućeg doleta aviona, da avion pri bijegu i krajnjem cilju doleta, zbog dokaza, mora biti vidljiv na radarima JNA i treće i najvažnije da odabrana država i aerodrom daju pristanak da jugoslavenski ratni zrakoplov nenajavljeno prijeđe granicu i nesmetano se spusti na njihov aerodrom.

Znao sam da MiG kada bi s bihaćkog aerodroma poletio s punim tankovima goriva može doletjeti do Sjeverne Italije, Austrije ili Mađarske, možda i dalje, ali bez ikakvog dužeg zadržavanja ili akcije. Zbog toga sam morao pronaći aerodrom na toj udaljenosti.

Odmah sam odbacio Italiju i aerodrom Aviano. NATO bi ratni avion neke strane države oborio bez upozorenja. Mađare sam također odmah odbacio. Iako se Mađarska pokazala kao prijateljska zemlja, nisam mogao u njoj pronaći vezu, a i neznanje jezika odigralo je značajnu ulogu. Ostala je Austrija i njen, nama najbliži, aerodrom Klagenfurt kao jedino ako ne  i najbolje rješenje.

Ali kako prikupiti sve podatke, provjeriti njihovu istinitost i dostaviti ih Rudiju bilo je nešto što nisam znao kako obaviti.

Osjećao sam da bi se sve radnje teško mogu obaviti čak i službenim putem tj državnim kanalima, jer ne samo da bi to trajalo danima, možda i mjesecima, nego što je krajnji cilj svega mogao izazvati i međunarodni konflikt. Zato nije ostala ništa drugo nego raditi sam na najbolji i najlukaviji način.

Sve što sam smislio odmah sam i učinio, no moram priznati da Rudiju i Ljerki nisam priznao što sam i na koji način pokrenuo akciju traženja dozvole za slijetanje. Bojao sam se njihove reakcije koja je mogla završiti s odustajanjem od podviga.

Vrijeme je prolazilo i trebalo je raditi brzo. Postojala je opasnost da Rudija izda strpljenje i na svoju ruku pobjegne u nepoznato. U takvoj situaciji kada ne bi znao za odredište i aerodrom koji bi ga primio, morao bi namjerno uništiti avion, a sebe spašavati katapultiranjem, što nikako ne bi imalo tolikog odjeka u javnosti kao kada bi sletio u nekoj stranoj državi. Bijeg je planiran da bude jedna radnja psihološko propagandnog karaktera, a ne nekog materijalnog i borbenog slabljenja JNA.

Paralelno radeći na prikupljanju podataka, Ljerku i njenu kćer preselili smo u Stubičke Toplice k Ljerkinoj majci, pod izgovorom da će dijete pohađati školu u Hrvatskoj.

Preseljenjem Ljerke u Stubičke Toplice KOS-ovci su naslutili da se nešto dešava, pa Rudija i sve druge pilote Hrvate skidaju s letenja. Mogućnost ponovnog letenja Perešin je mogao dobiti samo ako bi zapovjedništvo steklo dojam o njegovoj lojalnosti i stalnom ostanku u Bihaću. Jasno mi je bilo da taj dojam može izazvati samo Ljerkin povratak u Bihać, pa je ona to bez puno razmišljanja prihvatila i učinila.

Varka je uspjela! Rudi je počeo letjeti, ali ne samostalno, nego u paru, u prvo vrijeme s nekim od kolega pilota, uglavnom srpske nacionalnosti ili s nekim od, "prodanih duša" kako su zvali pilote Muslimane.  

U kolovozu Rudi je došao u Zagreb na godišnji odmor, pa smo  ugovorili sastanak. Sastali smo se u restoranu na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. S razlogom sam izabrao ovu lokaciju. U velikoj gužvi gdje ima puno ljudi, ako smo bili praćeni, lakše bi se mogli u mnoštvu izgubiti.

