DIVLJA KRUŠKA

 

Da i najstarijim seljanima postavim pitanje; u kakvoj su vezi stara kruška u Jurinu vrtlu na Vlaci i kip Gospe od zdravlja u kapelici kod župnog dvora, sigurno bi mislili da sam lud. Šta ih veže znali bi odgovoriti samo oni ljudi kojima je jedno i drugo služilo za njihove potrebe. Kako nitko od njih nije više živ odgovor možete saznati jedino ako pročitate ovu prču.

Negdje potkraj 1940. godine, kada su zidarski radovi na župnoj kući u izgradnji završeni, Ivanić i Ljubić Račin pogodili su sa Crkvenim odborom uraditi cijelu stolariju. Pored toga što su bili dobri prijatelji nikada nisu razgovarali o vjerskim i političkim opredjeljenjima, a niti o teškom vremenu koje je nagovještavalo neizbježni rat.

Svakodnevno, u vrijeme ručka, otišli bi svojim kućama i nakon nekog vremena se vratili i nastavili dalje raditi. Jednoga dana vraćajući se s ručka Ivanić zatekne Ljubića u kapelici Gospe od zdravlja kako čita nekakve papire. Bio se toliko zanio čitanjem da nije ni na ručak otišao, ali čim je osjetio korake da mu se netko približava počeo je užurbano papire gurati pod haljinu Gospina kipa.

Iako je Ivanić bio radoznao nije ga pitao što je čitao i zašto papire skriva pod haljinu Gospina kipa. Vjerovao je u prijateljstvo s Ljubićem i bio siguran kako će on naći vrijeme i način kada će mu sve ispričati i reći o čemu se radi.

Nije prošlo puno vremena Ljubić je ispričao Ivaniću sve. Uglavnom rekao mu je da je on od davna partijski aktivist, te da duže vrijeme surađuje s aktivistima i španjolskim borcima iz Poljica i Krivodola. O materijalima, rekao je da se u njima poziva radništvo i seljaštvo na otpor Kralju i jugoslavenskoj vladi koji se spremaju udružiti u fašistički pakt s Hitlerom i Musolinijem, te započeti rat. Izvor sadržaja materijala nije bio poznat, ali po načinu pisanja mirisao je na ruske izvore.

Objasnio mu je također da su materijali tajnog karaktera pa je za to iskoristio kapelicu i Gospin kip kao mjesto na kojemu će biti stalno dostupni, a opet dobro skriveni. Bio je siguran da ih tamo nitko neće tražiti. Pogodnost skrivanja materijala ispod haljine Gospina kipa bila je i ta što je kapelica bila stalno otvorena pa je kao takva bila i nepoznatom dostavljaču-kuriru dostupna u svako doba. Kurir je materijale mogao nesmetano ostaviti, a da se pri tome s nikim ne sretne.

Materijale su počeli naizmjenično čitati, tako što bi jedan radio, a drugi bi u kapelici čitao.

Kada bi Ljubić i Ivanić materijale proučili, jednom u mjesecu sastajali su se s drugim krstačkim istomišljenicima; Pipalovac, Špikić, Poprd, Žuti, Ikara, Ljubić Pandelić, Pere Kljunić i još nekolicina drugih. Na kružocima upoznavali su se i razrađivali materijale, te uz slobodu komentara razvijali vlastita mišljenja. 

Sastanke su održavali na mjestu zvanom Vlaka, u Jurinu vrtu, ispod još uvijek živuće divlje kruške. Umjesto da odaberu tajnovito mjesto skriveno kamenjem i šumom oni izabraše mjesto na osami i na izrazitoj čistini. Za takav odabir bilo je razloga. Odatle je vanredno dobra preglednost svih seoskih komunikacija. Lukavo izabrano mjesto pružalo im je maksimalnu sigurnost s kojega su vrlo lako mogli kontrolirati bilo koga tko bi im se približio. Prema pričanju nisu se bojali domaćih ljudi. Opasnost je vrebala od žandara i Kralju odanih žbira.

Ipak jednom prilikom u Jurinu vrtu ih je iznenadio Ćosa. Čovjek se vraćao iz lova pa iz čiste radoznalosti navratio pod krušku da vidi tko to razgovara. S ljudima se pozdravio, malo popričao i otišao svojim poslom. Ćosa, ustaški rojnik, za cijelo vrijeme rata bio je u ustašama i javno nosio ustašku odoru, no nikoga od onih koje je sreo pod kruškom nije izdao ili progonio. Nisu ni oni njega. Ljudi se pomagali na način koji je bio za njih najbolji.

Po završetku rata nova vlast Ćosu nikada nije dirala ili mu spočitavala ustaštvo, vjerojatno i zaslugom nekih koje je sreo pod divljom kruškom. Do kraja života živio je jednako teško kao i svi njegovi suseljani koje je zatekao ispod kruške na ilegalnom sastanku.

Svi učesnici, zajedno sa Ćosom, doživjeli su duboku starost. Umrli su prirodnom smrću, osim Poprda. Njega su ustaše uhvatili i nakon višednevnog mučenja ubili u vlastitoj konobi. Tražili su da im otkrije s kime je povezan. Pored svih muka i zvjerske torture nije otkrio niti jednog od njih. Kolike je muke podnio najbolje su pokazale vidljive rane koje su nađene na mrtvom tijelu. Odrezali su mu uši i jezik, iskopali oči, a sjekirom mu je bio odsječen dio glave. Za cijelo vrijeme mučenja i torture žena i kćer Nevenka bile su zatvorene na tavanu iznad konobe i tako morale slušati strašne krikove i jauke nesretnog muža i oca.

Zakopali su ga, na očigled žene i nejake kćeri na vrtu ispred kuće s objašnjenjem da mu nije mjesto u katoličkom groblju.

Tek kada su seoski psi počeli, zbog smrada, kopati zemlju oko mjesta gdje je bio pokopan, bio je prenesen i sahranjen u krstačko groblje.

Poslije Poprdove smrti, vjerojatno zbog straha, Pipalovac, Špikić i neki drugi ostavili su se politike i nisu više dolazili na sastanke. Ljubić, kao prvi i jedini organizator ćelije  pokupio je obitelj i pobjegao u Srijem, u Kukujevce, gdje je ostao do poslije rata. Ivanić, Ikara, Ljubić Pandelić i neki drugi morali su se skloniti pa su otišli u partizane, a jedino je Žuti ostao na terenu skupljajući hranu i druge potrebe za biokovske partizane.

Davno iza rata, Kate Sokol, sestra krstačkog župnika don Jure Sokola, koja je do udaje živjela s bratom, pričala je da je slučajno otkrila skrivene papire. Kate je za papire rekla bratu don Juri. 
Kako su Ivanić i don Jure bili veliki prijatelji ovaj mu povjeri šta je Kate našla. Ivanić mu je ispričao čiji su materijali i tko ih krije u kapelici. Također dogovorili su se da don Jure Ljubića, šale radi, zaplaši i ucijeni. Ucjena je glasila; ako ćeš materijale i dalje skrivati u kapelici, moraš na njoj popraviti krov, jer je prokišnjavao. Tek negdje 1949. godine, kada mu nije prijetila nikakva opasnost, Ljubić je kapelicu popravio besplatno, a da i nije znao da mu je to namjestio Ivanić i don Jure Sokol.

Eto tako su stara divlja kruška u Jurinu vrtu i kip Gospe od zdravlja u župnoj kapelici imale međusobnu poveznicu.

Do idućeg pisma zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate