I
danas se pitam; zašto se Zabrdo odnosno Biokovsko Selo toliko puta
odvajalo od Krstatica? Sela koja toliko imaju zajedničkih i
neraskidivih veza nemoguće da su razdvojena. Zadnji puta su se
razdvojila 1947. godine, bez svađe ili zločestog povoda. Kao i uvijek
bila je po srijedi politika koja je, kao i danas, umiješala svoje prste u
sve pore društva pa tako i u ovo. Kako drugačije tumačiti nego tako,
jer kad imate zajedničku vjersku zajednicu, zajedničku crkvu, groblje i
školu, kada ste se krstili i vjenčali u istoj crkvi, kada vam imanja
odvaja zajednička međa i kada vas putevi vode u istim pravcima onda bi i
taj formalni naziv sela trebao biti zajednički. Uvijek pa i danas su
živjeli u slozi i gotovo da je više od polovice obitelji, barem u
Sredini Sela, rodbinski vezano za Zabrdo.
No,
među mladima dvaju dijela sela uvijek je bilo sitnih čarki uglavnom bez
većih posljedica. Čarke su nastajale uglavnom, pogađate, zbog djevojaka.
Zabrdo je obilovalo lijepim, dobrim i vrijednim curama, a druga strana
raspolagala je naočitim momcima koji su, istine radi, bili na višoj
cijeni od domaćih. To je Zabrđane jako smetalo, pa su tražili moment
da krstačke momke “urazume”.
Zabrđani
su iskoristili jednu proljetnu nedjelju da pred samom crkvom zametnu
kavgu u kojoj su na kraju izvukli oni deblji kraj. Krstačani su se za
okršaj pripremili, jer su na vrijeme od djevojaka iz protivničkog tabora dobili mig da će ih
njihovi napasti.
Poslije kraće tuče, gdje je nekolicina dobila kamenom ili batinom, momci iz Zabrda nisu mjesec dana dolazili k crkvi, a niti Krstačani nisu išli na sijelo u Zabrdo. Čekali su da se sukob stiša i zaboravi.
Ipak,
mladost nije mogla dugo čekati pa se jedne subote Krstačani uputiše na
sijelo, gdje drugo, nego u Zabrdo. Veća je želja bila vidjeti i družiti
se s lijepim curama nego što je bio strah od još jednog sukoba.
Tako, jedne večeri u Gućima skupila se na sijelu velika grupa cura i momaka.
Bili su tu Luka Markanov, Joze Rošin, Lazo Bojkin i brat mu Krivi, Danko
Ličkin, Baraba Rošin, Ante Jurlinov i još desetak krstačkih momaka.
Među njima bio je i Žuti. Stasit i jak mladić, ali iznad svega miran i
tih čovjek. Za razliku od Laze on nije izazivao svađe niti bio predmet
nemilih i nezgodnih događaja, no bez revolvera nije nikada išao na
sijelo. Revolver je nosio u tajnosti i nitko osim Krivog Bojkina za njega nije znao.
Sijelo
je bilo u kući Marka Guća. Mladići i cure iz oba tabora su se međusobno
pomiješali igrajući na karte i prstena, a jela i pića, smijeha i veselja
bilo je u izobilju, pa je sve izgledalo da je nekadašnji sukob
izglađen i da neće doći do tučnjave.
U
jednom momentu kada su se svi Krstačani zatekli u kući, netko je
namjerno izazvao Lazu, kojemu pak nije bilo teško izazivaču opaliti
pljusku. Zabrđani su to jedva dočekali pa su s vanjske strane zatvorili
kućna vrata kako nitko ne bi mogao iz kuće pobjeći dok ne prođe kroz
špalir njihovih ruku u kojima su bile pripremljene palice, letve i
kamenja. Spremali su se da Krstačane isprate isto onako kako su njih
Krstačani ispratili mjesec dana prije, ispred crkve Srca Isusova. Bilo
je očito da sukob nije bio zaboravljen i da su se Zabrđani tajno
pripremali za osvetu. Krstačni su se našli u stupici. Brojčano ih je
bilo manje pa im je prijetila velika opasnost da budu premlaćeni. Žuti,
vidjevši da je postalo gusto, nije puno razmišljao, odbaci karte, stane u
najbliži kut i počne pucati iz revolvera. Pucao je brzo pa se vani nije
moglo razaznati iz koliko je oružja pucano. Nastao je najprije tajac, a
odmah iza toga komešanje uz panične krike žena i ostalih koji su bili
zatvoreni u kući.
Vidjevši da je vrag odnio šalu, Zabrđani odmah otvoriše vrata, a momci iz
Krstatica i sami u čudu otkud Žutomu spasonosni revolver, digli se i
otišli kući pjevajući bez da su trebali primijeniti silu u svrhu vlastite
obrane.
Žutoga
su sve do Budine Grede ispitivali gdje i kako je revolver nabavio. On
je o oružju šutio, ali je povjerio da se uskoro ženi. Izabranica mu nije
bila iz Zabrda nego prva susjeda, Mare Dujčića, što ih je sve
iznenadilo. Odmah je imenovao Krivoga Bojkina za kuma, pa u čast toga
ispucaše svu municiju koju je imao. Ako je vjerovati Lazi i dalje se
nije odvajao od revolvera iako ga nije imao s čime napuniti.
Prije
nekih desetak, a možda i više, godina put me nanio u Guće. Sreo sam
Čamu, sina Marka Guća, koji mi je, na moje traženje, pokazao mjesta gdje
su se meci zaustavili.
Za
uspomenu meci i dan danas stoje tamo gdje ih je Žuti jedne večeri davne
1931. godine ispalio. Jedan od metaka pogodio je tavanicu, a drugi u
siniju - seljački stol na kojemu je Žuti sa društvom igrao na karte.
Metke
vlasnik kuće i njegovi nasljednici nisu dirali. Kažu, neka ostanu
zauvijek tamo kao nijemi svjedoci sijela, igre, pjesme, veselja, nježnih
pogleda i tajnih zagrljaja, uglavnom, lijepih vremena, koja su otišla u
nepovrat.
Poslije
ovog događaja nikada više nije došlo do sukoba mladosti dvaju sela,
naprotiv, krstački mladići poženiše se iz Zabrda, a učesnici tih
mladenačkih kavgi međusobno postadoše kumovi i još bolji prijatelji.
Danas
više nema ni tuča, niti kumstva, udaja ni ženidba i ne zato što narod nije u dobrim odnosima, nego što ga jednostavno više nema niti u Zabrdu niti
u Krstaticama.
Šteta, bilo je ljepše kada nas je bilo više pa da se ponekad i potučemo !
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate.
Primjedbe
Objavi komentar