Tu smo se još jednom o svemu dogovorili dajući jedan drugome riječ da ćemo se držati obećanog. 
Na rastanku srdačno me zagrlio i izrekao riječi koje su više izgledale kao zakletva nego obično opraštanje; "E pajdo moj, evo slobodan sam i ne bi se trebao ponovno vraćati u Bihać, no dao sam ti riječ da se neću vratiti praznih ruku. Zato se vraćam u Bihać po avion."

Jednostavnost i odlučnost s kojom je Rudi prilazio tako teškoj i opasnoj radnji oduševio me. Njegove riječi "dao sam ti riječ" zapravo su me obvezale da i ja moram izvršiti obećano pa sam svim srcem i znanjem prihvatio se posla kako bi našao pravu vezu koja bi mi dala barem nadu da ćemo uspjeti.

Rudi i Ljerka poslije godišnjeg odmora vratili su se u Bihać što je još više učvrstilo vojne vlasti  u uvjerenje da je lojalan pilot i da nema zlih namjera. Shvatio sam da je kod njega bilo sve posloženo u savršenom redu, jedino mu je nedostajalo ono što sam ja trebao učiniti, a to je pronaći aerodrom na koji bi sletio, a ja sam još uvijek bio na početku.

U međuvremenu  prešao sam raditi u Glavni stožer Zbora narodne garde. Premda sam bio u Glavnom stožeru ZNG-a nisam nikome povjerio našu zamisao, jer u tim prevrtljivim vremenima rijetko se kome moglo vjerovati. Odlučio sam da ću raditi sam ili s nekim tko mi je bio odan.

Kada u sebi nosite tajnu koja znači mnogo više od života i niste je u stanju nikome povjeriti, onda nastanu teška duševna naprezanja, koja mogu ukočiti razum. I sam Rudi jednom je u Večernjem listu priznao: "Najteže je bilo što o planovima za bijeg nikome nismo smjeli reći. Znali smo ih samo moja supruga i ja i naša veza u Zagrebu."

Iza našeg susreta u Zagrebu telefonski broj 077 334 388 često je puta bio zauzet iz pravca Zagreba, sve dok nije javljeno; "Svadba će biti u Klagenfurtu”, a to je bio također ugovoreni znak za mjesto slijetanja.

Od tada pa do konačnog bijega sve je bilo u rukama sreće i pilota Perešina.

Moja obiteljska situacija se znatno popravila, jer su mi sin i sestrići bili van domašaja JNA, pa sam sve poslove oko ovoga slučaja puno bolje i trezvenije radio.

Kraj je devetog mjeseca i situacija u Hrvatskoj postala je vrlo ozbiljna. Granica prema Bosni i Bihaću gotovo se ne može preći. Pobunjeni Srbi i JNA kontrolirali su široko područje hrvatsko-bosanske granice. Postojala je opasnost da se Ljerka ne bude mogla vratiti u Hrvatsku i da ostane u Bihaću. Njen ostanak u Bihaću više nije bio nužan pa je uz pomoć nekih Bišćana i osobne snalažljivosti tajno se prebacila u Hrvatsku. Ljerki je bilo jako teško. Živjela je u neizvjesnosti bez saznanja šta se dešava s Rudijem i hoće li konačno dobiti priliku da se oprosti sa Željavom i starim društvom.

Vrijeme je sporo teklo i nije se moglo ništa učiniti osim čekati i samo čekati. U toj neizvjesnosti stalno su me morile crne misli povezane s eventualnom tragedijom, te šta bi se sve moglo dogoditi nama i našim obiteljima ako sve pođe po zlu.

No, jednog poslijepodneva, dok smo Ljerka i ja ispijali kavu, Rudi je svojim podvigom prekinuo sve naše muke i zabrinutost u iščekivanju konačnog bijega.

Saznali smo da je Rudi aterirao u Klagenfurtu. Druge novosti o njemu bile su suvišne, jer smo znali da je sada na sigurnom i da će ga prijateljska Austrija znati zbrinuti i zaštititi.

Povodom toga događaja cijela svjetska štampa objavila je vijest donoseći komentare o raspadu JNA, što nam je i bio cilj. 
Jedan kroničar je zabilježio: "Svijet je više saznao za Hrvatsku preko Perešinovog bijega nego preko svega onoga što je do tada učinjeno."

Da, bio sam neobično sretan i zadovoljan što je sve ispalo kako treba i što sam i ja sudjelovao u ovom značajnom događaju u osamostaljenju Hrvatske.

Nekoliko dana iza toga tajne službe Ministarstva obrane i druge državne službe stupile su s Rudijem u kontakt i prebacile ga u domovinu. Nismo se odmah vidjeli jer je i u Hrvatskoj bio u izolaciji zbog mogućih negativnih iznenađenja. Treba imati na umu da su poslije ovog događaja general Rašeta i JNA bili u Hrvatskoj još više od mjesec dana.

 

Eto to je moja priča. No ako imate interesa da saznate još više možete pročitati u knjizi “Rudolf Perešin, život i smrt” od Branke Primorac ili ako pogledate HRT-ov dokumentarni film "Let za pamćenje".

PS

Sudbine učesnika;

Rudolf Perešin, pilot ratnog zrakoplovstva, stožerni brigadir, zapovjednik eskadrile, poginuo je 1995. godine u akciji "Bljesak", braneći slobodu i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Pouzdanih podataka o njegovoj smrti nema, ali se znade da se katapultirao iz pogođenog MiG-a i da je pao na desnu obalu Save na teritorij kojega su kontrolirali pobunjeni Srbi. Pretpostavlja se da je ubijen u zraku dok još nije dodirnuo zemlju. Posmrtni ostaci preneseni su mu iz Republike Srpske u Zagreb gdje je pokopan na groblju Mirogoj.

Ljerka Perešin, Rudolfofa supruga, umirovljenica, baka prekrasne djevojčice. Živi normalnim životom, dobre, vesele i neobično robusne žene, pomažući obitelji kćerke Daliborke. Vrlo je aktivna u očuvanju spomena na Rudija i događaja od prije dvadeset i osam godina.

Ljubomir Topić, časnik HV, dragovoljac Domovinskog rata, tjelesno oštećen u ratu. U Hrvatskoj vojsci umirovljen 31.12.1992. godine i to ne svojom voljom. Umirovljenje se temeljilo na procjeni podobnosti njega i njegovih predaka. Pismenu je procjenu dao čovjek iz Krstatica. Zbog takvog odnosa prema njemu i revolta, odbio je koristiti vojnu mirovinu. Vratio se u matičnu firmu HPT-a gdje je radio do 7. mjeseca 2003. kada odlazi u civilnu mirovinu.
O svom doprinosu u realizaciji ovog podviga rijetko kada priča, ali se zgrozi pri pomisli što bi bilo s ovo troje ljudi i njihovim obiteljima da su bili otkriveni ili da nisu uspjeli???
Svakako, nužno je spomenuti da u proteklih 28 godina ovo troje aktera; Rudi, Ljerka i Ljubomir nikada nisu bili zajedno na slavljima, godišnjicama i priredbama organiziranim u povodu događaja.
Uvijek su dvojica nedostajala. Jedan je poginuo u akciji "Bljesak", a drugoga su organizatori priredbi redovno "ubijali". Za njihovu smrt još nije nitko odgovarao.

MiG-21 BIS, registarskog broja 26112, dugo je bio na aerodromu Klagenfurt. Austrijske vlasti su ga uz pomoć istočno-njemačkih vojnih aviomehaničara rastavili i prenijeli u vojni muzej u Beč, gdje je bio izložen zajedno s uniformom i osobnim Perešinovim naoružanjem. Sada se momentalno nalazi na vojnoj zrakoplovnoj izložbi u Zaltwegu. Austrijske vlasti nisu ga namjeravale vratiti Hrvatskoj niti Srbiji, kao sljedbenici Jugoslavije, sve dok se ne dovrši sukcesija (podjela vojne imovine) između svih republika prijašnje države.

(Dopisano)
Spretnim dogovorom s Austrijom, dvadeset i osam godina kasnije, MiG-21 s kojim je Rudolf Perešin pobjegao iz JNA vraćen je Hrvatskoj.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!

Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)