REVOLVER

 

I danas se pitam; zašto se Zabrdo odnosno Biokovsko Selo toliko puta odvajalo od Krstatica? Sela koja toliko imaju zajedničkih i neraskidivih veza nemoguće da su razdvojena. Zadnji puta su se razdvojila 1947. godine, bez svađe ili zločestog povoda. Kao i uvijek bila je po srijedi politika koja je, kao i danas, umiješala svoje prste u sve pore društva pa tako i u ovo. Kako drugačije tumačiti nego tako, jer kad imate zajedničku vjersku zajednicu, zajedničku crkvu, groblje i školu, kada ste se krstili i vjenčali u istoj crkvi, kada vam imanja odvaja zajednička međa i kada vas putevi vode u istim pravcima onda bi i taj formalni naziv sela trebao biti zajednički. Uvijek pa i danas su živjeli u slozi i gotovo da je više od polovice obitelji, barem u Sredini Sela, rodbinski vezano za Zabrdo.

No, među mladima dvaju dijela sela uvijek je bilo sitnih čarki uglavnom bez većih posljedica. Čarke su nastajale uglavnom, pogađate, zbog djevojaka. Zabrdo je obilovalo lijepim, dobrim i vrijednim curama, a druga strana raspolagala je naočitim momcima koji su, istine radi, bili na višoj cijeni od domaćih. To je Zabrđane jako smetalo, pa su tražili moment da krstačke momke “urazume”.

Zabrđani su iskoristili jednu proljetnu nedjelju da pred samom crkvom zametnu kavgu u kojoj su na kraju izvukli oni deblji kraj. Krstačani su se za okršaj pripremili, jer su na vrijeme od djevojaka iz protivničkog tabora dobili mig da će ih njihovi napasti.

Poslije kraće tuče, gdje je nekolicina dobila kamenom ili batinom, momci iz Zabrda nisu mjesec dana dolazili k crkvi, a niti Krstačani nisu išli na sijelo u Zabrdo. Čekali su da se sukob stiša i zaboravi.

Ipak, mladost nije mogla dugo čekati pa se jedne subote Krstačani uputiše na sijelo, gdje drugo, nego u Zabrdo. Veća je želja bila vidjeti i družiti se s lijepim curama nego što je bio strah od još jednog sukoba.

Tako, jedne večeri u Gućima skupila se na sijelu velika grupa cura i momaka. Bili su tu Luka Markanov, Joze Rošin, Lazo Bojkin i brat mu Krivi, Danko Ličkin, Baraba Rošin, Ante Jurlinov i još desetak krstačkih momaka. Među njima bio je i Žuti. Stasit i jak mladić, ali iznad svega miran i tih čovjek. Za razliku od Laze on nije izazivao svađe niti bio predmet nemilih i nezgodnih događaja, no bez revolvera nije nikada išao na sijelo. Revolver je nosio u tajnosti i nitko osim Krivog Bojkina za njega  nije znao.

Sijelo je bilo u kući Marka Guća. Mladići i cure iz oba tabora su se međusobno pomiješali igrajući na karte i prstena, a jela i pića, smijeha i veselja bilo je u izobilju, pa je sve  izgledalo da je nekadašnji sukob izglađen i da neće doći do tučnjave.

U jednom momentu kada su se svi Krstačani zatekli u kući, netko je namjerno izazvao Lazu, kojemu pak nije bilo teško izazivaču opaliti pljusku. Zabrđani su to jedva dočekali pa su s vanjske strane zatvorili kućna vrata kako nitko ne bi mogao iz kuće pobjeći dok ne prođe kroz špalir njihovih ruku u kojima su bile pripremljene palice, letve i kamenja. Spremali su se da Krstačane isprate isto onako kako su njih Krstačani ispratili mjesec dana prije, ispred crkve Srca Isusova. Bilo je očito da sukob nije bio zaboravljen  i da su se Zabrđani tajno pripremali za osvetu. Krstačni su se našli u stupici. Brojčano ih je bilo manje pa im je prijetila velika opasnost  da budu premlaćeni. Žuti, vidjevši da je postalo gusto, nije puno razmišljao, odbaci karte, stane u najbliži kut i počne pucati iz revolvera. Pucao je brzo pa se vani nije moglo razaznati iz koliko je oružja pucano. Nastao je najprije tajac, a odmah iza toga komešanje uz panične krike žena i ostalih koji su bili zatvoreni u kući.

Vidjevši da je vrag odnio šalu, Zabrđani odmah otvoriše vrata, a momci iz Krstatica i sami u čudu otkud Žutomu spasonosni revolver, digli se i otišli kući pjevajući bez da su trebali primijeniti silu u svrhu vlastite obrane.

Žutoga su sve do Budine Grede ispitivali gdje i kako je revolver nabavio. On je o oružju šutio, ali je povjerio da se uskoro ženi. Izabranica mu nije bila iz Zabrda nego prva susjeda, Mare Dujčića, što ih je sve iznenadilo. Odmah je imenovao Krivoga Bojkina za kuma, pa u čast toga ispucaše svu municiju koju je imao. Ako je vjerovati Lazi i dalje se nije odvajao od revolvera iako ga nije imao s čime napuniti.

Prije nekih desetak, a možda i više, godina put me nanio u Guće. Sreo sam Čamu, sina Marka Guća, koji mi je, na moje traženje, pokazao mjesta gdje su se meci zaustavili.

Za uspomenu meci i dan danas stoje tamo gdje ih je Žuti jedne večeri davne 1931. godine ispalio. Jedan od metaka pogodio je tavanicu, a drugi u siniju - seljački stol na kojemu je Žuti sa društvom igrao na karte.

Metke vlasnik kuće i njegovi nasljednici nisu dirali. Kažu, neka ostanu zauvijek tamo kao nijemi svjedoci sijela, igre, pjesme, veselja, nježnih pogleda i tajnih zagrljaja, uglavnom, lijepih vremena, koja su otišla u nepovrat.

Poslije ovog događaja nikada više nije došlo do sukoba mladosti dvaju sela, naprotiv, krstački mladići poženiše se iz Zabrda, a učesnici tih mladenačkih kavgi međusobno postadoše kumovi i još bolji prijatelji.

Danas više nema ni tuča, niti kumstva, udaja ni ženidba i ne zato što narod nije u dobrim odnosima, nego što ga jednostavno više nema niti u Zabrdu niti u Krstaticama.

Šteta, bilo je ljepše kada nas je bilo više pa da se ponekad i potučemo !

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate.