SVITNJACI ILI KRIJESOVI

 

Svitnjaci ili krijesovi u Slavenskim narodima imali su značenje odavanje počasti značajnom događaju. Pali li su se u predvečerje, dan prije događaja.

U proteklo vrijeme značajni događaji kojima su se u počast palili svitnjaci bili su većim djelom dani svetaca, zatim rođendani kraljeva i careva, završetak  ratova i uoči državnih praznika.

U Krstaticama svake godine, svitnjaci su se palili uglavnom uoči tri praznika. Dva su bila državni praznici, Dan rada i Dan Republike, te Srce Isusovo katolički praznik koji se slavi u Krstaticama.   Sve je ovo važilo dugo vremena, sve do prije osamostaljenja Hrvatske. Danas u slobodnoj Hrvatskoj nitko, ne samo da ne pali svitnjake, nego je malo onih koji znaju dane državnih praznika.

Šta se to dešava s nama i zašto nemamo interesa da proslavimo vjerski ili državni praznik onako kako su stoljećima slavljeni ? Zašto naše mlađe ne učimo tradicionalnim radnjama kojima smo se mi i naši prethodnici veselili ? Ne smijemo se izvlačiti da nema tko ili da nemamo čime napraviti dobru vatru u predvečerje Srca Isusova ili za Dan državnosti.

Sjećam se; Željka i Nade Vukine, Davora, Marija i Nene Babićeva, Ivote Vranotina, Ive, Darka, Marije, Joze i Marijane Topića, Ante Jurtalova, te Dine i Gordana, krstačkih Zagrepčana, kao neponovljive generacije, čiji su svitnjaci bili ponos i dika slavlja. Za njih paljenje je svitnjaka bio istinski praznik, praznik druženja i veselja, a mjesto na kojemu su zapaljeni, Vlaka, bilo im je mjesto provoda uz pjesmu i mladenačko veselje.

Seljani su dugo pričali o svitnjacima, koji su ponekad gorjeli i dva dana. Uspoređujući ih sa slivanjskim svitnjacima i onima koji su se palili u drugim krstačkim zaseocima, tvrdim, da su svitnjaci na Vlaci uvijek bili najveći, te da je gotovo nemoguće ponoviti djela spomenute generacije. Oni su ostali najbolji za vjekove.

Za svitnjake su se pripremali i po mjesec dana. Koliko je samo utrošeno truda u pripremu i prikupljanje materijala za svitnjake ? Čovjek da ne povjeruje da su nekada tri dječarca s Lužnice odvukli na Vlaku četiri gume od velikog teretnjaka, a svaka guma gotovo da je bila teža od njih trojice zajedno.

Nisu brojili sate na prikupljanju svega što je moglo gorjeti. Važno im je bilo samo da ne pada kiša kada se budu svitnjaci palili. Njihovu djelu istinski su se veselili svi i mladi i stari, koji su ih u svemu podržavali i pomagali.

Prisjećam se jedne svetkovine kada se svitnjaci nisu mogli zapaliti od velike kiše. Sve se poduzimalo no kiša je bila jača od želje da se prikupljeni materijal zapali. Tradicija ipak nije bila iznevjerena. U pomoć je priskočio autoprijevoznik Marijan Topić i dvadesetak litara nafte i nekoliko polovnih auto guma sve je riješilo. Svitnjaci su i te godine gorili možda jače i ljepše od drugih godina.

Nikome nije smetalo što se za Srce Isusovo kralo petrulje i benzin, skupljao lug-pepel, pravile bublje i razmještale na zidove oko crkve.

Uskoro će 25. lipnja, Dan Državnosti. Za naš narod ovaj datum trebao bi biti najvažniji dan i neusporediv s bilo kojim drugim danom kojega slavimo.

Toga dana smo, po prvi puta u svojoj dugoj povijesti jednoglasno rekli, da se odvajamo u samostalnu državu. Tada smo preuzeli odgovornost da svoju državu gradimo i njegujemo onako kako mislimo mi da je najbolje.

Zato, evo prilike da se održi lijepa tradicija.

Zapalimo svitnjake i tako iskažimo počast vlastitoj državi !!

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate.