- Stari kraj
Ošamućen sam svaki put kad se nađem u ovom mjestu dalmatinskih gorštaka, ovaj put životnom pričom mojeg oca koji je sa deset godina morao napustiti dom i djetinjstvo i krenuti, gotovo bez ičega u svijet, sam se školovati uz rad, malo po malo, koliko su to prilike tog vremena dopuštale. Jedan je od rijetkih iz tog kraja koji je svojim odricanjem i radom uspio postati vrhunskim stručnjakom i inženjerom….
Sada je, kaže, na kraju svog životnog puta, potpuno zadovoljan i nije ga strah umrijeti, jer je u životu sve postigao i prenio na svoju djecu i unuke.
Redovito me rastuže te naše šetnje i razgovori. Podsjeća me na pokojnog djeda kad često citira njegovu uzrečicu ugraviranu na nadgrobnoj ploči; „Zbogom i nikada više“!...
Prolazi vrijeme, zauzimam mjesto svoga oca, kakav je on bio kad je
mene odgajao. Vidim sebe u njemu i pokojnom djedu, i duhu ovog surovog kraja koji
me negdje u dubini duše arhetipski definira.
Gledajući njihov život, zaključujem, da nama ništa ne nedostaje. Naš svijet živi u obilju i mogućnostima.
Mi smo samo razmaženi i nezahvalni, prvenstveno prema životu i kao da gubimo smisao i ljudskost, solidarnost i jednostavnost kakvu je imao taj stari svijet nasuprot ovog otuđujućeg spektakla kojega nazivamo moderni život.
Imamo sve a ustvari, nemamo ništa….
Drago mi je što sam bar djetinjstvo proživio u tom nekom drugom vremenu i prostoru, kojega se danas toliko jako žele „riješiti "svi ti izgubljeni, koji nisu mogli shvatiti bit, niti ju danas shvaćaju….
- Djetinjstvo u sjećanju
Oduvijek mi je teško i tužno bilo odlaziti iz tog kraja….kao dijete bih redovito plakao nakon što bih se izgrlio s pola zaseoka koji bi došli da nas isprate za Zagreb.
Mahali bismo jedni drugima brišući suze s obraza, a moja tuga trajala bi još dugo dok bi izmicali vidici i poznata brda po kojima bih čuvao stoku s mojim seoskim prijateljima i rodbinom…
Selo danas umire, preostalo ih je nekolicina, a s njima i taj neki drugačiji svijet zajedništva i jednostavnosti koji nećete pronaći u budućim udžbenicima povijesti, a neće biti niti tih dobrih ljudi koji će vam moći ispričati sve te bajkovite, vesele i tužne doživljaje jednog malog sela isprepletenog sudbinama, u kojemu je više vukova, nego ljudi….
Idem prema Zagrebu i samo se sjećam….
Dobro jutro !
Post napisao Gordan - Gogo Topić, moj gost....
Beskrajno sam sretan što u pamćenju i duši nosiš krstačko djetinjstvo. Ono će ti napajati dušu dok si živ.
Do idućeg puta zdravi i veseli bili
Vaš Mali Mate
Ošamućen sam svaki put kad se nađem u ovom mjestu dalmatinskih gorštaka, ovaj put životnom pričom mojeg oca koji je sa deset godina morao napustiti dom i djetinjstvo i krenuti, gotovo bez ičega u svijet, sam se školovati uz rad, malo po malo, koliko su to prilike tog vremena dopuštale. Jedan je od rijetkih iz tog kraja koji je svojim odricanjem i radom uspio postati vrhunskim stručnjakom i inženjerom….
Sada je, kaže, na kraju svog životnog puta, potpuno zadovoljan i nije ga strah umrijeti, jer je u životu sve postigao i prenio na svoju djecu i unuke.
Redovito me rastuže te naše šetnje i razgovori. Podsjeća me na pokojnog djeda kad često citira njegovu uzrečicu ugraviranu na nadgrobnoj ploči; „Zbogom i nikada više“!...
Gledajući njihov život, zaključujem, da nama ništa ne nedostaje. Naš svijet živi u obilju i mogućnostima.
Mi smo samo razmaženi i nezahvalni, prvenstveno prema životu i kao da gubimo smisao i ljudskost, solidarnost i jednostavnost kakvu je imao taj stari svijet nasuprot ovog otuđujućeg spektakla kojega nazivamo moderni život.
Imamo sve a ustvari, nemamo ništa….
Drago mi je što sam bar djetinjstvo proživio u tom nekom drugom vremenu i prostoru, kojega se danas toliko jako žele „riješiti "svi ti izgubljeni, koji nisu mogli shvatiti bit, niti ju danas shvaćaju….
- Djetinjstvo u sjećanju
Oduvijek mi je teško i tužno bilo odlaziti iz tog kraja….kao dijete bih redovito plakao nakon što bih se izgrlio s pola zaseoka koji bi došli da nas isprate za Zagreb.
Mahali bismo jedni drugima brišući suze s obraza, a moja tuga trajala bi još dugo dok bi izmicali vidici i poznata brda po kojima bih čuvao stoku s mojim seoskim prijateljima i rodbinom…
Selo danas umire, preostalo ih je nekolicina, a s njima i taj neki drugačiji svijet zajedništva i jednostavnosti koji nećete pronaći u budućim udžbenicima povijesti, a neće biti niti tih dobrih ljudi koji će vam moći ispričati sve te bajkovite, vesele i tužne doživljaje jednog malog sela isprepletenog sudbinama, u kojemu je više vukova, nego ljudi….
Idem prema Zagrebu i samo se sjećam….
Dobro jutro !
Post napisao Gordan - Gogo Topić, moj gost....
Beskrajno sam sretan što u pamćenju i duši nosiš krstačko djetinjstvo. Ono će ti napajati dušu dok si živ.
Do idućeg puta zdravi i veseli bili
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar