KRSTATICE 28-11-1989. GODINE

 

Evo jednog iznenađenja za sve one koji dolaze na ovaj blog. Naime, prije nekog vremena domogao sam se filma koji je snimljen prije 32 godine, točnije 28.1.1989. godine. Snimili su ga braća Ivica i Joško Ivanović (Roše) na zahtjev i potrebu nekoliko hrvatskih iseljenika u Australiji. Roše su prisutni kroz cijeli film i voditi će vas od obitelji do obitelji.

U glasovnom dijelu čuti će se dijelovi razgovora u kojima se spominju Mirko i Roko Ivanović, iseljenici u Australiji, što je  razumljivo. Oni su naručili snimak. 

Film može poslužiti kao vjerni svjedok o ljudima i objektima u kojima su živjeli, te izgledu prirodnog okoliša Krtatica, uglavnom u Sredini sela. 

Vrijedno ga je pogledati, jer se jedino tako može usporediti današnji izgled Sredine sela s onim od prije tridesetak godina. To je jedini razlog što sam ga stavio na blog.

       

Napominjem da originalna verzija traje više od sata i četrdeset minuta. Zbog nepotrebne duljine pojedinih sekvenci i dijelova koji su obiteljskog karaktera, film sam skratio na razumnu duljinu. Želja mi je bila prikazati samo Krstatice i ljude u njima, a da pri tome sačuvam koliko god je to moguće obiteljsku intimu. Nadam se da se vlasnik filma neće ljutiti što sam to učinio i što sam snimljeni materijal upotrijebio za promociju našeg rodnog mjesta.

U filmu ćete vidjeti ne samo kako su dijelovi Krstatica izgledali prije više od trideset godina nego ćete vidjeti i tridesetak stanovnika od kojih je još samo petero živih.

Promjene su izrazito velike. Kako bi se čim bolje uočile nabrojiti ću ih onim redom kako se pojavljuju na filmu. Pa evo;

Ono što odmah pada u oči je da pomoćna cesta kroz zaseok nije bila asfaltirana. 

Škola je bila u vrlo dobrom stanja. Još uvijek se u njoj odvijala nastava. 

U to vrijeme nisu bili izgrađeni ni pošta, ni mala škola, niti bućalište.

Luka Bajkov na Krčima nije počeo graditi radionicu niti obiteljsku kuću.

Nije bilo ni telefonskih linija niti kanti za smeće. 

U zaseoku Sredina sela vidljivo je da su Vranotini još uvijek stanovali u starim kućama. Nisu ih bili još obnovili niti dogradili na današnje stanje. 

Na staroj Bajkovoj kući još je bio krov, a kuće Ante Jurtalova i Topića kuće također nisu bile obnovljene niti dograđene. 

Vukina porodica još je živjela u zajednici. Stanovali su u starim objektima ispod puta. Na mjestu gdje je Željko Vukin kasnije sagradio novu kuću vidi se suho-zidina od vrtala. 

Babićevi i Jakov Jagnjića u to vrijeme također nisu mistriju dirnuli. 

U Španjićima još ima kuća pokrivenih krovom. 

Ikarina i Rošina kuća na Podu nisu bile dovršene, a groblje se još uvijek intenzivno gradilo. Na njemu nema uređenih staza, a gotovih grobnica bilo je jako malo. 

Poljoprivredna Zadruga, tada jedini dućan, radila je na prastari način. Svu maloprodajnu roba Ane Lendića izložila je u vitrinama (škancijama). Nema blagajne niti se izdaju računi za kupljenu robu. Posjetioci i potrošači piju na šanku kao u gostionici. 

Kuća Joke Katina tik je pred završetkom.

Okoliš i raslinje pretrpjelo je najveću promjenu. Gole stijene, za razliku od danas, vire iz zemlje kao rebra na kosturu. Šume i velikih stabala gotovo da nije bilo. U Brdu nema smričevine kao danas. Vidi se samo nisko raslinje jasena i dubovine. Za pohvalu je da su plodne površine bile gotovo sve obrađene i da je cijeli prostor između kuća čist. Nema starudije i odbačenih  automobila kao danas.

Složiti ćete se da izgled Krstatica od prije tridesetak godina teško je usporediv s današnjim izgledom. Gotovo je za ne povjerovati da je tako siromašna sredina mogla u relativno kratkom vremenu toliko izmijeniti kvalitetu života.

Ako se doda da danas imamo vodu, kvalitetnu struju, telefone, asfaltnu cestu i priličit broj osobnih vozila, onda možete zamisliti koliko je čovjek pojedinac i kao dio društva uložio da bi to sve stvorio. 

U vrijeme tih osamdesetih godina niti jedna obitelj nije imala kupaonicu ili zahod u kući. Televizijske prijemnike moglo se na prste nabrojiti. Kuhalo se i peklo na drva za razliku od danas gdje su plin i struja potpuno odmijenili drvo. Vjerujem da nema obitelji koja danas nema kupaonicu, električni i plinski štednjak, hladnjak i televizor pa i osobni automobil. Više nitko ne kopa. Svakog pojedinca može se dobiti putem mobilnog telefona kad god zaželite. Zemlju koju se radi obrađuje se malim  kultivatorima, kosi se trimerima, a drva se pripremaju motornim pilama. Nema više konja. Njih su zamijenili mali traktori i da više ne nabrajam.

Nadam se da će vam biti interesantno s filmom proći kroz selo i vidjeti kako je nekada izgledala njegova okolina.

U filmu ćete također vidjeti i tridesetak seljana, naših predaka. Na žalost, veći broj nećete nikada više sresti i upoznati. Oni su našli svoj mir i za vječno napustili Krstatice.

Odajući im dužno poštovanje i zahvalu svakoga od njih spomenuti ću imenom upravo onako kako su ih seljani zvali.

U filmu se redom pojavljuju;

Ruže Letića, Anica Ivanićeva, Mare Stipina, Grginica, Ivanić, Ruže Dujčića, Babić, Ujna Babićeva, Luce Vranotina, Mare Tomina, Ive Šiškina, Mile Krivoga, Krivi Bojkin, Joko Jozanov, Tome Čičuljin, Gujo Rošin, Nede Markanova, Jakov Jagnjića, Marko Šiškin, Jure Šarin, Ane Lendića i Zojkan Gudelj. 

Neka im je vječni pokoj. 

PS

Za dvije starije osobe, koje nisu iz Krstatica, a koje se također pojavljuju na filmu, (gost Tome Čičuljina i Mare Mlikota) nemam podataka jesu li još među živima.

Eto toliko.

 

Zdravi i veseli bili

Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)